Samuilovo carstvo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Samuilovo carstvo
Славинија
monarhija
[[Bizant|]] Blank.png
9761018 Blank.png [[Bizant|]]
Lokacija
Glavni grad otok sv. Ahilej Mala Prespa
Ohrid
Jezik/ci Staroslavenski jezik
Religija kršćanstvo
Politička struktura monarhija
Historija
 - Uspostavljena 976
 - Ukinuta 1018

Samuilovo carstvo (znano još i kao Bugarsko[1], Zapadnobugarsko [2] carstvo iz 976.-1018.) bila je kratkotrajna državna tvorevina nastala nakon ustanka četvorice komitopula sinova komite (kneza) Nikole. To je bio prvi u nizu od tri slavenska ustanka protiv Bizanta u 10. i 11. stoljeću.

Svoj vrhunac dosegla je za vladavine cara Samuila. Nakon poraza na Bjelasici i Samuilove smrti (1014.), njegov nećak Ivan Vladislav pobivši sve članove uže Samuilove obitelji preuzeo je vlast. Bizant je nakon toga uspio pobijediti ustanike, te nakon Vladislavove smrti kod obrane Drača, (1018.) pobjednički ući u Ohrid i srušiti Samuilovo carstvo.

Uspomene na doba Samuilovog carstva, bila je iskra koja je zapalila još dva ustanka protiv Bizanta u Makedoniji:

Ustanak komitopula[uredi - уреди | uredi izvor]

Bizantinci su nakon slamanja Prvog bugarskog carstva, 971. godine, uveli surovu upravu zbog čega je 976. godine buknuo ustanak protiv Bizanta. Na čelu ustanka bila su četiri sina vojvode (komita od komites/povjerenik) Nikole, tzv. komitopuli: David, Aron, Mojsije i Samuilo. Tokom pobune, u borbi su poginuli David (ubili su ga makedonski Vlasi na planinama između Prespe i Kostura) i Mojsije (prilikom napada na Ser), dok su Aron i Samuilo uspjeli protjerati Bizantince iz Makedonije. Među braćom je došlo do neslaganja oko nastavka djelovanja, jer je Aron bio sklon kompromisu s carem Bazilijem II, dok je Samuilo htio potpunu nezavisnost. Sukob među braćom okončan je Aronovom smrću po Samuilovoj naredbi.[3]

Buni protiv Bizanta bio cilj - stvaranje slavenske države, - ustanici su se pozivali na uspomene Prvog bugarskog carstva, tako da su uspjeli privući 979. godine nekadašnje bugarske prinčeve Borisa i Romana koji su živjeli u Konstatinopolisu. Za vrijeme svog puta prema pobunjenicima, Boris je ubijen, jer su ga ustanici zbog grčke odjeće zamijenili za romejca, Roman se uspio probiti do Vidina, ali nije uspio zadobiti podršku naroda za ustaničke ciljeve. Zbog toga mu Samuilo nije htiio dati tron, iako je on na to polagao pravo, tako da se Roman morao zadovoljiti položajem Samuilovog namjesnika u Skopju.

Samuilova osvajanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Samuilo je krenuo u proširivanje svoje zemlje koristeći se unutarnjim sukobima u Bizantu i njegovom zauzetošću pobunama u Maloj Aziji (pobuna Varde Sklira) i na drugim stranama. Već 979. godine, Samuilo prodire u Tesaliju i 983. godine uspijeva zauzeti Larisu.

Širenje slavenskog ustanka prisililo je 986. godine mladog cara Bazilija II da krene u pohod na tadašnju Sardicu (današnja Sofija), koja je tada bila najistočniji Samuilov posjed. Međutim, bizantinska opsada Sardice nije uspjela, jer se vojska nakon tri tjedna morali povući zbog nedostatka hrane. Za vrijeme povlačenja Samuilova slavenska vojska, dočekala ih je 17. augusta 986. godine u klancima Trojanovih vrata i u potpunosti porazila.[4] Posljedica ovog poraza bilo je izbijanje građanskog rata u Bizantu koji je paralizirao svaki pokušaj da se ustanak uguši.

