Seru Epenisa Cakobau

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Seru Epenisa Cakobau
Cakobau, died February 1883, photograph by Francis H. Dufty.jpg
Fidži Kralj Fidžija (Tui Viti)
Vladavina 5. lipnja 1871.10. listopada 1874.
Prethodnik inauguracijski monarh
Nasljednik Victoria
(britanska kolonizacija)
Supruge Litia Samanunu
Salote Qalirea Kaunilotuna
Djeca Djeca s Litijom Samanunu:
adi Arieta Kuila
ratu Epeli Nailatikau I
adi Asenaca Kakua Vuikaba
ratu Timoci Tavanavanua
ratu Josefa Celua
Djeca sa Salote Kaunilotuna:
ratu Sukuna Vana
ratu Viliame Bulu
adi Lusiana Qolikoro
Otac Tanoa Visawaqa
Majka adi Savusavu
Rođenje cca. 1815.
Natoloa Nairai, Fidži
Smrt 1. veljače 1883.
 Fidži
Vjera kršćanstvo (od 1854.)

Ratu Seru Epenisa Cakobau (alternativno još i Cacobau ili Thakombau; izgovor [ˈseru epeˈniːsa ðakomˈbau]; Natoloa Nairai, cca. 1815.1. veljače 1883.) bio je fidžijski ratu (poglavica) i vunivalu (gospodar rata) koji je u drugoj polovici XIX. vijeka ujedinio dio fidžijskih plemena te je u kratkom periodu prije britanske kolonizacije bio kralj (Tui Viti) ujedinjenog Fidžija.[1]

Rodio se negdje oko 1815. godine na otoku Nairai, ali je odgojen na otoku Gau. Na položaj je došao u ranim dvadesetima te je s godinama gradio ugled jednog od najmoćnijih plemenskih čelnika na fidžijskom arhipelagu. U tom se periodu oženio sestrama Litijom Samanunu i Salote Kaunilotuna, kćerima lokalnog plemenskog moćnika. Dok se uspinjao u plemenskoj hijerarhiji, dobio je inicijalni nadimak Cikinovu (sh. "Stonoga"),[1] "jer se kretao tiho i udarao snažno", dok je kasnije dobio nadimak Cakobau (sh. "Uništavatelj Baua"), koji će postati dio njegovog vladarskog naziva. Potonji nadimak dobio je zato što je u lokalnim borbama uništio selo Bau, koje je kasnije dao nanovo izgraditi, ali pod vlastitom upravom. Tokom 1852. godine naslijedio je svog oca kao čelnik Baua, a dvije godine kasnije ga je misionar James Calvert službeno krstio i uveo u kršćanstvo,[2] povodom čega je svom imenu dodao i ono krsno Epenisa (Ebenezer);[3] Cakobau je dotad bio sljedbenik lokalnih plemenskih religija te je aktivno prakticirao kanibalizam, kojeg se odrekao nakon krštenja.

Tvrdeći kako njegov Bau ima sizerenstvo na ostatkom arhipelaga, Cakobau se već sredinom XIX. vijeka proglasio kraljem Fidžija, iako ostali plemenski čelnici nikada nisu priznali to njegovo pravo, smatrajući ga, u najboljem slučaju, prvim među jednakima. Želeći potvrditi svoje "pravo", Cakobau je konstantno ratovao s ostalim plemenima i jačao svoju dominaciju; posjednja velika pobuna protiv njegovog pohoda bila je bitka kod Kabe iz 1855. godine, u kojoj je Cakobau ugušio pobunjenike iz pomoć tonganskog kralja. Kako je ranije prešao na kršćanstvo, Cakobau je nakon bitke dao oprost poraženim borcima, koji bi prema tradicionalnim fidžijskim običajima bili javno posramljeni, ubijeni i pojedeni.

Dana 8. svibnja 1865. godine,[4] Cakobau je uspio utemeljiti Konfederaciju nezavisnih kraljevina, koju su sačinjavala kraljevstva Bau, Bua, Cakaudrove, Lakeba, Macuata, Naduri, na čijem je čelu bio od početka. Daljnji diplomatski napori jačali su proces ujedinjenja arhipelaga te je Cakobau 1871. godine konačno uspio ujediniti cijeli arhipelag u jedinstveno Kraljevstvo Fidži sa sobom na čelu. Iako njegova vladavina nikada nije potpuno prihvaćena, uživao je u relativnoj stabilnosti na unutrašnjem planu. Glavni problem su mu, doduše, bile Sjedinjene Američke Države, koje su, iako su ranije podržale njegove težnje za vlašću nad ujedinjenim arhipelagom, smatrale upravo njega odgovornim za paljenje doma američkog konzula, Johna Browna Williama, iz 1849. godine; ovo je posebno zanimljivo jer Cakobau tada nije bio niti plemenski čelnik, a kamoli kralj. Međutim, Sjedinjene Države su upravo od njega tražile naknadu od $44,000, koju on nije mogao platiti. Strahujući od američke invazije i aneksije, Cakobau je Londonu ponudio da im cedira svoju državu.

Iako su Britanci inijcijalno bili nevoljki preuzeti upravu nad Fidžijem, nakon niza pregovora su konačno pristali te je 10. listopada 1874. godine Cakobau predao svoje kraljevstvo Britancima, nakon čega je utemeljena kolonija Fidži.[5] Iako više nije imao nikakvog realnog utjecaja izvan svog plemena, Cakobau je i dalje uživao veliki lokalni ugled te je po cesiji predao titulu vrhovnog poglavice Fidžija britanskoj kraljici Victoriji; to je bila nasljedna titula koja se prenosila na njezine potomke sve do ukidanja Velikog vijeća poglavica 2012. godine, u kojem trenutku ju je držala kraljica Elizabeth II.

Cakobau se povukao iz politike vrlo brzo te je živio mirno sve do svoje smrti 1. veljače 1883. godine.[1]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Mennell, Philip (1892), "Thakombau", The Dictionary of Australasian Biography, London: Hutchinson & Co 
  2. Mennell, Philip (1892), "Calvert, Rev. James", The Dictionary of Australasian Biography, London: Hutchinson & Co 
  3. Thornley, Andrew (2002). Exodus of the I Taukei: The Wesleyan Church in Fiji, 1848-74. Suva: Institute of Pacific Studies, University of the South Pacific. str. 176. ISBN 978-982-02-0340-2. https://books.google.com/books?id=amxNa5Mx1E8C. 
  4. Worldstatesmen
  5. Lawrence, David Russell (October 2014). "Chapter 5 Liberalism, Imperialism and colonial expansion". The Naturalist and his "Beautiful Islands": Charles Morris Woodford in the Western Pacific. ANU Press. str. 139-140. ISBN 9781925022032. http://press-files.anu.edu.au/downloads/press/p298111/pdf/ch053.pdf. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]