Santa Maria della Salute

Izvor: Wikipedia
Santa Maria della Salute
{{{opis_slike}}}
Lokacija Venecija, Italija
Koordinate 45° 25′ 49″ S, 12° 20′ 4.71 I
Arhitekt Baldassare Longhena
Godine izgradnje 1631
Godina završetka 1687
Religija Katoličanstvo
Patron Sveta Marija
Arhitektonski stil Barok
Materijal Istarski kamen, Marmorin (opeka premazana mramornim prašinom)

Santa Maria della Salute (Gospa od Zdravlja) koju Venecijanci jednostavno zovu Salute, je slavna venecijanska crkva, slikovito smještena na uskom Carinskom rtu koji leži na ulazu u Canal Grande prekoputa Trga sv. Marka.

Po svojim dimenzijama to je manja venecijanska crkva, njezine skladne i klasične proporcije, toliko su prepoznatljive i vežu se uz Veneciju, da je jedna od najviše fotografiranih crkava u Italiji.

Historija[uredi - уреди]

Od ljeta 1629, val epidemije kuge zahvatio je Veneciju, tokom iduće dvije godine umrla je gotovo trećina stanovništva. Učestale procesije i molitve upućene sv. Roku i sv. Lorenzu Giustinianiju, nisu uspjele zaustaviti val epidemije. Još uvjek je bila svježa uspomena na prijašnju veliku epidemiju kuge (1575-1576), kad je pomrlo 46,000 ljudi, tad je Republika kao znak zahvalnosti za nestanak epidemije, dala zadatak Palladiu da podigne slikovitu baziliku il Redentore posvećenu Kristu Otkupitelju, na Giudecchi.

Ovaj put mletački Senat je 22. oktobra 1630, odlučio da novu crkvu neće posvetiti nekom svecu zaštitniku od kuge, već Blaženoj djevici Mariji, za koju su držali da je zaštitnica Republike.

Pontonski most preko Kanala Grande

Također je odlučeno da će sam Senat sudjelovati na procesiji u baziliku svake godine, 21. novembra, na praznik Ukazanja djevice Marije, ta procesija poznata je danas kao Festa della Madonna della Salute, u njoj tradicionalno sudjeluju svi venecijanski funkcioneri. Procesija ide od Trga sv. Marka do bazilike Santa Maria della Salute u kvartu - Dorsoduro, kao znak zahvalnosti za oslobođenje od kuge. Za tu priliku se gradi posebni pontonski most preko Canal Grandea. Ta Festa je još uvijek je veliki događaj u Veneciji, koji svake godine privuče tisuće turista i vjernika.

Unutrašnjost crkve

Težnja da se napravi dostojan spomenik na mjestu do kojeg će ipak biti jednostavno doći u procesiji sa Trga sv. Marka, navela je senatore da izaberu upravo Carinski rt na Dorsoduru od ponuđenih 8 potencijalnih lokacija.

Mjesto je odabrano i zbog odnosa, koji Carinski rt (Punta della Dogana) ima prema otoku San Giorgio, Trgu sv. Marka i već izgrađenoj zavjetnoj crkvi Il redentore, s kojima tvori simbolični luk. Salute stoji na ulazu u grad kao simbol njegove pobožnosti, istina u susjedstvu rustične zgrade carinarnice (Dogana) koja je pak simbol druge strane Venecije - pomorske trgovine. Spor s biskupom, nominalnim vlasnikom crkve i sjemeništa na mjestu buduće gradnje, povoljno je riješen, tako da je rušenje objekata na budućem gradilištu otpočelo 1631 godine.

Za odabir najboljeg rješenja buduće crkve održan je natječaj. Od jedanaest natječajnih radova (među njima su bili projekti: Antonia Smeraldija (il Fracaa), Zambattiste Rubertinija, Alessandra Varotarija, Mattea Ignolija, i Bertea Bellija), samo su dva ušla u uži izbor. Na kraju je pobijedilo rješenje Baldassarea Longhene. Crkva je dovršena 1681. , godinu dana prije Longhenine smrti.

Longhenin rad bio je vrlo razrađen arhitektonski plan, s puno detalja i strukturom troškova. Veliko vijeće glasalo je ovako: 66 su bili za projekt Longhene, 29 protiv a 2 su bila suzdržana.

Vanjština[uredi - уреди]

Salute je osmerokutna zgrada sagrađena na terenu koji je učvršćen sa 1.156.650 drvenih pilota. [1]Izgrađena je od istarskog kamena i marmorina (opeke premazane mramornom prašinom). Osmerokutni objekt s velikom kupolom, bio je već klasični arhitektonski vokabular, reminescencija na bizantsku umjetnost i bazilike poput San Vitale. Crkvena unutrašnjost je prepuna Marijanskog simbolizma, velika kupola predstavlja - Marijinu krunu, unutrašnjost puna niša - utrobu, osam stranica crkve, osam stranica - njene zvijezde.

Danas je kupola crkve Salute važan dio venecijanskog pejzaža, simbol grada, baš kao što su to kupole katedrale u Firenci i sv Petra u Rimu. Jedina razlika je u tome što Salute nije velika katedralna crkva, već mala zavjetna crkva unutar grada.

Unutrašnost bazilike[uredi - уреди]

Veliki barokni oltar, projektirao je osobno Longhena, na njemu je bizantska ikona Bogorodica a djetetom (Madonna della Salute o Mesopanditissa) iz 12. st. ili 13. stoljeća sa Krete. Kiparska skupina na glavnom oltaru, sa scenom kraljica neba koja tjera kugu (1670) je kazališno barokno remek-djelo flamanskog kipara Jouste de Cortea.

Tintorettov doprinos je velika slika Svadba u Kani u velikoj sakristiji, na njoj je i njegov autoportret. Najviše slika za baziliku napravio je Tizian, koji je naslikao ustoličenje Svetog Marka sa svetim Kuzmom i Damjanom, sv. Sebastijanom i sv. Rokom, Oltarnu sliku u sakristiji, kao i stropne freske David i Golijat, Abraham i Izak, Kajin i Abel.

Literatura[uredi - уреди]

  • Plans and Planning for S. Maria della Salute, Venice, Andrew Hopkins. The Art Bulletin (1997); str. 440-465.

Galerija[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Norbert Huse – Venedig. Von der Kunst eine Stadt im Wasser zu bauen – Verlag C.H. Beck – ISBN 3406527489

Vanjske poveznice[uredi - уреди]