Scuola (Venecija)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Scuola
Stara Scuola della Misericordia iz Venecije
Stara Scuola della Misericordia iz Venecije

Venecijanske scuole bile su jedan specifičan tip bratovština, ali i naziv za sam objekt gdje se takva bratovština okupljala.

Vrste venecijanskih scuola[uredi - уреди | uredi izvor]

Marigola (regula ili matrikula) jedne od venecijanskih škola

Venecijanske scuole picole (male škole) ili male bratovštine bile su zapravo cehovska udruženja raznih obrtnika i umjetnika koja su se počela osnivati od 11. vijeka, pod patronatom nekog sveca zaštitnika kojeg su si članovi odabrali za zaštitnika. U običnim (malim) scuolama bili su obični ljudi, a u velikim školama (Scuole Grandi) aristokracija. Najbrojnije su bile scuole koje su okupljale obrtnike iste profesije, tad je i njihova mariegola imala članke posvećene toj profesiji, takve su bile scuole caleghera (postolara), battilora (zlatara), murera (zidara), saponara (sapunara), fornera (pekara), sellera (sedlara), itd.

Velike bratovštine (Scuole Grandi) imale su veću društvenu važnost i ugled, to su bile tipične laičke vjerske bratovštine, koje su njegovale kult nekog sveca ili neku od pokora (bičevaoci). Službenu razliku između obične (male) scuole picole i scuole grande određivao je venecijanski Savjet desetorice (Consejo dei Diese), a od sredine 15. vijeka Scuola Grande morala je imati i Flagelante. Rad velikih škola bio je usmjeren na dobrotvorne aktivnosti i akcije od javnog značaja. Zahvaljujući velikim donacijama samih bratima, koji su uglavnom bili pripadnici plemstva, te škole imale su puno novca kojeg su mogli ulagati u nekretnine ili umjetnine za uljepšanje svojih sjedišta, tako je Scuola Grande di San Rocco angažirala Tintoretta da im ukrasi bratovštinu, a Scuola Grande di San Marco Paola Veronesea i Palmu Mlađeg. Te bratovštine nisu služile samo da se poboljša ugled Presvijetle republike, već i da u kriznim trenucima prikupe sredstva za podršku ratnim naporima republike.

U 16. vijeku djelovalo je šest dobrotvornih velikih škola (Scuole Grandi):

Njima se u 17. vijeku pridružila Scuola Grande dei Carmini.

Stranci su u Veneciji imali oko četrnaest svojih scuola[1] poput Albanaca, Schiavona, Bergamaska, Grka Firentinaca, Lukežana, Lombardijaca, Furlana i Njemaca. Takve scuole pružale su svojim članovima pomoć pri zapošljavanju i duhovnu i materijalnu pomoć u teškim trenucima života. Među tim scuolama ističe se posebno Scuola di San Giorgio e San Trifone (Bratovština Sv. Đorđa i Tripuna). Prema venecijanskom kroničaru Marinu Sanudu mlađem (1466–1536), malih scuola ili obrtničkih cehova bilo je 210, u nekim drugim dokumentima iz tog vremena spominje se čak 400 scuola.

Historija i karakteristike venecijanskih scuola[uredi - уреди | uredi izvor]

One su se počele pojavljivati od 11. vijeka, kao cehovska radnička udruženja iste struke ali i raznih društvenih grupa istog interesa. Sistem scuola bio je duboko ukorijenjen u ekonomsko i društveno tkivo Venecije. Upis u scuole picole bio otvoren za sve, ali je trebalo platiti upisninu koju su Venecijanci zvali benintrada.[1] Polaznici malih škola (scuole picole) morali su jedno vrijeme učiti, a zatim jedno vrijeme šegrtovati (stažirati) kod drugih zanatlija svoje struke. Njihovo naukovanje završavalo je polaganjem završnog ispita u scuoli pred komisijom, nakog kojeg se dobijao status majstora, na osnovu kojeg je mogao otvoriti svoju radnju.[1] Od 1261. Mletačka Republika osnovala je dva suda (magistrata), koji su pored kontrole robe odobravali mariegole , odnosno osnivačke akte scuola. Zbog toga venecijanske scuole nikada nisu bile politizirane (za razliku od drugih gradova) jer je njihov rad bio strogo kontroliran od tih magistrata.[1] Sve strukovne scuole imale su svoj ​​znak, simbol njihova zanimanja koji je bio nepovrediv dio njihove imovine, a neovlaštena upotreba ili krivotvorenje znaka najstrože se kažnjavalo.[1]

Kraj scuola[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon propasti Mletačke Republike 1797, za vrijeme napoleonske vlasti, većini scuola je zabranjen rad, a njihov inventar (namještaj, oprema, slike) je razgrabljen i prodan trgovcima antikviteta širom svijeta. Neke scuole su uspjele preživjeti i nastaviti svoju aktivnost, kao Scuola Grande di San Rocco i Scuola di San Giorgio e San Trifone (Bratovština Sv. Đorđa i Tripuna). Na dan sv. Marka (25. april) sve venecijanske scuole obavezno su sudjelovale u procesiji, noseći svoju zastavu.

Organizacija i struktura scuola[uredi - уреди | uredi izvor]

Svaka škola imala je vlastiti statut i zakone sažete u mariegoli (statut ili matrikula), a zatim dokument koji uređuje djelatnost društva. Na čelu scuole bio je veliki gvardijan, kojem su radu pomagala dva tijela; blagajna (banca) i savjet (zonta) koji obično imao petnaestak članova. Skuština (capitolo) je bila najviše tijelo organizacije, koja je okupljala sve članove, na kojoj su se birali rukovodeći organi bratovštine.

Zgrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Puno venecijanskih scuola imalo je vlastite zgrade za svoj rad, ali nisu sve scuole imale svoje prostorije, u tom slučaju bratimi su se sastajali kod oltara svog sveca zaštiitnika u crkvi koju su odabrali. Propisi za izgradnju tipične venecijanske scuole bili su strogi i kruti, tako da su arhitekti to morali uzeti u obzir. Zgrada je morala imati dvije velike dvorane, jednu za vjerske obrede u prizemlju i drugu na prvom katu za sastanke članstva, a tu se morala nalaziti i jedna manja prostorija za čuvanje mariegola (matrikula).

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Silvia Gramigna, Annalisa Parissa: Scuole grandi e piccole a Venezia tra arte e storia. Venezia 2008
  • Gabriele Köster: Künstler und ihre Brüder. Maler, Bildhauer und Architekten in den venezianischen Scuole Grandi. Berlin 2008

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]