Samoubojstvo Osamua Dazaija
Samoubojstvo Osamua Dazaija dogodilo se 13. lipnja 1948. godine u Mitaki, kada se Dazai utopio u nabujalom kanalu zajedno sa svojom tadašnjom ljubavnicom, Tomie Yamazaki. Njihova su tijela pronađena šest dana kasnije, odnosno 19. lipnja 1948. godine, na Dazaijev 39. rođendan. Iako suvremena japanska književna historija bilježi niz samoubojstava slavnih pisaca (npr. Ryūnosuke Akutagawa, Yasunari Kawabata, Yukio Mishima i drugi), Dazaijev slučaj posebno je poznat.
Prije nego se ubio 1948. godine, Dazai je najmanje pet puta pokušao samoubojstvo; prvi poznati slučaj dogodio se 1929. godine, kada se predozirao bromizovalom, ali je preživio. Kasniji pokušaji često su uključivali i žene s kojima je tada bio u ljubavnim odnosima (shinjū). Motiv samoubojstva često je prisutan i u njegovim djelima, kako onim autobiografskog karaktera tako i u onim fiktivnim, a njegovi su likovi često pokušavali samoubojstvo; među njih spada i njegov najpoznatiji lik, Yōzō Ōba, zapravo fiktivna verzija samoga Dazaija, ali taj je motiv prisutan i kod drugih likova iz njegovih priča.
Samoubojstvo Osamua Dazaija uglavnom se navodi kao jedan od najpoznatijih primjera književnih suicida u historiji japanske književnosti.[1] Suicidi nisu rijetka pojava među japanskim piscima, međutim dok je većina njih umrla prilikom prvog pokušaja,[1][2] Dazaijev je slučaj specifičan po tome što je utapanju od 13. lipnja 1948. godine[a][1][2] prethodilo najmanje pet dokumentiranih pokušaja suicida.[1][2][4] Ova činjenica znači da je Dazaijev slučaj jedinstven fenomen u historiji japanske književnosti.[1][5]
Uz to, Dazaijevi su pokušaji samoubojstva imali značajan utjecaj na njegova djela, a način na koji je motiv samoubojstva integriran kako u njegov život tako i u njegovo djelo prilično je znakovit.[1] Osim njegovog stvaralaštva, ostali faktori koji su relevantni za razumijevanje Dazaijevog odnosa prema suicidu kao takvom jesu njegov problematičan odnos s vlastitom obitelji, činjenica da njegove metode često nisu bile nužno smrtonosne,[6] nedostatak jasnog i preciznog motiva[7] te činjenica da je nerijetko pokušavao shinjū (dvostruki suicid) sa ženama s kojima je u tom trenutku bio u ljubavnom odnosu.[3] Kronologija Dazaijevih pokušaja samoubojstva izgleda ovako:
| Datum | Vrsta | Način | Ishod | Djela u kojima se spominje | Napomene |
|---|---|---|---|---|---|
| studeni 1929.[8] (dob: 20 godina) |
Mogući shinjū s nepoznatom djevojkom iz grada[8] | Predoziranje bromizovalom[8] | Pokušaj[8] | Zbog manjka konkretnih podataka, nejasno je je li se uopće i kada točno dogodio.[8] | |
| 10. prosinca 1929.[9] (dob: 20 godina, 174 dana) |
Samostalno[9] | Predoziranje bromizovalom[9] | Pokušaj[9] | Učenička skupina, "Almanah patnje",[10] Nečovjek[11] | Postoje teorije prema kojima se radilo o slučajnom predoziranju[9] ili lažnom suicidu.[12] |
| 28. studenog 1930.[13] (dob: 21 godina, 162 dana) |
Shinjū sa Shimeko Tanabe[13] | Utapanje nakon predoziranja bromizovalom[13] | Dazai je preživio (pokušaj), Tanabe je umrla[13] | "Lišće", "Cvjetovi glupiranja", "Proljeće izmišljotina", "Bog farse", Nečovjek,[10] "Osam pogleda na Tōkyō"[11] | Postoji teorija da je Dazai zapravo ubio Tanabe.[13] |
| 16. ožujka 1935.[13] (dob: 25 godina, 270 dana) |
Samostalno[13] | Vješanje[13] | Pokušaj[13] | "Bog farse",[10] "Osam pogleda na Tōkyō"[11] | Postoji teorija da je ovo bio lažni suicid.[13] |
| listopad / studeni 1936.[14] (dob: 27 godina) |
Samostalno[14] | Pokušaj[14] | Prema iskazu njegova liječnika, Yoshikazua Nakana, postojao je rizik od suicida, međutim nejasno je je li se Dazai stvarno pokušao ubiti dok je bio hospitaliziran, kako je Nakano sugerirao.[15] | ||
| 25. ožujka 1937.[13] (dob: 27 godina, 279 dana) |
Shinjū s Hatsuyo Oyamom[13] | Predoziranje bromizovalom[13] | Pokušaj[13] | "Ubasute",[10] "Osam pogleda na Tōkyō", Nečovjek[11] | Postoji teorija da je ovo bio lažni shinjū.[13] |
| oko 5. prosinca 1947.[16] (dob: 38 godina, 169 dana) |
Samostalno[16] | Predoziranje[16] | Pokušaj[16] | Zbog manjka konkretnih podataka, nejasno je je li se uopće i kada točno dogodio.[16] | |
| 13. lipnja 1948.[13] (dob: 38 godina, 360 dana) |
Shinjū s Tomie Yamazaki[13] | Utapanje[13] | Dazai i Yamazaki su umrli[13] | — | Postoji teorija da je Yamazaki prisilila Dazaija na suicid.[13] |
Prema vlastitom priznanju, ali i dostupnim biografskim izvorima, Dazai je još od djetinjstva bio vrlo osjetljiva ličnost s posebnim senzibilitetom. Još dok je išao u višu osnovnu školu u Aomoriju, znao je reći da želi umrijeti kadgod bi se našao u imalo teškoj situaciji. Čak i kada je upisao Višu školu Hirosaki, pripremnu srednju školu za odlazak na univerzitet, navodno je dva puta prijateljima govorio o suicidu.[12] U to je vrijeme intenzivno čitao djela Ryūnosukea Akutagawe, koji mu je postao književni uzor i kojemu je bio iznimno odan. Dana 21. svibnja 1927. godine prisustvovao je Akutagawinoj izvedbi u sklopu filmsko-književne konferencije o suvremenoj japanskoj književnosti te je bio toliko oduševljen da je nastavio pričati o svom uzoru tokom cijele vožnje vlakom natrag i po povratku u Hirosaki.[17]
Malo više od dva mjeseca nakon te izvedbe, točnije 24. srpnja 1927. godine, Akutagawa je počinio suicid predoziranjem, a saznanje za tu vijest duboko je potreslo mladog Dazaija. Kao potomak ugledne obitelji Tsushima, mladi je Dazai, koji tada još nije bio skovao pseudonim po kojemu će postati globalno poznat, imao izvrsnu perspektivu pred sobom, međutim poziv književnosti bio je iznimno jak tako da je već u mladosti bio rastrgan između "dužnosti" da se posveti učenju i karijeri i želje da postane književnik. Akutagawin suicid bio je prekretnica za Dazaija,[18][19] koji se u tom trenutku definitivno odlučio posvetiti pisanju te je nastojao emulirati Akutagawin književni temperament kako u svom pisanju tako i u svom privatnom životu.[20]
Dazai je i bez Akutagawe koketirao s idejom umiranja, međutim Akutagawa, koji je dijelio te sentimente s njim, izvršio ja značajan utjecaj na mladog Dazaija i oblikovao je njegovu želju za suicidom. Dazai je na smrt gledao kao na izlaz, a u tom je periodu postao blago ovisan o tabletama za spavanje (bromizoval), koje je koristio i Akutagawa i kojma se predozirao pri samoubojstvu.[21] Izvještaji iz studenog 1929. godine navode da se Dazai pokušao predozirati kalmotinom (naziv pod kojim se bromizoval prodavao u Japanu) na lokalnom polju zajedno s nepoznatom djevojkom iz grada, ali detalji tog navodnog suicida nisu poznati tako da nije jasno je li se uopće dogodio.[8] Ako jest, bio bi to Dazaijev prvi poznati pokušaj samoubojstva.
