Simon Petljura

Simon Vasiljovič Petljura
Rođenje	10. maja 1879. (1879-05-10) Poltava
Smrt	25. maja 1926. (dob: 47) Pariz
Supružnik	Olga Biljska
Potpis

Simon Vasiljovič Petljura (ukrajinski: Симон Васильович Петлюра, Poltava, 10. maja 1879. – Pariz, 25. maja 1926) bio je ukrajinski političar i general. Za vrijeme građanskog rata koji je izbio nakon Ruske revolucije, bio je vođa ukrajinske nacionalističke frakcije.

Biografija

Simon Petljura je rođen 10. maja 1879. godine u predgrađu grada Poltave – tada dio Ruskog Carstva – u obitelji Vasilja Petljure i Olge Marčenko, građana kozačkog podrijetla. Za razliku od seljaštva, Kozaci su u Ruskom Carstvu uživali određene povlastice stečene rođenjem, a vezane uz posjedovanje zemlje, oporezivanje i obrazovanje. Petljura se u početku školovao u župnim školama, nakon čega je odlučio postati pravoslavni svećenik. Godine 1898, dok je pohađao rusku pravoslavnu bogosloviju u Poltavi, pridružio se Ukrajinskoj revolucionarnoj partiji (RUP). Kada je 1901. otkriveno njegovo članstvo, izbačen je iz bogoslovije. Godine 1902, suočen s prijetnjom uhićenja, preselio se u Jekaterinodar u oblasti Kubanj. Tu je dvije godine radio kao učitelj, a kasnije u arhivu Kubanskih kozaka, gdje je pomagao u sređivanju više od 200.000 dokumenata. U decembru 1903. uhićen je zbog organiziranja ogranka RUP-a u Jekaterinodaru i objavljivanja oštrih protucarskih članaka u ukrajinskom tisku izvan Ruskoga Carstva. Nakon puštanja na slobodu u martu 1904, nakratko se preselio u Kijev, a potom odselio u Lavov, grad u zapadnoj Ukrajini koji je tada bio dio Austro-Ugarske Monarhije. U Lavovu je Petljura živio pod pseudonimom "Svjatoslav Targon" i surađivao je s Ivanom Frankom i Volodimirom Hnatjukom te radio kao urednik časopisa Književno-znanstveni zbornik (ukrajinski: Літературно-науковий збірник) pri Znanstvenom društvu Ševčenko i novina "Volja" (ukrajinski: Воля). Krajem 1905, nakon proglašenja amnestije, Petljura se nakratko vratio u Kijev, no ubrzo je otputovao u Sankt Peterburg, prijestolnicu Ruskoga Carstva, kako bi pokrenuo socijaldemokratski mjesečnik Slobodna Ukrajina (ukrajinski: Вільна Україна). Nakon što su ruski cenzori u julu zabranili taj časopis, vratio se u Kijev i počeo raditi za novine Vijeće (Рада). Između 1907. i 1909. godine djelovao je kao urednik književnog časopisa Riječ (Слово) te kao suurednik časopisa Ukrajina (Україна). Nakon što su carske vlasti obustavile izlaženje tih publikacija, Petljura je 1909. godine bio prisiljen ponovno se preseliti – ovaj put iz Kijeva u Moskvu – gdje je kraće vrijeme radio kao knjigovođa. Ondje se oženio Olgom Biljskom (1885-1959), s kojom je dobio kćer Lesju (1911-1942). Od 1912. do maja 1917. godine obnašao je dužnost suurednika utjecajnog časopisa Ukrajinski život (Украинская жизнь). Kao urednik brojnih časopisa i novina, Petljura je objavio ogroman broj kritičkih članaka, recenzija, priča i pjesama pod bezbrojnim pseudonimima. Njegov plodan stvaralački rad na ruskom i ukrajinskom jeziku pridonio je oblikovanju svijesti ukrajinskog stanovništva – kako na istoku tako i na zapadu zemlje – u godinama koje su prethodile revoluciji. Njegova aktivna korespondencija pokazala se iznimno korisnom kada je 1917. godine izbila revolucija, budući da je već održavao kontakte diljem Ukrajine. Petljurina korespondencija s najistaknutijim ukrajinskim književnicima toga doba, kao i njegovi brojni članci kojima je poticao ukrajinsku samosvijest i kulturni razvoj, bili su nedostupni tijekom sovjetskog razdoblja te su postali dostupni tek nedavno. Prethodno se časopise koje je uređivao i za koje je pisao moglo pronaći samo u arhivima moskovske glavne knjižnice smještenima u podrumima s ograničenim pristupom. Godine 1917. u Kijevu je osnovana masonska loža "Mlada Ukrajina", a u aprilu 1919. ponovno je uspostavljena Velika loža Ukrajine, pri čemu je, prema pojedinim izvorima, Petljura obnašao dužnost njezina velikog majstora.