Bazilije II. je nakon tri godine sukoba, uspio, uz pomoć Rusa, vratiti kontrolu nad Carstvom, ali je za to vrijeme Samuilo napravio pohod na zapad zauzevši skoro sve srpske, crnogorske i neke hrvatske zemlje, ali je 989. godine zauzeo utvrde Ber i Serbia (Tesalija) na jugu. [5]

Prilikom zauzimanja Duklje zarobio je tamošnjeg vladara Jovana Vladimira, ali ga je kasnije oženio svojom kćerkom Kosarom i vratio na dukljansko prijestolje. Već naredne godine Samuilo je osvojio Epir i dračku temu, pripojivši svojoj državi i grad Drač, koji mu je najvjerojatnije predao njegov tast i namjesnik grada Jovan Krisilije.

U tom trenutku u sastavu njegove države od osvojenih krajeva nalazili su se: Epir, Tesalija, Duklja, Raška, Bosna, Zahumlje, Travunija, Srijem i Podunavska Bugarska (Mezija).

Na vrhuncu svoje moći, Samuilo se proglasio carem, pozivajući se na titulu bugarskog cara Simeona I, uzdigao Ohridsku arhiepiskopiju na razinu patrijarhije, istovremeno je svoju prijestolnicu iz Male Prespe premjestio u Ohrid.

Početak kraja[uredi - уреди | uredi izvor]

Samuilo je 996. godine krenuo u novi pohod porazivši bizantsku vojsku kod Soluna, nakon čega se osmjeljuje i prodire do Korinta i Peloponeza 997. Međutim na povratku, kod rijeke Sperhej (Lamija), Bizantinci su, predvođeni generalom Nikeforom Uranom, u noćnom napadu nanijeli strahovit poraz negovoj vojsci. U borbama je sam Samuilo teško ranjen i jedva se uspio spasiti sa sinom, dok je u borbi zarobljeno oko 12.000 njegovih vojnika.[6] Iste godine Nikefor Uran pokreće prvu uspješnu ofenzivu na Samuilovu državu koju nesmetano pljačka i plijeni gotovo tri mjeseca. Samuilo je 1001. poduzeo ofenzivu prema Drinopolju i Konstatinopolisu, ali taj sukob završava 1004. godine njegovim porazom, premda su njegove trupe preko Filipopolisa stigle do Drinopolja. Nakon tog poraza bizantske trupe zauzele su skoro polovine njegove zemlje. Dok je Samuilo nadirao prema Drinopolju, Bazilije II. je 1002. godine zauzeo južne dijelove Samuilove države (Egejska Makedonija). Samuilova pasivnost i učestali bizantski napadi, doveli su do toga da su i njegovi najbliži namjesnici - izgubili vjeru u njega, tako da je njegov zet Dobromir pristao uz Bizant i predao im utvrđeni grad Ber bez borbe, dobivši zauzvrat titulu antipatosa (prokonzul). Njegov vojskovođa Dimitrije Tihonas predao je utvrdu Kolindron (kod današnjeg sela Kolindros u Tesaliji), pod uvjetom da on i njegove trupe dobiju slobodan prolaz do Samuila. Jedino je njegov vojvoda Nikolica ustrajno branio utvrdu Serbiu, ali je na kraju ipak podlegao i pao u zarobljeništvo. [5]Bazilije II. je tako povratio cijelu Tesaliju, pri povratku u Solun zauzeo je i Voden i tako ovladao cjelokupnom Egejskom Makedonijom.

Bizantska se vojska potom usmjerila na sjever Samuilove države i to u trenutku kad je Samuilo 1003. godine upao i pljačkao Drinopolje, te mu preotala Vidin i krenula na Skoplje. Samuilo se nakon toga povukao s vojskom u Makedoniju i pokušao na Vardaru zaustaviti Bazilijev prodor, ponovno je bizantski car odnio još jednu veliku pobjedu. Nakon toga Bazilije II. je ušao u Skopje koje mu je predao bez borbe njegov namjesnik bugarski princ Roman. Car je na povratku pokušao osvojiti i Pernik na Strumi, ali bez uspjeha jer ga je olučno branio vojvoda Kakra.