Međutim, prvi potvrđeni Dazaijev pokušaj suicida dogodio se 10. prosinca 1929. godine. Večer prije početka završnih ispita drugog semestra, Dazai je pronađen u svojoj sobi u u domu obitelji Fujita, gdje je boravio, bez svijesti nakon što se predozirao kalmotinom. Obitelj je odmah pozvala liječnika, a Dazaijev stariji brat, Eiji, dojurio je do Hirosakija iz obiteljskog doma. Da je medicinska pomoć stigla malo kasnije, Dazaijevo bi zdravlje možda bilo ugroženo; srećom, probudio se oko 16:00 sati 11. prosinca.[8][22] Službena školska obavijest navodi da se Dazai "predozirao tabletama za spavanje zbog nervnog sloma", sugerirajući da se radilo o slučajnom predoziranju, a ne pokušaju suicida.[13] Činjenica da je Dazai bio sklon laganju i izmišljanju priča u ovom periodu svog života također je pojačala teorije da se radilo o lažnom pokušaju suicida.[12] Međutim, uzimajući u obzir veliku količinu kalmotina što ju je konzumirao te rizik po njegov život koji je postojao, konsenzus je da se radilo o pravom pokušaju suicida, a ne lažnom.[12]
U svom mladenačkom romanu Učenička skupina (japanski: 学生群 , Gakusei-gun?) te kontroverznom "Almanahu patnje" (japanski: 苦悩の年鑑 , Kunō no Nenkan?) iz 1946. godine, Dazai je naveo da je razlog za njegov pokušaj suicida bio ideološke prirode:
Diktatura proleterijata. Tu je, sigurno, bio nekakav novi senzibilitet. To nije bilo pomirenje. To je bila diktatura. Protivnici su imali biti uništeni bez iznimke. Svi su bogati ljudi bili zli. Svi su plemići bili zli. Pravednost je pripadala samo siromašnim, skromnim masama. Ja sam podržavao oružanu pobunu. Revolucija bez giljotine bila bi besmislena. Međutim, ja nisam bio dio proleterijata. Moja uloga u svemu ovome bila bi predati se giljotini. Ja sam bio devetnaestogodišnji učenik više škole. U svom razredu, jedini sam se ja isticao svojom predivnom odjećom. Nije mi preostalo ništa, mislio sam, osim umrijeti. Progutao sam veliku količinu Calmotina, ali nisam umro.
Dazai je, tako se čini, bio rastrgan između vlastite odanosti marksizmu i proleterskoj književnosti te činjenice da potječe iz bogate obitelji zemljoposjednika, odnosno buržoazije.[24] Međutim, neki su komentatori izrazili skepsu da je razlog za pokušaj suicida bio ideološke prirode, s obzirom da Dazai u to vrijeme nije bio toliko posvećen marksizmu da bi on tako snažno utjecao na njegov život i odluke.[25]
Za vrijeme školovanja u Hirosakiju, Dazai je vikendima posjećivao četvrt s okiyama u Aomoriju,[26] gdje je u jesen 1927. godine upoznao gejšu imena Hatsuyo Oyama, čije je umjetničko ime bilo Beniko.[27] Kako je Dazai dolazio iz bogate obitelji, brak s njim bio je koristan za Hatsuyo, koja je aktivno poticala vezu s mladićem. Istovremeno, drugi neimenovani klijent, inače lokalno utjecajnaličnost, pristupio je Dazaiju i sugerirao mu da odustane od tog braka; vjeruje se da se Dazai konzultirao s tim muškarcem oko svoje budućnosti, uključujući i braka. Za Dazaija, koji je na svojim leđima nosio očekivanja svoje obitelji, odnos s Oyamom bio je izvor velikog stresa.[28][29] Postojale su i teorije kako je Dazai popuštao u školi zbog svega, a koje su bile temeljene na padu na listi najuspješnijih učenika škole; međutim, ispostavlja se da Dazai naprosto nije slušao izborne predmete, zbog čega je rangiran niže od učenika koji jesu,[30] tako da njegov "akademski pad" nije bio posljedica lošijih ocjena, već ove činjenice.
Međutim, svi dosad navedeni razlozi ne čine se dovoljno snažnima da bi utjecali na Dazaija toliko da počini samoubojstvo i oni zapravo pokazuju jednu od stalnih odlika Dazaijevih pokušaja, a to je nedostatak jasnog motiva.[7]
Dazai je 3. ožujka 1930. godine maturirao pri Visokoj školi Hirosaki, a 20. travnja iste godine upisao je studij francuske književnosti na tadašnjem Carskom univerzitetu u Tōkyu.[31] Tokom studija dodatno se povezao uz ljevičarske pokrete. Dana 21. lipnja iste godine, njegov stariji brat Keiji, koji je studirao kiparstvo u Tōkyu, umro je od tuberkuloze. Keiji je bio veza između Dazaija i ostatka obitelji tako da je njegova smrt bila velik udarac za Dazaija, još jedan u nizu. Nakon Keijijeve smrti, njihov najstariji brat, Bunji, doputovao je u prijestolnicu i saznao za Dazaijeve ljevičarske aktivnosti.[32]
U međuvremenu, Dazai je nastavio svoju vezu s Hatsuyo, koja je planirala napustiti svoje radno mjesto i pobjeći u Tōkyō kako bi bila s Dazaijem; s vremena na vrijeme slala mu je manje pošiljke sa svojim stvarima kako bi se pripremila za bijeg. Taj se bijeg dogodio početkom listopada, nakon što je Dazai 30. rujna nazvao Hatsuyo i rekao joj da dođe.た[33] S obzirom na činjenicu da je bijeg pomno isplaniran, vlasnici okiye u kojoj je Hatsuyo radila nisu ju uspjeli spriječiti, međutim bilo je jasno da je bila s Dazaijem, što je stvorilo dodatne probleme.[34] U studenom, Bunji je ponovo došao u prijestolnicu nakon što je saznao što se dogodilo s Hatsuyo. Bunji je izvorno želio nagovoriti Dazaija da odustane od braka s odbjeglom gejšom i posveti se studiranju, ali Dazai je to odbio. Nakon toga, Bunji je odlučio pristati na brak, ali pod uvjetom da se Dazai i Hatsuyo izbrišu iz obiteljskog registra, na što je Dazai nevoljko i uz mnogo razočaranja pristao.[35] Službeno je navedeno da je razlog brisanja skandal povezan uz pomaganje gejši u bijegu i suživot s njom, međutim izgledno je da je Bunji ovim činom štitio interese ugledne obitelji Tsushima, ali i vlastite interese, s obzirom da je bio mladi, perspektivni političar u to doba pa bi mu afera s gejšom, ali i bratove ljevičarske aktivnosti značajno naštetile.[36] Nakon dogovora, Bunji i Hatsuyo vratili su se u Aomori i dogovorili njezin otpust iz okiye u kojoj je radila, čime su sve formalnosti bile riješene. Dana 24. studenog, obitelj Oyama dobila je veliku svotu novca od Dazaija, kao i zaručnički poklon.[37] Dan prije službene ceremonije zaruka, Dazai je dobio izvod iz obiteljskog registra, datiran 19. studenog, koji je potvrdio njegovo brisanje iz registra, što ga je dodatno potreslo. Uz to, u to vrijeme nije imao nikakav kontakt s Hatsuyo, što ga je dodatno frustriralo te je počeo piti na dnevnoj bazi.[38]
U rujnu, dok se situacija s Hatsuyo još razvijala, Dazai je upoznao Shimeko Tanabe, mladu djevojku koja je radila kao hostesa u baru Hollywood (japanski: ホリウッド , Horiuddo?) u četvrti Ginza, gdje je Dazai često dolazio. Tanabeina je priča također bila specifična. Rođena u Hiroshimi kao Shimeko Tanabe, u to je doba koristla ime Atsumi Tanabe jer joj se pravo ime nije sviđalo.[39][40] Bila je izrazito perspektivna i dobra u školi, ali je napustila srednju školu za djevojčice u rodnom gradu zbog prevelike strogoće prema djevojkama.[41][42][40] Nakon toga zaposlila se, u ožujku 1930. godine, u novootvorenom kafiću u centru Hiroshime; nedugo nakon njezina dolaska, muškarci su sve češće zalazili tamo, privučeni njezinom ljepotom.[43] U to se doba povezala s jednim od gostiju, Junzōn Kōmenom, s kojim je ubrzo započela zajednički život.[44] On je želio postati glumac u modernom teatru te su se, kako bi on ostvario svoj cilj, preselili u Tōkyō na ljeto i živjelo kod njegovog prijatelja.[45] Kōmen je tamo trebao dobiti posao i paralelno glumiti u teatru, ali poslovni dogovor mu je propao, a svijet kazališta u to je doba bio u velikim financijskim problemima, tako da nije dobio priliku. Krajem kolovoza ili početkom rujna, Tanabe se zaposlila u baru Hollywood (japanski: ホリウッド , Horiuddo?),[46] gdje se u kratkom vremenu sprijateljila s Dazaijem. Ubrzo su njih dvoje zajedno odlazili na predstave i provodili sve više vremena skupa.[47] Krajem studenog, Kōmen je predložio da se vrate u Hiroshimu, a kada se Tanabe usprotivila prijedlogu, došlo je do svađe.[48] Dana 26. studenog, Tanabe i Dazai zajedno su se družili u Asakusi; tijekom večeri, Dazai je pozvao svog prijatelja Teijira Nakamuru koji je tada upoznao Tanabe. Dazai i Tanabe tu su večer proveli zajedno u Carskom hotelu.[49]
