Sardinijska ekspedicija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Expédition de Sardaigne
Deo Rata Prve koalicije
(Francuskih revolucionarnih ratova)
Sardegna, Italy.jpg
Vrijeme:21. decembar 1792 – 25. maj 1793
Mjesto:Sardinija, Sredozemno more
Rezultat: sardinijska pobjeda
Sukobljene strane
 Sardinija
 Španija
Francuska Francuska
Komandanti i vođe
Domenico Millelire Laurent Truguet
Snaga
10.000 5.000
Mediteranska flota
Žrtve i gubici
neznatni 300 mrtvih
200 zarobljene
2 fregate

Sardinijska ekspedicija (fr. Expédition de Sardaigne) bio je vojno-pomorski pohod koji je krajem 1792. godine pokrenula republikanska Francuska sa ciljem osvajanja strateški važnog mediteranskog otoka Sardinija. Pohod, koji je predstavljao prvu značajniju operaciju Rata Prve koalicije na mediteranskom bojištu je pokrenut protiv otoka koji je bio pod vlašću Kraljevine Sardinije (Pijemonta), tada još uvijek neutralne u tom sukobu. Zadatak je povjeren admiralu Laurentu Truguetu, zapovjedniku Mediteranske flote; pripreme za invaziju su se, međutim, odužile zbog kaosa koji je Francuska revolucija bila izazvala u redovima francuske ratne mornarice. To je dalo vremena braniteljima na samoj Sardiniji da se pripreme za predstojeću invaziju; lokalno stanovništvo, koje je zbog katoličke vjere francuske republikance svojim smrtnim neprijateljima, je relativno brzo napunilo redove sardinijske vojske. Treugetov pokušaj da zauzme Cagliari je 21. decembra 1792. osujetila iznenadna oluja u Cagliarskom zaljevu, nakon čega je umjesto toga zauzeo obližnje otoke San Pietro i Sant'Antioco; 22. januara 1793. je pokušaj da zauzme Cagliari odbijen od strane sardinijske obalne artiljerije. 11. februara se 1200 francuskih vojnika iskrcalo u gradu Quartu Sant'Elena nedaleko od Cagliarija; nakon nekoliko neuspješnih napada i oluje zbog koje se nasukao linijski brod Léopard, Treguet je 17. februara odustao od operacije, ostavivši manji garnizon na obližnjim otocima. Paralelno s tim događanjima je kao demonstracija pokrenuta manja operacija na sjeveru, u kojoj je nekoliko stotina francuskih vojnika, pretežno Korzikanaca pod zapovjedništvom Colonne Cesarija, 22. februara, pokušalo zauzeti utvrđeni otok La Maddalena. Francuske snage su se uspjele iskrcati i zauzeti obližnji otok Santo Stefano, ali je potom stigla zapovijed o povlačenju, pri čemu su Francuzi 25. februara bili prisiljeni ostaviti topove; Napoleon Bonaparte, mladi oficir koji je sudjelovao u napadu, će potom za fijasko optužiti sabotažu od strane korzikanskih separatista, pristaša Pasqualea Paolija. Preostali francuski garnizoni na otocima San Pietro i Sant'Antioco su se 25. maja predali kada je pred njih stigla nadmoćna španska flota od 23 brodova pod komandom Juana de Lángare. Fijasko Sardinijske ekspedicije je imao značajne političke posljedice, kako na Korzici čiji se vođa Paoli sljedeće godine otcijepio od Francuske i uz britansku zaštitu osnovao kratkotrajnu državu, tako i u samoj Francuskoj gdje je za zapovjednika Mediteranske flote imenovan Trogoff de Kerlessy koji će se priključiti kontrarevolucionaroj pobuni, a što će dovesti do opsade Toulona.

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]