Sivi sokol

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Sivi sokol
PeregrineFalcon.jpg
Sivi soko
Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Falconiformes
Porodica: Falconidae
Rod: Falco
Vrsta: Falco peregrinus

Sivi sokol ili sivi soko (lat:Falco peregrinus) je vrsta sokola sa širokim rasprostranjenjem. Ova vrsta obuhvata 17-19 podvrsti. Sivi soko je najbrža vrsta među pticama na zemlji; postiže brzinu do 389 km/h.[1]

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Mužjak
    • dužina: 41 cm
    • raspon krila: 95 cm
    • težina: 550g
  • Ženka
    • dužina: 49 cm
    • raspon krila: 114 cm
    • težina: 1200 g

Sivi soko se hrani pticama, najčešće golubovima, patkama, vrapcima i slično. Pri obrušavanju dostiže brzinu u proseku od 350 km/h. Plijen lovi isključivo u zraku. Mužjak sivog sokola, kao i kod većine ptica grabljivica, je za jednu trećinu manji nego ženka. Boju stiče oko godinu dana od izleganja, dok su mladunci tamno smeđe boje[2]. Gnijezdi se na planinskim liticama i kao i druge vrste sokola svoje gnijezdo ne pravi sam, nego koristi napuštena gnijezda drugih ptica.[3]

Opisane su brojne podvrste sivog sokola (Falco peregrinus), njih 19 priznaje Handbook of the Birds of the World (1994).[4] Spada u skupinu najmanje ugroženih po IUCN klasifikaciji.[5]

Razmnožavanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem marta, ili početkom aprila (ili u julu i augustu na južnoj hemisferi) ženka obično polaže 3-4 jajeta u gnijezdima na liticama.[6] Gnijezda nisu činjena od donešenog materijala, već su iskopana, bilo u zemlji, šljunku ili pijesku.[7] Jaja su izdužena i pjegava. Srednja veličina iznosi 52x40 mm.

Inkubacija traje oko 30 dana. Na jajima sjede oba roditelja. Poslije izlijeganja, mladi ostaju u gnijezdu 35-40 dana. Poslije napuštanja gnijezda, roditelji se o mladima brinu još oko 60 dana. Samo jedna trećina izlega preživi prvu zimu.

Falco peregrinus madens
Falco peregrinus

Podvrste i rasprostranjenost[uredi - уреди | uredi izvor]

Na našim prostorima dade se naći dvije vrte sivog sokola: F. p. peregrinus (srednjoeuropska podvrsta, zimovalica i selica) i F. p. brookei (sredozemna podvrsta, sjedilica). Na karti ispod je prikazano rasprostiranje svih 19 podvrsta, s tim da je ovdje navedeno kako su Kanarski sokol (F. p. madens) i Babilonski sokol (F. p. babylonicus) zasebne vrste od Sjevernoafričkog sokola (F. p. pelegrinoides):

Na svim kontinentima.
Rasprostranjenost podvrsti sivog sokola

Zaštita i odnos sa ljudima[uredi - уреди | uredi izvor]

Sivi soko je zbog upotrebe pesticida izrađenih na bazi organohlorida naročito DDT-a imao status ugrožene vrste u velikom delu svog areala tokom 1950-ih, 60-ih i 70-ih[8]. U poslednje vreme uspešno se sprovodi akcija veštačkog uzgajanja sivog sokola i vraćanje u odgovarajuća staništa.[9] Sokoli su korišteni (nekad više nego danas) u sokolarstvu, posebnom načinu lova koji zahtijeva treniranje sokola.[10][11] Urbanizacija je utjecala na gnežđenje sivog sokola: tako se gnezda mogu naći na vrhovima solitera, odašiljača, visećih mostova i sl.[12][13]

Vanjski linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Tom Harpole, Falling with the Falcon, Smithsonian Air & Space magazine, ožujak 2005. (engl.)
  2. Trag u prostoru: Saga o gospodarima brzine, RTS Obrazovno-naučni program - Zvanični kanal
  3. C.M. White i dr., "Family Falconidae" u djelu J. Hoyoa, A. Elliota i J. Sargatala, Handbook of Birds of the World: New World Vultures to Guinea fowl, 2, 1994., Barcelona: Lynx Edicions, str. 216.–275., ISBN 84-87334-15-6
  4. White, C.M. (1994). „Family Falconidae”. Ur.: del Hoyo, J.; Elliot, A.; Sargatal, J. Handbook of Birds of the World: New World Vultures to Guinea fowl. 2. Barcelona: Lynx Edicions. str. 216–275, plates 24–28. ISBN 978-84-87334-15-3.
  5. BirdLife International (2019). „Falco peregrinus”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2019.3. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 24. 2. 2020.
  6. Peterson, R.T. (1976). A Field Guide to the Birds of Texas: And Adjacent States. Houghton Mifflin Field Guides. ISBN 978-0-395-92138-8
  7. Potter, M. (2002). ""Falco peregrinus" (On-line)". Animal Diversity Web. University of Michigan Museum of Zoology.
  8. Cade, T.J.; Enderson, J.H.; Thelander, C.G.; White, C.M., ur. (1988). Peregrine Falcon Populations – Their management and recovery. Boise, Idaho: The Peregrine Fund. ISBN 978-0-9619839-0-1.
  9. Cassidy, J. (2005). "Book of North American Birds". Reader's Digest. Reader's Digest Editors. ISBN 0-89577-351-1
  10. Peterson, R.T. (1976). A Field Guide to the Birds of Texas: And Adjacent States. Houghton Mifflin Field Guides. ISBN 978-0-395-92138-8
  11. Beebe, Frank (1984). A Falconry Manual. Hancock House Publishers. ISBN 978-0-88839-978-6
  12. Navarro, Mireya (12 February 2009). "Record Number of Peregrine Falcons in New York State". The New York Times.
  13. "London | Falcon eggs hatch on tower block". BBC News. 3 June 2005. (30. avgusta 2011.)