Te su si večeri u hotelu oboje osvijestili da su im budućnosti neizvjesne.[50] Iako je njihovo kretanje nakon odlaska iz hotela nepoznato, vjeruje se da su proveli nekoliko dana zajedno prije pokušaja samoubojstva.[50][51] Dazai je u noći 28. studenog kupio veliku količinu kalmotina te je zajedno sa Shimeko otišao u Kamakuru. U periodu između ponoći i svitanja sljedećega dana, Dazai i Tanabe predozirali su se tabletama za spavanje i ušli u more na plaži nedaleko od hrama Koyurugi s ciljem da izvrše shinjū (dvostruko samoubojstvo); ostaje nejasno jesu li samo ušli u more ili su zajedno skočili.[52] Shimeko Tanabe umrla je te večeri, dok su lokalni ribari sljedećeg jutra oko 8:00 sati pronašli Dazaijevo besvjesno tijelo kako pluta na vodi te su ga spasili.[50] Kao i u mnogim drugim slučajevima, Dazaijev motiv za ovaj pokušaj suicida nije jasan. Postoje teorije da je bio shrvan činjenicom da ga se obitelj odrekla,[53] dok su drugi sugerirali da je na ovaj način išao imitirati Akutagawu, koji je također pokušao shinjū s djevojkom u jednom trenutku.[54]
Nakon što je spašen, Dazai je odveden u policiju gdje je ispitan o okolnostima tragedije. Iako postoje teorije, temeljene na zapisima iz Dazaijevih djela, da je Dazai zapravo ubio Shimeko te večeri,[55] policija ga je sumnjičila za pomaganje u samoubojstvu,[56][57] a dokazi da se radilo o ubojstvu nisu nikada pronađeni. Bunji je obaviješten o incidentu te je odmah doputovao kako bi riješio posljedice. Prvo je dvojici suradnika dao veliku svotu novca da odu u Dazaijev stan i unište sve potencijalne dokaze koji bi mogli biti sporni policiji. Sreća je bila da je inspektor koji je vodio slučaj bio školski kolega njihova pokojnog brata, Keijija, tako da je u dogovoru odradio rutinski pretres stana nakon što su svi sporni dokazi uklonjeni. Uz to, sudac koji je preuzeo slučaj bio je iz istog kraja kao i Dazaijeva obitelj, tako da je bio izrazito blag. Uzevši u obzir činjenicu da su i Dazai i Tanabe ranije uzimali kalmotin, tragedija je pripisana njihovom labilnom psihičkom stanju, a Dazai je oslobođen svih optužbi. Slučaj je, tako, zatvoren bez ikakvih posljedica.[58]
Međutim, kada je Hatsuyo saznala da se Dazai pokušao ubiti s drugom djevojkom nakon što su se njih dvoje već zaručili, naljutila se i prijetila je prekidom zaruka.[59] Međutim, kako je slučaj zatvoren bez posljedica, Bunji je intervenirao i smirio situaciju te ih je nagovorio da se, ipak, vjenčaju. U prosincu je poslan u onsen Ikarigaseki na oporavak u pratnji svoje buduće supruge. Tamo su imali simulirano vjenčanje, međutim nikada nisu formalno registrirali svoj brak.[60] Uvid u obiteljski registar ovo potvrđuje tako da, zakonski, Dazai i Hatsuyo nikada nisu bili u braku. Nejasno je zašto brak nikada nije registriran, a Dazai je vjerovao da su bili u braku.[61]
Pokušaj suicida od 16. ožujka 1935. godine jedan je od najnejasnijih među svim pokušajima u Dazaijevom životu.[10] Njegove priče "Osam pogleda na Tōkyō" (japanski: 東京八景 , Tōkyō Hakkei?) i "Bog farse" (japanski: 狂言の神 , Kyōgen no Kami?) temeljene su upravo na ovom misterioznom pokušaju suicida. Međutim, jedini činjenično točni iskazi u objema pričama su oni da je Dazai napustio svoj dom 15. ožujka 1935. godine i posjetio Kyūyu Fukadu u Kamakuri te da se vratio kući nekoliko dana kasnije.[10] Nakon što je Dazai nestao, njegova obitelj i prijatelji, u strahu da je počinio samoubojstvo, prijavili su nestanak policiji, koja je pokrenula istragu; zabrinut zbog te spoznaje, Dazai se vratio kući.[62]
Ovoga se puta Dazai odlučio objesiti, međutim opisi iz njegovih priča takvi su da otežavaju potvrdi da je to doista i učinio, zbog čega neki misle da uopće nije pokušao suicid.[63][64] Ipak, u pismu koje je u kolovozu 1936. godine napisao bratu Bunjiju, Dazai je opisao ova pokušaj samoubojstva, a medicinski izvještaj iz bolnice tijekom njegove hospitalizacije 1936. godine također navodi da se pokušao objesiti u Kamakuri. Uz to, prema iskazu njegovog tadašnjeg sustanara, Dazai je po povratku kući imao debelu, crvenu masnicu na vratu, što je autore navelo na zaključak da se doista pokušao objesiti u planinama Kamakure, ali nije uspio.[65][66] Dodatni izvori sugeriraju da je pokušaj bio pomno isplaniran tako da propadne.[64]
U "Bogu farse" napisao je kako je razlog za ovaj pokušaj bila činjenica da nije uspio dobiti posao u novinama na koji se prijavio, na što referira i u priči "Osam pogleda na Tōkyō".[64] Međutim, najveći problemi s kojima se Dazai morao nositi u ovom periodu svog života bili su krahiranje studija na Carskom univerzitetu te konstantna potreba za primanjem financijske pomoći od obitelji. Dazai je trebao diplomirati 1934. godine, ali gotovo uopće nije pohađao nastavu, zbog čega mu je prijetilo izbacivanje; obitelji je obećao da će diplomirati 1935. godine kako bi mu i dalje slali novac, međutim u ovom je periodu bilo jasno kako se to neće dogoditi, što je Dazaija dovelo u naizgled bezizlaznu situaciju.[67][68]
Druga teorija o uzrocima ovog suicida povezuje ga uz veliku kreativnu blokadu koju je Dazai navodno imao 1934. i 1935. godine. Mnoga njegova rana djela nastala su tako što je dekonstruirao svoja ranija djela i ponovo ih izgrađivao tako što je inkorporirao sebe u njih. Ovo je napravio s pričom "Lišće" (japanski: 葉 , Ha?) iz 1934. godine, a vrhunac je postigao s novelom "Cvjetovi glupiranja" (japanski: 道化の華 , Dōke no Hana?). Međutim, nakon toga je upao u krizu i nije bio sposoban pronaći izlaz kojim bi napredovao kao pisac. To je dovelo do sve veće frustracije kod Dazaija, koji je smrt vidio kao jedini izlaz, ali na koncu nije mogao umrijeti.[69][70]
Nakon pokušaja suicida iz 1935. godine, Dazai je doživio seriju problematičnih događaja. Prvo je u travnju 1935. godine hospitaliziran zbog apendicitisa; u bolnici mu se stanje dodatno pogoršalo, a nakon operacije razvio je peritonitis, zbog kojeg je privremeno bio u kritičnom stanju. Iako mu se zdravstveno stanje poboljšalo, trpio je značajne bolove zbog čega mu je liječnik propisao analgetik pavinal (oksikodon).[71] Međutim, Dazai će u vrlo kratkom vremenu postati ovisan o pavinalu zbog velikih količina koje je uzimao na dnevnoj bazi.[72]
Usred ovoga došlo je do utemeljenja Akutagawine nagrade, a Dazai je bio jedan od kandidata za prvu nagradu; ostali kandidati bili su Tatsuzō Ishikawa, Shigeru Tonomura, Jun Takami i Seizō Kinumaki, sve redom mladi i talentirani pisci.[73] Komisija za izbor, u kojoj je sjedio i budući nobelovac Yasunari Kawabata, ali i Dazaijev prijatelj Haruo Satō, imala je iznimno težak zadatak pri izboru dobitnika.[74] Dazai nije skrivao svoje ambicije da dobije nagradu, međutim ona je na kraju otišla Ishikawi, što je dovelo do javnog skandala. No, osim sukoba s članovima izbornog komiteta, Dazai je doživio veliko razočarenje. Njegova ovisnost o analgeticima postajala je sve gorom, a gubitak nagrade dodatno je pojačao njegov ionako izraženi mentalitet žrtve, tako da je postao još više paranoičan i sklon deluzijama.[74] Dodjela druge Akutagawine nagrade otkazana je zbog Incidenta 26. veljače i nedostatka dovoljno kvalitetnih kandidata, ali Dazai je ponovo nominiran za treću nagradu, međutim ponovo nije dobio jer je komisija donijela odluku da autori koji su već jednom bili nominirani, neovisno o ishodu, ne mogu biti ponovo nominirani.[75] Ovo je bio novi težak udarac za Dazaija, čija je ovisnost postajala sve gora, a s njom su došli i sve veći dugovi za pavinal, što ga je kupovao u enormnim količinama.[76] Cijela situacija bila je velik problem za Hatsuyo, koja je molila Dazaijevu obitelj i njegova prijatelja i skrbnika, Masujija Ibusea, za pomoć.[76] Ibuse je također bio uznemiren zbog Dazaijeve ovisnosti te je, nakon intenzivnog nagovaranja, uspio privoliti Dazaija da se hospitalizira radi odvikavanja u tokijskoj bolnici.[77]