Petljura je sudjelovao na Prvom kongresu ukrajinske vojske održanom u Kijevu u maju 1917, na kojem je izabran za predsjednika Ukrajinskog općeg vojnog odbora. Nakon osnivanja Generalnog tajništva 28. juna 1917, postao je prvi tajnik za vojna pitanja. Ne slažući se s politikom Volodimira Viničenka – tadašnjeg čelnika Generalnog tajništva – Petljura je napustio vladu kako bi predvodio vojnu postrojbu (Гайдамацький кіш) iz Slobodske Ukrajine. Ta se postrojba morala vratiti u januaru i februaru 1918. kako bi branila Kijev tijekom ustanka u tvornici Arsenal i spriječila pad glavnog grada u ruke boljševičke Crvene garde. Nakon državnog udara kojim je uspostavljen Ukrajinski hetmanat, vlasti pod vodstvom Pavla Skoropadskog uhitile su Petljuru, koji je potom proveo četiri mjeseca u zatvoru u Biloj Cerkvi. Nakon puštanja na slobodu, Petljura je sudjelovao u državnom udaru protiv Hetmanata (novembar 1918) i postao član Ukrajinskog direktorija, obnašajući dužnost vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Nakon pada Kijeva i Viničenkova odlaska iz Ukrajine, Petljura je u februaru 1919. preuzeo vodstvo Direktorija. Kao čelnik vojske i države, nastavio je borbu protiv "bijelih" i "crvenih" tijekom sljedećih deset mjeseci. Izbijanjem neprijateljstava između Ukrajine i Sovjetske Rusije u januaru 1919. te nakon Viničenkove emigracije, Petljura je konačno postao vodeća osoba Direktorija. Ipak, u januaru/februaru 1919. boljševičke su ga snage istjerale iz Kijeva, grada koji je bio zauzet tek mjesec dana ranije. Čak i u tako kratkom razdoblju, kozački "kureni" pod Petljurinim zapovjedništvom terorizirali su stanovništvo, počinivši tisuće ubojstava, nasilnih djela i pljački usmjerenih posebice protiv Židova, bivših carskih časnika i studenata. Tijekom 1919. Petljura je nastavio braniti samoproglašenu Narodnu Republiku od upada boljševika, snaga Bijelih pod vodstvom Antona Denjikina i rumunjskih postrojbi. U jesen 1919. glavninu Denjikinovih snaga porazili su gerilci pod vodstvom anarhista Nestora Mahna. Međutim, u međuvremenu je Crvena garda izrasla u dominantnu silu i u Ukrajini. U decembru 1919. Petljura se povukao u Poljsku – državu koja ga je prethodno priznala kao vođu Ukrajinske Narodne Republike. U aprilu 1920, djelujući u tom svojstvu, u Varšavi je potpisao sporazum o savezništvu s poljskom vladom, pristao na granicu na rijeci Zbruč i priznao poljske pretenzije na Galiciju u zamjenu za vojnu pomoć pri svrgavanju boljševika. Poljske snage, pojačane preostalim Petljurinim postrojbama (dvjema divizijama), pokrenule su ofenzivu na Kijev u aprilu 1920, što je označilo prekretnicu u Poljsko-sovjetskom ratu (1919-1921). Nakon početnih uspjeha, snage Józefa Piłsudskog i Petljure potisnute su natrag prema rijeci Visli i poljskom glavnom gradu Varšavi. Poljska vojska uspjela je zaustaviti boljševičko napredovanje pred vratima Varšave (Varšavska bitka), no Poljska je bila prisiljena odustati od bilo kakvih ambicija vezanih uz Minsk i Kijev. Nakon što je potpisan Mir u Rigi (18. marta 1921) između Poljske i Rusije, Crvena armija napala je Petljurine postrojbe – koje je njihov poljski saveznik napustio – na rijeci Zbruč te ih potisnula na teritorij pod poljskom kontrolom, gdje su internirane. Petljura je nastavio voditi ukrajinsku vladu u egzilu iz grada Tarnówa. Kada je Sovjetski Savez zatražio njegovo izručenje iz Poljske, Poljaci su inscenirali njegov nestanak tajno ga prebacivši iz Tarnówa u Varšavu.

Boljševička Rusija uporno je zahtijevala Petljurino puštanje na slobodu. Uz zaštitu raznih poljskih prijatelja i suradnika – uključujući Józewskog – Petljura je napustio Poljsku nakon osnutka SSSR-a u decembru 1922. Putovao je u Budimpeštu, zatim u Beč i Ženevu, da bi se naposljetku početkom 1924. nastanio u Parizu. Tu je pokrenuo i uređivao ukrajinski časopis "Trozubac" (Тризуб).