Pritješnjen bizantskim vojnim udarima, te gubitkom gotovo čitave Bugarske, Samuilo je 1004. godine pokrenuo svoju posljednju ofanzivu koja je završila njegovim porazom kod Soluna. Veliki Bazilijevi uspjesi uvjerili su mnoge da je on sigurni pobjednik, tako da su mu 1005. godine Drač predali Samuilov zet Ašot i tast Jovan Krizilije. U isto vrijeme od Samuila se odmetnuo i cijeli Epir.

Posljednji neuspjesi u borbama doveli su do promjene u Samuilovoj taktici. Umjesto dotadašnjih ofenziva, on je počeo utvrđivati središte svoje države, Pelagonijsku ravnicu i prilaze k njoj, spremajući se za odsudnu obranu. U klisuri rijeke Strumice stiješnjene između planina Belasica i Ogražden, izgradio je jaku utvrdu da tako spriječi prilaz Pelagoniji. U to se početkom 1014. godine uvjerio i sam Bazilije II. koji se tuda pokušao probiti. Iskusni Bazilije je tada naredio strategu makedonske teme Nikiforu Ksifijasu, da preko Belasice zaobiđe Samuilove položaje, a on će navaliti sa juga na njega. Tako su se Samuilove snage našle između čekića i nakovnja. Bizantska vojska je 29. maja 1014. godine, pod zapovjedništvom cara Bazilija II. do nogu potukla Samuilovu vojsku u Belasičkoj bitci.

Samuilo se uspio spasiti i skloniti u Prilep, dok je Bazilije II neuspješno pokušao zauzeti Strumicu koja je odoljela njegovoj opsadi. Zarobljeni Samuilovi vojnici na Belasici, njih oko 15.000, su po carevoj naredbi oslijepljeni, svakom stotom ostavljeno po jedno oko kako bi mogao voditi ostale.[7] Zbog ove surovosti car Bazilije II. dobio je nadimak Bugaroubojica. Kada je Samuilo vidio svoje slijepe vojnike u lancima umro je na mjestu od srčane kapi 6. oktobar 1014. godine.

Propast Samuilove države[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije Samuilove smrti naslijedio ga je sin Gabrijel Radomir, ali država koju je preuzeo već je bila sasvim uzdrmana i slaba. U nastavku ofanzive bizantska vojska zauzela je Štip i Prilep, Melnik mu se sam predao, dok je Bitola, u kojoj se nalazio Radomirov dvorac, spaljena, nakon čega se bizantska vojska povukla da bi prezimila u Solunu.

U aprilu 1015. godine Bazilije II ponovno osvaja Voden, koji se u međuvremenu ponovno odmetnuo od njegove vlasti. Nakon toga Radomir šalje poslanika caru preko kojega nudi mir i svoju lojalnost, ali Bazilije II odbija njegovu ponudu i pokreće novu ofanzivu udarivši na meglenski kraj (Almopija). Žestok otpor koji je u Meglenu Konstantinu Diogenu i Nikeforu Sfijakisu pružio vojvoda Ivac, primorao je samog Bazilija II da dođe pod grad i tek je tada nakon teških borbi grad zauzet, a ubrzo nakon toga zauzeta je i utvrda Notia. O žestini borbi najbolje govore činjenice da je tvrđava nakon toga spaljena i razrušena, a mjesno stanovništvo preseljeno čak na drugi kraj carstva u Armeniju, u okolinu Vaspurakana.

Poslije ovih poraza dolazi do promjene vlasti u nekadašnjoj Samuilovoj državi, vjerojatno u oktobru 1015. godine. Samuilov nećak Ivan Vladislav (sin Arona koji je po Samuilovoj naredbi ubijen) ubio je u lovu nedaleko od jezera Petriska cara Gabrijela Radomira i preuzeo vlast. [5]Da bi osigurao svoju vlast Vladislav ubija i njegovu ženu, a njihovog sina osljepljuje. Postoje indicije da je ovo napravljeno uz podršku Bizanta, jer je Bazilije II sa novim vladarom zaključio mir, međutim neprijateljstva su uskoro ponovo obnovljena.

Bazilije II je ovog puta prodro do samoga Ohrida, ali su ga napadi vojvode Ivca na njegovu pozadinu prisilili na povratak. Ivac se pred carem povukao u planine, nakon čega se car bacio na zauzimanje preostalih zapadnih dijelova Samuilovog carstva, zauzevši tvrđave Termicu (nedaleko od Banjskog kraj Strumice) i Bojanu (pored današnje Sofije).