Dazai je izvorno smješten u posebnu sobu na otvorenom odjelu,[15] ali u tom je periodu navodno pokušao suicid,[14] iako je nejasno što se točno dogodilo. Njegov liječnik, psihijatar Kaichi Nakano, kasnije ga je premjestio na zatvoreni odjel pod nadzor jer je procijenio da postoji rizik od suicida.[15] Incijalno je imao teške posljedice odvikavanja te je bio izrazito nestabilan, međutim njegovo se stanje stabiliziralo dosta brzo te je otpušten nakon otprilike mjesec dana.[78] Dazai je tada počeo vjerovati da je njegova hospitalizacija bila posljedica plana što ga je skovala Hatsuyo. Njihov je odnos u ovom periodu dodatno propadao, a Hatsuyo je često bila frustirana zbog financijskih problema uzrokovanih Dazaijevom ovisnošću; Dazai je počeo vjerovati da ga je hospitalizirala kako bi izbacila nakupljenu frustraciju.[79]
Međutim, dok je Dazai bio hospitaliziran, Hatsuyo je imala aferu s njegovim prijateljem i rođakom, Zenshirōm Kodateom.[80] Iako su obećali da će afera ostati tajnom, Kodate je u ožujku 1937. godine nesvjesno sve priznao Dazaiju, vjerujući da je ovaj sve već znao.[81] Izdaja koju je doživio od svoje partnerice i rođaka bila je iznimno težak udarac za Dazaija, a posebno ga je ljutila činjenica da je Hatsuyo šutila o svemu i obmanjivala ga svo vrijeme.[82][83] Nakon što se sve otkrilo, Hatsuyo je doživjela enorman stres i pala u depresiju, nije mogla jesti i bila je stalno umorna. Ovo su okolnosti koje će uskoro dovesti do novog pokušaja shinjūa.[84]
Dazai i Hatsuyo zajedno su otputovali u onsen Tanikawa u blizini Minakamija. U svojoj priči "Ubasute" (japanski: 姥捨?),[b] Dazai je pisao o ovom putovanju. U toj priči, supruga glavnog lika, Kazue (japanski: かず枝?), koja je temeljena na Hatsuyo, inzistira na vlastitoj smrti kako bi se ispričala za nevjeru. Ne mogavši je pustiti da umre sama, njezin suprug Kashichi (japanski: 嘉七?), temeljen na Dazaiju, predlaže da počine shinjū. Dazai i Hatsuyo tako su zajedno otputovali u planinski onsen kako bi se ubili; nakon što su proveli dan u svratištu u sklopu onsena, tijekom noći su napustili svoje sobe, vezali pojaseve oko vrata i predozirali se tabletama za spavanje na kosini za otapanje snijega. Nakon što bi izgubili svijest, njihova bi tijela kliznula niz kosinu, što je trebalo dovesti do gušenja i dvostrukog suicida. Pokušaj suicida u konačnici nije uspio, a njih su se dvoje vratili u prijestolnicu, ali ne zajedno.[85][86]
Ovaj pokušaj suicida, koji je detaljno opisan u navedenoj priči, uglavnom se smatra pravim pokušajem suicida.[13][87] Međutim i oko njega postoje brojna pitanja i nejasnoće. Prvo, autori smatraju da Dazai, koji je imao iskustva s predoziranjem tabletama za spavanje, nipošto ne bi uzeo veliku količinu tih tableta s namjerom da se ubije.[88][89] Drugo, odabir gušenja pojasom za metodu suicida izazvao je sumnje kod nekih autora da je Dazai imao stvarnu namjeru ubiti se. Uz to, istaknuto je da se temperature u okolici Minakamija često spuštaju ispod nule u tome periodu, tako da je postojala visoka vjerojatnost da bi Dazai i Hatsuyo umrlo od smrzavanja da su doista izgubili svijest zbog predoziranja.[90][91] Još jedna činjenica koja se ovdje ističe jest da Hatsuyo nije napisala oporuku prije odlaska u onsen niti na bilo koji drugi način natuknula da bi mogla umrijeti.[89] Ove se činjenice koriste među onim autorima koji smatraju da se ni ovaj pokušaj zapravo nije dogodio.[92][93]
Prema ovim teorijama, Dazai u najmanju ruku nije imao namjeru umrijeti u ovoj fazi svog života,[94] a lažni shinjū zapravo je bio način da prekine odnos s Hatsuyo.[86] Kako je njihov odnos bio izrazito loš, Dazai je odlučio inscenirati shinjū da bi nakon toga mogao reći da, kada nisu mogli zajedno umrijeti, nema više razloga da zajedno žive.[95] Drugo objašnjenje navodi da je lažni shinjū bio način da dobije razvod (iako njihov brak nije bio formalno registriran, ali čini se da Dazai to doista nije znao), smatrajući da bi se dvostrukim suicidom prikazao časnom osobom u javnosti, ali kako isti nije uspio, nije bilo više razloga za održavanjem tog odnosa.[96] Uz to, kako je njihova ceremonija vjenčanja održana u planinskom onsenu, Dazai je smatrao da bi prekid tog odnosa u planinskom onsenu imao simbolični značaj ponovnog rođenja.[97] U svakom slučaju, postoji konsenzus oko toga da Hatsuyo nije znala ništa o Dazaijevim namjerama, kakve god one bile. Hatsuyo je otputovala u onsen i vratila se u Tōkyō bez da je saznala išta o Dazaijevim stvarnim namjerama, a ovaj je događaj bio kraj njihovog odnosa. Njihov je "razvog" finaliziran kasnije,[98] a ona se vratila u Aomori,[99] odakle je otišla u Kinu, gdje je i umrla 1944. godine. Iako su se dopisivali, Dazai i ona više se nikada nisu vidjeli.
Nakon prekida s Hatsuyo, Dazai je vodio iznimno neuredan život što ga je njegov skrbnik Masuji Ibuse opisao kao "najdekadentniju fazu u Dazaijevom životu".[100] Uz osobne probleme, Dazai je osjetio i posljedice obiteljskih problema, s obzirom na činjenicu da je Bunji bio optužen za izbornu prevaru u sklopu izbora koji su se održali u travnju 1937. godine, što je rezultiralo time da je morao podnijeti ostavku na sve funkcije koje je držao te je dobio desetogodišnju zabranu političkog djelovanja, nakon čega je otišao živjeti u izolaciji. Kako se Dazai u to doba još uvijek oslanjao na novac što mu ga je slala obitelj, Bunjijev problem doveo je do toga da mu obitelj više nije mogla slati novac.[101] Uz to, u ovom mu je periodu umrla sestra, a jedan nećak počinio je suicid. Također, Zenshirō Kodate, s kojim je Hatsuyo imala aferu, ponovo je pokušao počiniti suicid. Sve ove činjenice stvorile su dodatne probleme za Dazaijevu ionako labilnu psihu.[102]
Sam Dazai osjećao je teret krize koja je zahvatila njegov privatni život te je pokušao pobjeći, ali nije bio u stanju učiniti to samostalno.[103] U to se doba, uz Ibuseovo posredovanje, razvila ideja o braku između Dazaija i Mishiko Ishikare; zabrinut zbog vlastitog kaosa, Dazai je bio prilično entuzijastičan oko potencijalnog braka.[104] Njegova su braća, bez njegova znanja, zapravo pripremli temelje za brak te su pokrivali sve potrebne troškove Dazaiju iza leđa.[105] Iako se Ibuse bojao da taj brak neće biti dobar ni za Dazaija ni za Michiko, na koncu je dao svoj blagoslov i predao Dazaijev bračni zavjet obitelji Ishihara, a u njemu je između ostalog pisalo i sljedeće: "Ako ikada više prekinem odnos, odbacite me poput potpunog luđaka." (japanski: 再び破婚を繰り返した時には私を完全の狂人として棄てて下さい。 , Futatabi hakon o kurikaeshita toki ni wa watashi o kanzen no kyōjin to shite sutete kudasai.?).[106] Dazai i Michiko vjenčali su se 8. siječnja 1939. godine;[107] netom prije ceremonije počeo je pisati priču "Stotinu pogleda na Fuji" (japanski: 富嶽百景 , Fugaku Hyakkei?), a dovršio ju je netom nakon vjenčanja,[108] nakon čega je odlučio posvetiti se spisateljskoj karijeri.[109]
Nakon stupanja u brak, Dazai je jedno vrijeme vodio relativno miran i stabilan život.[110] Svoja djela diktirao je Michiko, koja ih je transkribirala i koju je nerijetko pitao za mišljenje prije slanja djela na objavu. Michiko je, tako, značajno doprinijela Dazaijevoj književnoj karijeri u ovom periodu.[111] Međutim, Dazai je 1941. godine započeo aferu s mladom pjesnikinjom imena Shizuko Ōta; njihova se veza s vremenom produbljivala, a Shizuko se u jednom trenutku bezglavo zaljubila u Dazaija.[112] Iako je kaos Drugog svjetskog rata prekinuo njihov odnos, isti je obnovljen 1945. godine kada je Dazai dobio pismo od Shizuko.[113] Iako mu se dubina njezinih osjećaja nije sviđala, Dazai je nastavio aferu.[114] Početkom 1947. godine, Dazai je zamolio Shizuko da mu posudi svoj dnevnik kao materijal za roman na kojemu je radio; Shizuko je pristala, ali samo ako ju Dazai posjeti u njezinom domu, što je on u konačnici i učinio.[115] Tijekom tog je susreta Shizuko zatrudnjela,[116] a dnevnik koji je dobio poslužit će mu kao osnova za slavni roman Zalazeće sunce (japanski: 斜陽 , Shayō?).