Dana 25. maja 1926, dok je hodao pariškom ulicom Rue Racine, Petljuri je prišao tridesetdevetogodišnji anarhist Šolom Švarcbard i na ukrajinskom ga upitao: "Jeste li vi gospodin Petljura?" Petljura je podigao svoj štap upravo u trenutku kada je Švarcbard izvukao pištolj i ispalio u njega ukupno sedam hitaca, od kojih su dva ispaljena dok je Petljura već ležao na tlu. Kada je policija stigla kako bi ga uhitila, mirno je izjavio: "Ubio sam jednog velikog ubojicu." Švarcbard je bio ukrajinsko-židovski anarhistički militant. Sudjelovao je u židovskim samoobrambenim akcijama u Balti – zbog čega ga je carska vlast osudila na tri mjeseca zatvora pod optužbom da je "izazvao" pogrom u Balti – a dvaput je bio osuđivan i zbog sudjelovanja u pljački banke u Austro-Ugarskoj. Kasnije se pridružio Francuskoj legiji stranaca te je ranjen u bitci na Sommi. Prema nekim svjedočenjima Švarcbard je svom poznatom kolegi anarhistu Nestoru Mahnu povjerio da je smrtno bolestan i da namjerava povesti Petljuru sa sobom u grob. Francuske obavještajne službe pratile su ga još od njegova dolaska u francusku prijestolnicu i zabilježile njegove veze s boljševicima. Tijekom suđenja, njemačke obavještajne službe izvijestile su svoje francuske kolege da je Švarcbard ubio Petljuru po nalogu Mihaila Volodina, poznatog kao Galip, izaslanika Saveza ukrajinskih građana. Navodno je zapovijed primio od sovjetskog veleposlanika u Francuskoj, Kristijana Rakovskog. Švarcbardovi roditelji bili su među petnaest članova njegove obitelji ubijenih u pogromu u Odesi. Okosnica Švarcbardove obrane bila je njegova namjera da osveti Židove stradale u pogromima, dok je tužiteljstvo – kako u kaznenom tako i u građanskom postupku – nastojalo dokazati da Petljura nije snosio nikakvu odgovornost za pogrome te da je Švarcbard bio sovjetski agent. Obje su strane iznijele opsežna svjedočanstva, uključujući ona nekoliko historičara. Značajna svjedokinja obrane bila je Haia Greenberg, preživjela žrtva pogroma u Proskurovu, koja je opisala taj masakr. Nekoliko bivših ukrajinskih časnika svjedočilo je za tužiteljstvo. Nakon osmodnevnog suđenja, Švarcbard je oslobođen optužbi.

Petljura je pokopan pokraj supruge i kćeri na groblju Montparnasse u Parizu.

Političko djelovanje

Tijekom razdoblja vodstva Direktorija, Petljura je aktivno podupirao ukrajinsku kulturu, kako u domovini tako i u inozemstvu. Uveo je priznanje "Narodni umjetnik Ukrajine" kako bi odao počast umjetnicima koji su dali značajan doprinos ukrajinskoj kulturi. Nadalje, prepoznavao je važnost stjecanja međunarodne potpore i priznanja za ukrajinsku umjetnost putem kulturne razmjene. Podupirao je rad istaknutih kulturnih djelatnika, poput koreografa Vasilja Avramenka, dirigenta Oleksandra Košeca i svirača bandure Vasilja Jemeca, omogućivši im putovanja svijetom radi promicanja ukrajinske kulture. Košec je osnovao Ukrajinski republički zbor i poveo ga na međunarodnu turneju, nastupajući diljem Europe i obiju Amerika. Prema raširenoj, no ipak nedokazanoj hipotezi, jedan od tih koncerata mogao je nadahnuti Georgea Gershwina da sklada "Summertime", skladbu utemeljenu na uspavanci "San prolazi pokraj prozora" (Ой ходить сон коло вікон). Sva su se trojica glazbenika kasnije iselila u Sjedinjene Američke Države.

antisemitski pogromi pratili su Revoluciju iz 1917. godine i nastavili se tijekom Ruskog građanskog rata. Za vrijeme Petljurina mandata pogromi su se nastavili provoditi diljem ukrajinskog teritorija, a procjenjuje se da je broj ubijenih Židova iznosio između 35.000 i 50.000. Rasprava o Petljurinoj ulozi u pogromima predmet je prijepora još od njegova ubojstva i suđenja Schwartzbardu. Veliki broj pogroma koji su se u tom razdoblju odvijali na ukrajinskom teritoriju počinila je Bijela armija ili postrojbe Direktorija UNR-a. Godine 1969. časopis "Jewish Social Studies" objavio je dva suprotstavljena stajališta znanstvenika Tarasa Hunčaka i Zose Szajkowskog, koja se i danas često citiraju. Neki historičari smatraju da Petljura, kao čelnik vlade, nije učinio dovoljno da zaustavi pogrome.

Povezano

• Ukrajina
• Historija Ukrajine

Vanjske veze

• Simon Petljura na portalu Encyclopædia Britannica (en)
• (en) (PDF) „The Holocaust in Ukraine”. United States Holocaust Memorial Museum. Center for Advanced Holocaust Studies. 2013. Pristupljeno 26. jula 2026.