Ivan Vladislav ("autor" Bitoljskog natpisa) je u cilju osiguravanja svoje vlasti, na prijevaru dovukao u Malu Prespu dukljanskog kneza i Samuilovog zeta, Jovana Vladimira, on je tu prema vlastitoj hagiografiji, ubijen na crkvenom pragu 22. maja 1016. godine. Krajem ljeta Bazilije je ponovno pokušao osvojiti Pernik, ali se nakon tromjesečneopsade povukao neobavljena posla. Tokom proljeća 1017. godine Bazilije II zauzima Višegrad, Ber, i krajeve Ostrovo i Molisku a potom i utvrdu Setinu.[5]

Početkom 1018. godine Ivan Vladislav se odlučuje krenuti u ofanzivu i sa svojim trupama napada Drač, ali je tokom borbi oko grada poginuo. Bazilije je ovo odmah iskoristio i u februaru iste godine krenuo na ostatke nekada moćne države. Pred cara je u Seru izašao veći broj Samuilovih feudalaca i vojvoda i predao mu svoja lena izrazivši pokornost. Car im je zauzvrat dozvolio da zadrže svoja lena, a nekima je dodjelio i titulu patricija. Među onima koji su se odlučili pokoriti Baziliju II bili su:

  • vojvoda Krakra, koji mu je predao neosvojivi Pernik i dobio titulu bizantskog patricija
  • vojvoda Dragomuž, koji mu je predao Strumicu i dobio titulu bizantskog patricija
  • vojvoda Bogdan, koji mu je predao unutrašnje gradove

Bazilije II je poslije toga pobjednički ušao u Ohrid i od Vladislavove udovice preuzeo vlast čime je Samuilovo carstvo i službeno prestalo postojati.

I nakon Bazilijevog pobjedonosnog ulaska u Ohrid i predaje većine Samuilovih namjesnika, dio njih ipak nije položio oružje i pokušao je nastaviti borbu (pelagonijski vojvoda Ivac, vojvoda Nikolica, vojvoda Gavra).

Polemika - Makedonsko ili nastavak prvog bugarskog carstva?[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Među balkanskim historičarima (u te rasprave su uvučeni i mnogi članovi Akademija) postoji veliki sukob oko Samuilove etničke pripadnosti, odnosno oko toga treba li njegovo carstvo nazivati makedonskim ili ga smatrati nastavkom prvog bugarskog carstva. Te rasprave su prilično naivne, jer se na rani srednji vijek prenose vrijednosti današnjeg svijeta, pa tako i današnji pojam nacije u vrijeme kad one uopće nisu bile formirane, već su to bile rodovsko plemenske zajednice, koje nisu govorile nijedan od današnjih jezika niti imale svijest o nekoj nacionalnoj pripadnosti u današnjem smislu te riječi.
  • Bugarski i brojni drugi historičari svoju tezu da je to bilo bugarsko carstvo, temelje na činjenicama da se Samuilo proglasio za cara i nastavljača tradicija Simeona I, kao i na podatku da je Bazilije II. dobio nadimak Bugaroubojica.[8][9][10][11][12] Srednjovjekovni izvori također uzimaju Samuilo i Komitopule kao Bugare, a njihovo carstvo kao Bugarsko carstvo.[13] [14] Osim toga u korist ove teze, ide činjenica da je i Samuilov nećak, car Ivan Vladislav u Bitoljskom natpisu izjavio da je bugarski vladar, car Bugara i bugarskog roda. Ovu tezu, također podržava i određeni broj svjetskih i dio srpskih historičara (Srđan Pirivatrić[15] i drugi).
  • S druge strane treba imati u vidu da se za neku vladarsku titulu u srednjem vijeku moralo pozivati na neka stara već stečena prava (vlast je formalno davana od boga i njegovih zemaljskih posrednika, a ne od naroda) ili na neka osvajanja koja su tu vlast dokazivala (dakle opet uz pomoć boga), Samuilo se pozvao na bugarskog cara Simeona I (čiji je vazal bio njegov otac) i tako ukazao na vladarski niz. Na osnovu iste logike je kasnije za cara, koji je taj puta nastavljač Samuilove vladarske pozicije, proglašen Konstantin Bodin za pobune Georgija Vojtjeha 1072.
  • I Car Dušan se proglasio za cara kao nastavljač romejskog carstva i Bizanta kada je zauzeo treći grad po važnosti u Bizantu Ser, a Solun (koji je bio drugi grad po važnosti nakon Konstatinopolisa) držao pod opsadom, u to vrijeme već je osvojio Epir, Tesaliju i južnu Trakiju.
  • Bazilije II. nazvan je Bugaroubojica, jer se Samuilo proglasio za bugarskog cara, dok se naziv Makedonci počinje koristiti tek mnogo kasnije za taj dio balkanskih Slavena. Treba imati u vidu da Grci i dan danas ne žele da se tim imenom zove njihov sjeverni susjed.
  • Srpska historiografija, većinom prikazuje Samuilovo carstvo kao Slavensko carstvo, i često ga navodi kao jednu od srpskih država ranog srednjega vijeka, zajedno s: Raškom, Zetom, Travunjom, Zahumljem, Paganijom, Bosnom i Srpskom Despotovinom u današnjoj Vojvodini, što bi trebalo implicirati na "srpski karakter Makedonaca". (Vladimir Ćorović, „Istorija Srba“).