Dok je radio na Zalazećem suncu (japanski: 斜陽 , Shayō?), Dazai je upoznao djevojku imena Tomie Yamazaki.[117] Tomie je bila kći Haruhira Yamazakija, osnivača prve kozmetičarske škole za djevojke u Japanu, koja je otvorena u tokijskoj četvrti Ochanomizu, po kojoj će kasnije dobiti i ime. Tomie je bila druga kći u obitelji, ali zbog prerane smrti njezine starije sestre i njeznih akademskih uspjeha, Tomie je odabrana kao nasljednica škole te je školovana za kozmetičarku.[118] Kada je Haruhiro otvorio kozmetičarski salon, Tomie je postala njegova voditeljica.[119] Krajem 1944., Tomie se vjenčala za Shūichija Okunu, zaposlenika kompanije Mitsui. Nedugo nakon vjenčanja, Shūichi je dobio premještaj u Manilu; Tomie je trebala ići s njim, ali izvorni plan propao je zbog logističkih razloga tako da je Shūichi išao sam, a Tomie je trebala uskoro poći za njim. Međutim, ratna situacija naglo se pogoršala tako da je Shūichi po dolasku na Filipine unovačen te je ubrzo nakon poginuo u borbi.[120] Izgubivši kontakt sa svojim suprugom, Tomie je otkazala put na Filipine, a nakon velikog bombardiranja prijestolnice, s majkom se preselila u Shigu.[121]
Nakon rata, Tomie se u proljeće 1946. godine vratila u Tōkyō i počela raditi u kozmetičarskom salonu u Kamakuri. Otprilike pola godine kasnije, u jesen 1946. godine, Tomie je počela raditi u kozmetičarskom salonu kraj kolodvora u Mitaki; salon je vodila diplomantica očeve joj škole.[122] Kada se preselila u Mitaku, Tomie je iznajmila sobu u domu Ayano Ogawe. Kako je bila izrazito vješta u svom poslu, Tomie je tokom dana radila u salonu, a tokom večeri je radila u salonu povezanom s kabaretom namijenjenom isključivo savezničkim oficirima. Ubrzo su njezini prihodi porasli, a imala je i redovne klijente,[123][124] tako da je uspjela uštedjeri značajnu svotu novca.[125][126] Zajedno s ocem, nadala se kako bi s tim novcem mogli ponovno otvoriti očevu školu, koja je uništena tijekom bombardiranja.[123]
Dazai i Tomie prvi su se put susreli 27. ožujka 1947. godine, a upoznala ih je kolegica iz Tomieinog salona,[127] a koja je ranije upoznala Dazaija tokom jednog izlaska u Mitaki. Nakon što je čula priče o njemu, Tomie je pretpostavila da je Dazai možda išao u školu Hirosaki istovremeno kad i njen stariji brat, koji je umro kao srednjoškolac. Nadajući se da bi mogla čuti priče o svom bratu, s kojim je bila jako bliska, molila je svoju kolegicu da ju upozna s Dazaijem.[127][128] Odmah po upoznavanju, Tomie je bila očarana Dazaijem.[129][130] Počela je voditi dnevnik na genkō yōshi papiru, u kojem je pisala o razvoju svog odnosa s Dazaijem; postoji teorija da je Dazai poticao Tomie da piše dnevnik, kao što je ranije učinio sa Shizuko, planirajući napisati roman inspiriran njezinim zapisima, kao u slučaju Zalazećeg sunca (japanski: 斜陽 , Shayō?).[131] Iako se Tomie gotovo odmah zaljubila u Dazaija, inicijalno nije bila voljna stupiti ni u kakav intimni odnos s njim jer je on bio u braku i imao je djecu, ali na koncu je postala njegova ljubavnica.[132] Kako je Tomie radila u salonu koji je bio povezan uz kabaret za savezničke oficire, imala je relativno jednostavan pristup uvoznim cigaretama i alkoholu. Kako su kvalitetne cigarete i alkohol bili teško dostupni u kaotičnom poslijeratnom periodu, Tomie je koristila svoj posao kako bi Dazaija opskrbljivala s cigaretama i alkoholom, s obzirom na to da je bio i pušač i alkoholičar.[c][133]
S vremenom je Dazai počeo koristiti Tomieinu unajmljenu sobu za pisanje i primanje gostiju.[134] Istovremeno, njegovo se zdravstveno stanje pogoršavalo te je zbog kronične tuberkuloze iskašljavao krv, tako da se Tomie skrbila o njemu u toj sobi;[135][136] sam Dazai nazivao ju je "moja medicinska sestra".[137] Brinući se za njegovu dobrobit, Tomie je počela birati kojim će urednicima dopustiti pristup Dazaiju, a ljudi su počeli govoriti da je postajala iznimno posesivna oko njega; istovremeno je radila i kao njegova tajnica.[134][138] U jesen 1947. godine, Tomie je dala otkaz u salonu kako bi mogla biti Dazaijeva ljubavnica, skrbnica i tajnica;[134][138] bila mu je toliko posvećena da su neki podrugljivo govorili da mu je uz sve to bila i majka i dadilja.[134][139] Sama Tomie za sebe je rekla da je Dazaijeva dadilja, njegova Tomie, starija sestra pa čak i njegova "Sacchan".[d][143] Uz to, Tomie je koristila svoju ušteđevinu kako bi plaćala Dazaijeve lijekove, hranu i druženja, tako da je do prosinca 1947. godine bila potrošila gotovo sav novac. Iz Dazaijeve perspektive, Tomie je bila osoba koju nije mogao napustiti, s obzirom na dubinu odnosa koja se razvila među njima.[144][145]
Dazaijev odnos prema ljudima, neovisno o tome jesu li mu bili bliski ili ne, bio je krajnje specifičan. Njegov kolega i prijatelj Kazuo Dan jednom je prilikom rekao: "Ja nikada nisam upoznao osobu koju su ljudi toliko deprimirali, a koja im je istovremeno toliko udovoljavala i laskala".[146] Također, kritičar Yoshizō Kawamori rekao je, osvješćujući pritom Dazaijeve vlastite riječi da je on "nesposoban voljeti", kako Dazai "žudi za ljubavlju više nego većina, međutim vrlo lako počinje pruženu mu ljubav doživljavati kao teret i ima tendenciju pokvariti stvari".[147] U tom kontekstu, važno je istaknuti kako je Dazai odanu ljubav koju je dobivao od Tomie vrlo brzo počeo doživljavati kao teret;[148] svjesna Dazaijeve neugode, Tomie je, suprotno savjetima svoje majke, postala još ustrajnija u svojoj ljubavi prema Dazaiju te je čak počela maštati o tome da zajedno umru.[149] Situaciju je dodatno komplicirala i činjenica da je Shizuko bila trudna s njegovim djetetom, a morao je misliti i na svoju suprugu i stariju djecu. Njegov prijatelj, pisac Harube Ima, rekao je kako je Dazaijeva supruga Michiko u tom periodu primijetila da je Dazai, nakon što je saznao za trudnoću, postao osjetno kaotičniji, pri čemu je više pio i sve češće izbivao iz kuće.[150] Kada je Shizuko u studenom 1947. godine rodila kćer, Dazai ju je formalno priznao i dao joj ime Haruko, prema vlastitom imenu.[151] Kada je Tomie saznala za to, bila je bijesna, a Dazai ju je smirio riječima: "Hajdemo nas dvoje biti dobri ljubavnici, a kada budem umirao, povest ću te sa sobom".[152][153] Također, pristao je da neće imati direktan kontakt sa Shizuko i da će sav kontakt ići preko Tomie, ali i da će djetetu slati financijsku pomoć.[154]
Dazaijev odnos s Tomie imao je poguban utjecaj i na njegovu obitelj, posebice nakon Harukina rođenja. Michiko je uvijek bila vrlo uredna osoba, međutim jedan Dazaijev kućni prijatelj rekao je da je u tom periodu, prilikom jednog posjeta njihovu domu, primijetio kako je kuća bila u potpunom neredu; klizna vrata bila su puna mrlja, a papir koji ih je pokrivao bio je pokidan i zapušten.[158] Michiko je bila svjesna Dazaijeve afere s Tomie, a kako je Dazai često izbivao iz doma i zanemarivao obitelj, izgubila je volju za kućanskim poslovima.[159][160] Istovremeno, odnos s Michiko bio je jedan od problema koji su morili Dazaija, a među kojima je bila i budućnost njegova sina Masakija, koji je bolovao od Downovog sindroma. Dazai je bio izrazito pesimističan oko sina i njegove budućnosti, a te je brige podijelio i s Tomie.[161] U ovom je periodu Dazaijeva obitelj bila u kritičnoj fazi.[162][163] No, osim Tomie, Dazai se u ovom periodu žalio i prijateljima te je napisao nekoliko pisama u kojima je govorio o svojoj teškoj situaciji. U prosincu 1947. godine gotovo je umro od predoziranja tabletama za spavanje, a neki autori misle da je to bio jedan od njegovih pokušaja suicida.[16][2]
