Skitski pohod

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Karta Perzijske Monarhije deset godina uoči vladavine Darija Velikog (A. P. Houze, 1844.)

Skitski pohod naziv je za rat koji je tokom ljeta 513. pne. pokrenuo perzijski vladar Darije Veliki protiv Skita u Evropi.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjska politika Darija Velikog, koji je na perzijskom prijestolju 521. pne. nasljedio Kambiza II, svodila se prije svega na to da novim osvajanjima još više proširi ionako ogroman teritorij svoje monarhije. Njegovi osvajački planovi bili su vrlo veliki, ali se on u prvom planu usredotočio na zapad tj. evropske obale Egejskog mora, Balkana i Grčku. S obzirom da su iznenadne skitske konjičke navale na Balkanu ogrožavale trgovinu između Azije i Evrope, Darije je odlučio neutralizirati evropske nomadske Skite.

Pohod[uredi - уреди | uredi izvor]

Darijev pohod u evropskoj Skitiji opisao je grčki historičar Herodot u IV. knjizi Historije, no umjesto detalja o borbama i ishodu ona češće obiluje anegdotama, zagonetkama i moralnim polemikama o lojalnosti. Prema Herodotu Darije je poslao čak 700.000 vojnika, no ta se brojka kod modernih historičara smatra preuveličanom. Glavni perzijski saveznici prilikom prelaska na evropsko kopno bili su grčki Jonjani koji su ga pripomogli opskrbom, flotom i sudjelovanjem u izgradnji velikog pontonskog mosta za što je bogato nagrađen Mandroklo. Perzijska vojska prešla je u Trakiju i nastavila napredovati do Dunava preko kojeg je izgrađen novi most, kasnije povjeren na čuvanje Jonjanima na čelu s Histijom 60 dana. Herodot navodi da je Darije pritom naredio rastavljanje mosta na Bosporu što neki moderni historičari tumače odlučnošću da se vrati u Azijue oko Crnog mora odnosno preko Kavkaza. Herodotovo djelo ukazuje da se Skiti nisu mogli suprostaviti superiornijoj perzijskoj vojsci u otvorenoj bitci pa su koristili taktiku spaljene zemlje odnosno povlačeći se uništavali bunare, spaljivali biljke i sve drugo što je neprijatelju moglo poslužiti za hranu. Skiti su se konstantno držali na razmaku od tri dana, a otegotne okolnosti da se isti smanji ili poveća bili su civili na skritskoj strani odnosno teško pješaštvo na perzijskoj. Zbog ovoga, jedine borbe bili su povremeni okršaji konjičkih izvidnica s obje strane. Herodot također navodi da je skitska konjica bila agilnija i sastavljena od vještih strijelaca zbog čega se istovrsne perzijske jedinice nisu upuštale u izravne okršaje već bi se u slučaju većih okršaja povlačili pod okrilje glavnih trupa.

Grčki historičar spominje i dvije anegdote, prvu o Darijevom slanju glasnika među Skite od kojih traži otvoren sukob na što mu skitski vođa Idantirs negativno odgovara i poručuje da će se boriti samo ako oskrvnu (nepoznate) skitske grobove, te drugu o nepoznatoj simbolici skitskog dara Dariju. Skiti su navodno poslali pticu, miša, žabu i pet strijela o čijoj su simbolici raspravljali perzijski generali – Darije ih je protumačio kao znak skitske predaje odnosno udovoljavanja njegovih zathjeva za „zemljom i vodom“; miševi su trebali simbolizirati zemlju, žaba i ptica vodu, a strelice skitsku predaju oružja. Gobrija je poklone protumačio potpuno suprotno, te je Dariju objasnio kako im Skiti vjerojatno poručuju: „Osim ako vi Perzijanci ne postanete ptice i odletite u nebo, ili miševi pa se sakrijete u zemlju, ili žabe koje bježe pod vodu, pobiti ćemo vas ovim strijelama i nećete se vratiti kući“. Perzijanci su prema Herodotu ipak sustigli Skite, a uoči bitke između Perzijanaca i Skita među dvije vojske uletio je zec za kojim su počeli trčati svi skitski vojnici što je Darije protumačio kao nediscipliniranost pa je odlučio poslušati savjete da zemlja bez gradova i nomadski narod nisu vrijedni osvajanja. Perzijanci su došli do rijeke Oaros koja se danas identificira s Volgom ili Dnjeprom. Herodot nadalje priča o Darijevom napuštanju bolesnih vojnika i magaradi čijeg su se revanja plašili skitski konji, o dilemama među Jonjanima treba li izdati Darija i uništiti most (što nije učinjeno na nagovor Histije), te jonskoj prevari Skita koji su ih uvjeravali da sruše most. Grčki historičar nadalje ne opisuje nikakve detalje o Darijevom povratku ili ishodu ekspedicije.

Ishod[uredi - уреди | uredi izvor]

Ishod skitskog pohoda danas je problematičan zbog nedostatka historijskih izvora. Prema Herodotu, Darijev pohod podsjeća na Kambizov u Egiptu u kojem perzijska vojska ne pronalazi neprijatelja već se suočava isključivo protiv nepreglednih pustih prostranstava i vremena. Međutim, prema ahemenidskim dokumentima jasno je da je Darije potčinio dijelove skitskog evropskog teritorija Evropi s obzirom da je na popisima pokorenih naroda primjetna distinkcija između evropskih i azijskih Skita. Veliki strateški uspjeh bila je ostvarena kontrola nad plodnom dolinom Strimona u kojoj se nalaze bogata ležišta zlata i srebra. Vrativši se sa skitskog pohoda, Darije je povjerio svojim vojskovođama Megabazu i Otanu zadatak da dovrše pokoravanje stanovništva na obalama Helesponta i u Tračkom primorju. To je bilo izvršeno tokom narednih godina. Odmah nakon toga pod vlast Perzijanaca prešli su otoci Egejskog mora: Lemnos, Imbros, Hios, Lezbos i Samos. Tako su se tjesnaci i otoci neophodni za život Grka našli u Darijevim rukama. Na obalama Helesponta i Bospora tračkog nadiranju Perzijanaca nije se mogao suprotstaviti niti jedan grčki grad. Makedonija je postavla klijentska država u odnosu na Perzijsku Monarhiju, a tenzije između grčkih polisa i perzijskih satrapija kroz sljedećih će 15 godina razultirati Jonskim ustankom.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Antička djela
Moderna djela
  • Chaliand, Gérard (2004). Nomadic empires: from Mongolia to the Danube. Transaction Publishers, ISBN 978-0-7658-0204-0.
  • Lendering, Jona: Darius (8), Livius.org