Lista careva Samuilovog carstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Runciman, Steven. A history of the First Bulgarian Empire, London 1930, str. 217-272
  2. Иречек, Константин. История на българите, София 1978, с. 216-233
  3. Brandt, Miroslav, str. 341.
  4. Brandt, Miroslav, str. 341.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Vladimir Ćorović: Država maćedonskih Slovena, Portal Rastko (pistupljeno 5. novembar 2011.)
  6. Brandt, Miroslav, str. 342.
  7. Brandt, Miroslav, str. 342.-343.
  8. Ulf Brunnbauer, Drevna nacionalnost i vjekovna borba za državnost: Historografski mitovi u republici Makedoniji (BJRM), Zbornik radova "Historijski mitovi na Balkanu", Sarajevo, 2003: Postojeća nauka smatra Samuilovu državu bugarskom, što je pretpostavka koja ima oslonca u primarnih izvorima: bizantski autori zovu je 'Bugarska' a njene stanovnike 'Bugari'. Samuilo je sebe smatrao vladarom 'Bugara', a ne 'Makedonaca'. Bizantijski car Bazilije II., koji je zadao strašan poraz Samuilovim snagama 1014. godine, zaslužio je epitaf 'bugarski koljač'.
  9. Živković Tibor D., SANU - Istorijski institut, Beograd, "Pohod bugarskog cara Samuila na Dalmaciju", "Istorijski časopis", 2002, br. 49, str. 9-25.
  10. Срђан Пириватрић, "Самуилова држава. Обим и карактер", Византолошки институт Српске академије науке и уметности, посебна издања књига 21, Београд, 1997, 133-144.
  11. Steven Runciman, "A history of the First Bulgarian Empire", Book III THE TWO EAGLES, Chapter III The end of an empire: "In the west of Bulgaria, at the time of the Russian invasions, there lived a count or provincial governor called Nicholas. By his wife Rhipsimé he had four sons, whom he named David, Moses, Aaron, and Samuel; to the world they were collectively known as the Comitopuli, the Count’s children. Of what province Nicholas was governor we do not know, nor when he died. By the time of the abdication of Tsar Boris, his sons had succeeded to his influence; and to them the Western Bulgarians looked to preserve their independence."
  12. "Ljetopis Popa Dukljanina" ili "Barski rodoslov", XXXIII: "U to vrijeme u bugarskom narodu se uzdignu neki Samuil, koji je zapovijedio da ga zovu carem, i vodio je mnogo ratova protiv Grka, koje izbaci iz čitave Bugarske, tako da u njegovo vrijeme oni nijesu više smjeli da se približe toj strani."
  13. Ljetopis popa Dukljanina, XXXIII, XXXVI
  14. Яхья Антиохийский. Летопись, гл. 12
  15. Пириватрић, Срђан. Самуилова држава. Обим и карактер, Београд, 1997

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]