Još jedan problem u ovom periodu bilo je i njegovo zdravstveno stanje, koje se pogoršavalo. Dazaiju je još prilikom psihijatrijske hospitalizacije 1936. godine, na temelju preslušavanja pluća, dijagnosticirana tuberkuloza na lijevom plućnom krilu[164] te je za vrijeme boravka imao i blago povišenu temperaturu (37 °C), za koju se vjerovalo da je posljedica tuberkuloze;[165] ali, kako je bolnica u kojoj je tada bio bila psihijatrijska bolnica, nije došlo ni do snimanja pluća rendgenom niti testiranja ispljuvka, tako da Dazai nikada nije dobio detaljne informacije o svom stanju. Dok je boravio u bolnici nije liječen protiv tuberkuloze,[166] a to se nastavilo i nakon otpusta.[167] Njegova situacija nastavila se pogoršavati, a značajnije pogoršanje došlo je početkom 1940. godine, kada mu se u donjem dijelu leđa pojavila izraslina, za koju se pretpostavlja da je bio apsces uzrokovan tuberkulozom.[e][169] Njegovo je zdravlje bilo izrazito krhko te bi se razbolijevao čak i nakon najmanjeg napora;[170] zbog svega je 1941. godine dobio izuzeće od služenja u vojsci.[171] Njegovo se zdravstveno stanje dodatno pogoršalo nakon rata, kada je zbog porasta popularnosti primao česte zahtjeve za rukopisima i posjete izdavača, zbog čega je konstantno radio, bez odmora, a uz to je i puno pio.[172] Tomie u svom dnevniku na više mjesta opisuje kako je Dazai iskašljavao krv, a jedan je prijatelj posvjedočio teškom napadaju iskašljavanja krvi prilikom jednog posjeta.[135] Tomieina stanodavka u to se doba prestrašila da bi Dazai mogao zaraziti druge ukućane svojom tuberkulozom pa je zamolila Tomie da ne baca Dazaijeve krvave maramice s ostalim otpadom i da dezinficira zahod nakon Dazaija.[173] Međutim, unatoč tomu, odbijao je odlazak u bolnicu jer je znao da će mu liječnici pripisati ležanje i odmor; nastavio je puno piti i pisati na dnevnoj bazi, a Tomie mu je na dnevnoj dozi davala velike količine analgetika, antipiretika i vitamina.[174]
I dok je njegov privatni život u ovom periodu bio kaotičan, njegova je književna karijera bila na svom vrhuncu. Dazai je, naime, čak i u vrlo krutim uvjetima rata uspijevao zaobići konflikte te cenzorsku kontrolu i objavljivati kvalitetnu beletristiku.[175] Neposredno nakon rata, brojni njegovi kolege bili su prisiljeni otići u svojevrsni "egzil" jer su ranije bili podržavali japanski ratni stroj, dok je Dazai, koji se bavio književnošću i nije podržavao japanski militarizam, konstantno dobivao zahtjeve za novim djelima od urednika i izdavača.[176] Međutim, dok se njegova karijera razvijala u pozitivnom smjeru, Dazai je razvijao sve veći prijezir prema poslijeratnoj društvenoj klimi i književnom establišmentu. Iako su ljudi koji nisu surađivali s ratnim režimom bili vrijeđani i etiketirani kao izdajice tijekom rata, Dazai nije mogao podnijeti poslijeratno licemjerje u kojem su ti isti ljudi "paradirali" tzv. "demokratskom" pravdom i napadali druge.[177] Smatrao je kako su i liberalizam i komunizam koji su preplavili poslijeratni Japan bili samo igrokazi bez suštine, a kako je bio svjestan da je on sam osoba koja se držala starih ideala, bio je izrazito pesimističan kako oko vlastite tako i oko budućnosti Japana u cjelini.[178] Kritičar Hiroshi Andō ističe da se Dazaijeva književnost drastično promijenila nakon pojave određene vrste rezignacije prema poslijeratnom japanskom društvu, a što je za posljedicu imalo stvaranje sve većeg jaza između njega i književnog svijeta kojemu je nominalno pripadao.[179]
Nakon rata, Dazai je postao jedan od najznačajnijih predstavnika buraiha pokreta, zajedno s Angom Sakaguchijem i Sakunosukeom Odom. Njih su trojica otvoreno odbijali salonsku književnu scenu koja se pojavila u poslijeratnom Japanu te su, iako su bili svojevrsni vukovi samotnjaci na književnoj sceni, uspijevali objavljivati značajna djela koja su privlačila pažnju javnosti; dapače, Dazai je išao toliko daleko da je potpuno odbacio legitimnost književnih salona, smatrajući ih klikom isprepletenom političkim vezama koja si je međusobno tapšala ramena, što se Dazaiju gadilo. Uslijed tog turbulentnog poslijeratnog kaosa punog promjena, buraiha autori dobivali su sve veću medijsku pozornost.[180] Kako su Dazai, Sakaguchi i Oda bili izrazito popularni, izdavači su često koristili priliku da organiziraju rasprave s njima trojicom koje su bile medijski popraćene. Dana 25. studenog 1946. godine, nekoliko dana nakon dvije takve rasprave što su ih organizirali Kaizō i Bungaku Kisetsu, Sakunosuke Oda imao je teški napadaj hemoptize (iskašljavanje krvi) te je hospitaliziran zbog teškog krvarenja; preminuo je u siječnju 1947. godine. Povodom njegove smrti, Dazai je napisao kako je "Oda bio spreman umrijeti... čovjek koji je divljački pisao misleći na smrt", a "stručnjacima" koji su nudili komentare na Odinu smrt obratio se sljedećim riječima: "Zar niste vi ubili Odu? Njegova iznenadna smrt bila je njegova tužna, posljednja protestna pjesma".[181]
Njegova naglo rastuća popularnost u poslijeratnom periodu rezultirala je i sve većom ljubomorom njegovih prijatelja. Dazai je nastavio družiti se i piti s prijateljima i poznanicima koji su bili pisci, a kada bi popio dovoljno i otišao u susjednu sobu da prilegne, čuo je svoje prijatelje i poznanike kako ga ogovaraju, govoreći stvari poput "Dazai je samodopadni klaun"; slušajući to, osjećao se kao da je bačen u pakao te se postepeno udaljavao od njih.[182] U siječanjskom broju časopisa Bungaku Kōdō, Naoya Shiga otvoreno je kritizirao Dazaija, koji mu je odgovorio u prvom dijelu svog kritičkog eseja "Tako sam čuo" (japanski: 如是我聞 , Nyoze Gamon?), nazivajući ga "starim majstorom" bez da ga je eksplicitno imenovao.[183][184] Dazaijev "napad" na Shigu imao je dvojaku funkciju. S jedne strane, radilo se o napadu na književnu scenu i njezine autoritete, s obzirom na to da je Dazai smatrao da književna zajednica, koja je Shigu smatrala velikanom, slavi lažnu sliku autora; s druge strane, radilo se o svojevrsnoj osveti s obzirom da je upravo Shiga bio jedan od onih koji su kritizirali pokojnoga Odu, koji je preminuo nedugo nakon što je uzvratio na Shigine kritike.[185] Istovremeno, treći pripadnik buraiha pokreta, Ango Sakaguchi, također je pripremao kritički tekst usmjeren protiv Shige.[186] Međutim, Shiga je uzvratio na Dazaijeve kritike novim kritikama u lipanjskom broju časopisa Bungei, što je toliko razljutilo Dazaija da je u trećem dijelu eseja "Tako sam čuo" (japanski: 如是我聞 , Nyoze Gamon?) ponovo napao Shigu. Ovoga je puta njegov napad bio znatno oštriji, koristeći fraze poput "bankrot tog starca" ili "dodvoravaju mu se kao lakeji koji poslužuju čaj". Napadi su se nastavili i u četvrtom i posljednjem dijelu eseja, ujedno i posljednjem djelu koje je dovršio,[187] a u kojem Shigu naziva "neobrazovanim", "nasilnikom koji zlostavlja slabije" i "egoistom".[184][186][188]
Dazaijev kritički esej "Tako sam čuo" (japanski: 如是我聞 , Nyoze Gamon?) općenito je bio značajan aspekt u razvoju Dazaijeva odnosa s književnom zajednicom. Naime, kako piše u eseju, Dazai je "posljednjih deset godina, čak i kada sam bio ljut, gušio i gušio" te osjećaje, međutim smatrao je kako je došlo vrijeme da "neovisno o tome koliko će ljudi biti nezadovoljno time, moram to napisati". Također se unaprijed ispričavao svojim poznanicima te se pripremao na mogućnost prekida odnosa, potpuno svjestan da će njegove kritike usmjerene ka književnom svijetu pogoršati njegove odnose s prijateljima i poznanicima.[189] Naravno, Dazaijevi opetovani, histerični napadi na Shigu, koji je bio važna ličnost u svijetu književnosti, doveli su do toga da su se njegovi prijatelji i poznanici počeli brinuti za njega. Među njima se posebno isticao Masuji Ibuse, Dazaijev skrbnik i najbolji prijatelj, koji je smatrao da su napadi na utjecajnu ličnost kao što je bio Shiba čin samouništenja. Ibuse ga je molio da prekine rad na eseju, međutim Dazai ga nije htio slušati i u to je doba došlo do pogoršanja njihovog odnosa,[190] koji je poćeo propadati još od rujna 1947. godine.
Smatra se da je Dazai, nakon što je imao afere i sa Shizuko i s Tomie, počeo osjećati određenu averziju prema Ibuseu, čovjeku koji je pomogao u sklapanju njegova braka s Michiko i koji ga je podržavao i uzdržavao godinama, jer je Ibuse bio utjelovljenje respektabilnosti i društvenog ugleda. Također, tijekom rada na projektu izdavanja Ibuseovih sabranih djela, projekta koji je predvodio upravo on, Dazai je počeo preispitivati Ibuseove stavove prema pisanju, a postoji mogućnost da mu je, nakon što je čuo Ibuseove negativne komentare o sebi, bilo poljuljano povjerenje.[191] U Dazaijevoj bilježnici za 1948. godinu, koju je Michiko donirala Muzeju moderne književnosti u prefekturi Aomori, nalazi se jedan od nacrta za esej "Tako sam čuo" (japanski: 如是我聞 , Nyoze Gamon?), u kojem Dazai oštro kritizira Ibusea. U uredničkom je pogovoru drugog toma Ibuseovih sabranih djela bocnuo svog mentora vezano uz njegovo djelo Aogashima Taigaki,[f] a poznato je i da je u jednom nacrtu oproštajnog pisma napisao: "Ibuse je zao čovjek".[191][194] Međutim, konačna verzija eseja "Tako sam čuo" (japanski: 如是我聞 , Nyoze Gamon?) nikada nije postala eksplicitna kritika Ibusea, a u istoj bilježnici u kojoj je kritički nastrojen nacrt Dazai iskazuje zahvalnost Ibuseu za svu pruženu pomoć, što sugerira da se unatoč poljuljanom povjerenju nije mogao dovesti do toga da ga izravno napada.
Posljednji veliki udarac koji je Dazai pretrpio u ovom periodu bio je njegov visoki porezni dug. Dazai je nadzirao sve naknade i tantijeme od rukopisa, a Michiko bi od njega zatražila svotu koja bi joj bila potrebna da pokrije životne troškove.[195] U veljači 1948. godine, porezna uprava poslala je rješenje na Dazaijevu adresu, a u kojemu je pisalo da je za 1947. godinu uprihodio 210,000 jena te da je dužan platiti 117,000 jena na osnovu poreza na dobit.[g][197] Međutim, kako je Dazai većinu novca već bio potrošio na hranu, alkohol, zabave i slično, nije imao veću svotu novca pri ruci pa se našao u problemu; uz to, bio je obećao Shizuko da će mjesečno slati 10,000 jena alimentacije za njihovu kći Haruko.[198] Dazai je, dakako, počeo paničariti i umjesto da osobno ode razgovarati s nekim u poreznoj upravi, cijeli je teret prebacio na Michiko, koja je bila u problemu jer nije znala ni koliko je novca Dazai dobio od svojih rukopisa niti koliko je bio potrošio; na kraju je Michiko ipak bila prisiljena preuzeti na sebe taj posao.[199] Službenik porezne uprave posjetio je Dazaija u njegovom domu 2. lipnja 1948. godine, odakle ga je Michiko odvela do radnje u koju je Dazai često zalazio. Što su njih dvojica dogovorili ostaje nepoznato, a Dazai će si samo desetak dana kasnije oduzeti život;[200] Michiko je bila uvjerena da je ona bila zadužena za Dazaijeve porezne probleme te da porezni dug nije imao nikakve veze sa samoubojstvom njezina supruga.[200]
U lipnju 1948. godine, Dazai je bio u jako lošoj situaciji; bio je opterećen serijom privatnih i obiteljskih problema, bio je započeo intenzivan sukob s japanskom književnom zajednicom, njegovo se zdravstveno stanje značajno pogoršavalo, a uz to je imao i financijskih problema. Svjestan njegovog lošeg stanja, Dazaijev poznanik, predsjednik izdavačke kuće Chikuma Shobō, Akira Furuta, osmislio je plan kako poslati Dazaija na oporavak u chamise (kuća čaja) u prijevoju Misaka. Kako je zbog rata još uvijek vladala oskudica, Furuta je otišao u svoj rodni grad u prefekturi Nagano kako bi nabavio potrepštine za Dazaijev "planinski smještaj". Furuta je povjerio svoj plan Ibuseu, koji je još uvijek bio Dazaijev skrbnik i koji je pristao pomoći; Dazai bi bio smješten u izolaciji, a Furuta bi otprilike tri puta mjesečno dolazio s hranom i ostalim potrepštinama. Prvih mjesec dana, Ibuse bi živio zajedno s Dazaijem kako bi pazio na njega i na to da ne piše dok se odmara te kako bi osigurao da Dazai može nastaviti živjeti sam u narednim mjesecima.[201] Dazai je pristao na taj plan te je 12. lipnja posjetio Furutu u njegovom domu u Ōmiyi, ali nije ga pronašao jer je on bio u Naganu u nabavci. Kada se Furuta 14. lipnja vratio, čuo je da je Dazai nestao zajedno s Tomie i bio je šokiran.[201]
Dana 10. lipnja 1948. godine, tri dana prije nestanka, Tomie Yamazaki posjetila je obiteljski hram i lokaciju na kojoj je bila očeva joj škola.[202] Tri dana kasnije, na dan nestanka, svojoj je stanodavki predala maleni tanjur koji je jako voljela i koji je koristila kada bi došli gosti.[203] Istoga dana poslala je pismo Shizuko u kojem je najavila da planira počiniti shinjū s Dazaijem. Oko 16:00 sati, Tomie i Dazai zajedno su ušli u njezinu sobu; tokom večeri, Tomie je tri ili četiri puta odlazila u obližnji kafić po viski. Oko ponoći 13. lipnja 1948. godine, pretpostavlja se da su Tomie i Dazai zajedno ušli u obližnji kanal Tamagawa, koji je bio nabujao zbog kiše, i utopili se.[204]
Sljedećega dana, kada se ni Dazai ni Tomie nisu pojavili do poslijepodneva, njezina je stanodavka provirila u njezinu sobu, koja je bila prazna. Soba je bila uredna i snažno je mirisala na tamjan; pepeljara u sobi bila je puna praznih ampula posebnog tonika što ga je Dazai koristio, a riža skuhana dan prije bila je netaknuta.[205] Na putnoj torbi koja je služila kao polica za knjige nalazila se ploča na kojoj su bile poredane slike Dazaija i Tomie. Na stoliću u sobi nalazila su se oproštajna pisma za Dazaijevu suprugu Michiko i druge, shikishi za njegova prijatelja Harubea Imu na kojem se nalazila tanka pjesma Sachija Itōa[h], dnevnik Shizuko Ōte, koji je korišten kao inspiracija za Zalazeće sunce (japanski: 斜陽 , Shayō?), rukopis i nacrti za nedovršeni roman Zbogom (japanski: グッド・バイ , Guddo・Bai?) i drugi osobni predmeti. Uz to, na sredini sobe nalazili su se kimono i drugi osobni predmeti koji su bili uredno složeni s naznačenim adresama vlasnika kojima su trebali biti vraćeni ili primatelja kojima su trebali biti poslani kao uspomene.[206][204]
| 16. lipnja 1948. Novinski tekstovi o smrti Osamua Dazaija | |
 Yomiuri · Yomiuri · Asahi |
Tijekom večeri 14. lipnja 1948. godine, obje obitelji (Dazai i Yamazaki) prijavile su njihov nestanak policiji. Tijekom ranoga jutra 15. lipnja, policija je na jednoj obali kanala uočila spljoštenu travu i tragove koji su upućivali da je netko proklizao u kanal na tom mjestu; uz to, pronađeni su i razni predmeti poput staklene boce veličine male boce piva, plave boce,[i] malog staklenog tanjura i torbice za šminku.[204] Sljedećeg dana, odnosno 16. lipnja, sve su novine istovremeno objavile priču da su Dazai i Tomie možebitno počinili shinjū, što je rezultiralo panikom kakva nije bila viđena još od samoubojstva Ryūnosukea Akutagawe.[208] Dio kanala za koji se vjerovalo da su u njega ušli Dazai i Tomie tada se još bio koristio kao izvor vode za pročišćivački pogon Yodobashi te je sadržavao dvostruko veći volumen vode nego što ga sadrži danas; zbog tolike količine vode bio je poznat kao "đavolji bazen" iz kojeg ništa, pa ni ljudsko tijelo, nije isplivavalo kada bi jednom u njega ušlo.[209] Uz to, kanal se sužavao u blizini presumiranog mjesta ulaska, a tok vode bio je iznimno brz što je, u kombinaciji s kišom koja je tada padala, dovelo do toga da je količina vode u kanalu bila iznimno visoka, a sama voda bila je jako mutna. To je dovelo do toga da njihova tijela nisu bila pronađena ni nakon nekoliko dana intenzivne potrage.
Šest dana nakon njihova nestanka, u rano jutro 19. lipnja 1948. godine, prolaznik je pronašao dva utopljena tijela kraj mosta Shinbashi u Mureu, otprilike kilometar nizvodno od mjesta za koje se pretpostavljalo da je bila točka ulaska Dazaija i Tomie u nabujali kanal. Tijela su bila u čvrstom zagrljaju, jedno uz drugo te su bila vezana crvenom trakom oko struka.[210][211] Procijenjeno je da su umrli pet dana ranije; njihova su tijela bila puna vode, raspadanje je već bilo otpočelo i imala su jako neugodan miris. Jedan od urednika, Kazuo Nohara, koji je pomogao u izvlačenju tijela iz kanala, prerezao je vrpcu koja ih je držala zajedno,[j][210][213] nakon čega je Dazaijevo tijelo položeno u lijes što ga je pripremio njegov izdavač.[211][214] Tomieino tijelo također je položeno u lijes, ali nešto kasnije.[213] Istragu je provela policija u Mitaki, gdje su policijski liječnik i specijalist sudske medicine Univerziteta Keio, koji je poslan na zahtjev tužitelja, pregledali tijela. Nije bilo tragova trovanja niti ikakve nasilne smrti, a zaključeno je kako je smrt nastupila kao posljedica samoubojstva utapanjem; službena obdukcija nije provedena.[215][216] Na zahtjev njegove supruge, nakon završene istrage, Dazaijevo je tijelo direktno prevezeno u pogrebno poduzeće, a ne u obiteljski dom, kakav je bio običaj. Neki su njihovi prijatelji sugerirali da bi Dazaija i Tomie trebalo kremirati zajedno, ali Dazaijeva se obitelj tome strogo usprotivila tako da su kremirani odvojeno.[217][218]
U lipnju 1949. godine, na prvu godišnjicu njegove smrti, Dazaijevi su posmrtni ostaci položeni u hram Zenrinji u Mitaki, pored posmrtnih ostataka Ōgaija Morija, što je bilo u skladu s njegovom željom. Tomie je željela da ju se pokopa zajedno s Dazaijem (hiyokozuka), a toj je ideji bio sklon i Yoshio Toyoshima, koji je predsjedao pogrenim odborom, međutim nije dobila širu podršku. Dapače, zbog strogog protivljenja obitelji Tsushima, Tomie je u potpunosti odvojena od Dazaija nakon smrti tako da niti jedan dio nje (poput nekih kostiju ili kose) ili njena fotografija nije pokopana zajedno s Dazaijem.[219][220]
Ostaje nejasno koliku je ulogu Tomie Yamazaki doista imala u Dazaijevom samoubojstvu. Japanski su autori godinama debatirali oko njezine uloge, pri čemu su brojni autori smatrali da je ona imala presudnu ulogu u Dazaijevom samoubojstvu; sličan stav zauzima i McCarthy, koji opisuje Tomie kao Dazaijevu "neurotičnu ljubavnicu opsjednutu smrću"[221] te navodi da je u vrijeme kada je upoznala Dazaija već bila razmišljala o suicidu.[222] Izvorno su japanski autori, nedugo nakon Dazaijeve smrti, tvrdili da je Tomie ubila Dazaija tako što ga je natjerala da popije cijankalij,[223][224] što je teorija bazirana na pretpostavci da je u plavoj bočici pronađenoj na obali kanala bio otrov; tu je teoriju pobio Ken'ichi Nohira. Sljedeća teorija o ubojstvu bila je ona o davljenju, a koju je prvi predložio Masuji Ibuse u eseju u kojem je tvrdio da je inspektor koji je vodio slučaj izjavio da su na Dazaijevom vratu pronašli tragove koji su odgovarali užetu ili vrpci.[225] Katsuichirō Kamei ponovio je 1955. godine ovu teoriju u vlastitom eseju, također se pozivajući na inspektora koji je vodio slučaj, pri čemu je sugerirano da je Tomie udavila Dazaija vrpcom i odvukla ga u kanal.[226][227] Yasutaka Saegusa također je objavio rad u kojem je tvrdio da je inspektor iz Mitake zaključio da je Tomie ubila Dazaija.[228]
Međutim, ove teorije o ubojstvu naišle su na oštre kritike te su uglavnom opisivane kao špekulacije. Sadataka Muramatsu uspio je doći do policijskog patologa koji je pregledao Dazaijevo tijelo nakon smrti, a koji je potvrdio da na Dazaijevom vratu nije bilo nikakvih tragova davljenja te je kritizirao autore koji su tvrdili da su te informacije došle od policije.[229][230] Kōichirō Nagashino, koji se bavio Dazaijevim životom i djelom, također je razgovarao s djelatnicima policije u Mitaki i potvrdio da policija ni u kojem trenutku nije sumnjala na ubojstvo ili korištenje ikakvih opijata.[226] Kazuo Nohara, koji je pomogao u izvlačenju Dazaijevog tijela iz kanala, također je tvrdio kako nije bilo nikakvih tragova na Dazaijevom vratu te je oštro kritizirao Kameija i Saegusu jer su pokušali prikazati Tomie kao ubojicu.[231] Isto je potvrdio i Ken’ichi Nohira, koji je također pomogao pri izvlačenju Dazaijeva tijela.[232]
No, s vremenom su se razvile teorije da iako Tomie nije izravno naudila Dazaiju, da je inicijativa za izvršenje samoubojstva bila njena. Shōichi Sōma, autor koji je proučavao Dazaijev život i djelo, smatra kako Dazai u to doba nije imao razloga za umrijeti; djela su mu bila izdavana i serijalizirana u novinama, a radio je i na izdanju svojih sabranih djela. Pri tome citira tekst "Delinkventni dječak i Krist" (japanski: 不良少年とキリスト , Furyō Shōnen to Kirisuto?) Angoa Sakaguchija, u kojem ovaj tvrdi da je Dazai bio zanesen Tomieinom jednostranom ljubavlju te da je pristao otići umrijeti s njom.[233] Iako priznaje da je suicid bio čest lajtmotiv u Dazaijevom životu i djelu, Hiroyoshi Sone smatra kako je Sōmina teorija prilično uvjerljiva.[234]
Ipak, postoje i one teorije koje potpuno aboliraju Tomie od ikakve odgovornosti za Dazaijevo samoubojstvo. Kōichirō Nagashino smatra kako je Tomie pristala umrijeti zajedno s Dazaijem jer ga je odano voljela,[235] a slično sugerira i Yoshinori Watanabe, koji smatra da je Tomie samo odlučila pratiti Dazaija, koji je već bio odlučio umrijeti, u smrt.[236] Takaaki Asada, također autor koji je proučavao Dazaijev život i djelo, slaže se s tezama koje je iznio Yoshio Toyoshima, a koji navodi kako se između Dazaija i Tomie spontano pojavila velika ljubav; Dazai je smrt smatrao odlaskom na put, a Tomie je svjesno odlučila ići zajedno s njim na taj put.[237]
Jednako kao što je suicid bio neizostavan dio Dazaijeva života, tako je bio i dio njegovih djela. Bilo da se radilo o autobiogafskim tekstovima ili beletristici, Dazai je često koristio motiv suicida u svojim djelima. U tom se pogledu može govoriti o djelima koja se bave Dazaijevim pokušajima samoubojstva, djelima koja tematiziraju samoubojstvo kao čin i njegovo kontroverzno oproštajno pismo.
Pokušaj dvostrukog suicida od 28. studenog 1930. godine, prilikom kojega je Shimeko Tanabe umrla, bio je svojevrsna prekretnica u Dazaijevom životu; u svojim je djelima taj čin opisivao kao "crnu mrlju u svom životu". Počevši s pričom "Lišće" (japanski: 葉 , Ha?) iz 1934. godine pa sve do romana Nečovjek (japanski: 人間失格 , Ningen Shikkaku?) iz 1948. godine, Dazai se redovito vraćao ranije spomenutom pokušaju dvostrukog suicida.[50][238] I dok nije moguće povući znak jednakosti između sadržaja Dazaijevih priča i stvarnih događaja,[239] Dazaijevi prikazi dovoljno su točni i precizni da su neki autori sugerirali da je činjenica da je Dazai preživio dok Shimeko nije ostavila na pisca jako dubokg trag i da je Dazai do kraja života imao snažne osjećaje prema Shimeko, što je, u kombinaciji sa željom za iskupljenjem, dovelo do toga da se tako često vraćao ovom nemilom događaju u svojim tekstovima.[238][240] U kontekstu ovoga, pretpostavlja se da je činjenica da je Dazai svojoj najstarijoj kćeri dao ime Sonoko – za koje se vjeruje da je referenca na lik Sono iz novele "Cvjetovi glupiranja" (japanski: 道化の華 , Dōke no Hana?), a koja je temeljena na Shimeko – bila i svojevrsno okajanje u odnosu na Shimeko i svojevrsna želja za ponovnim rođenjem.[241]
S druge strane, čak i ako je istina da je Dazai osjećao krivnju i da je želio umrijeti zajedno sa Shimeko, neki autori smatraju da se u praktičnom smislu "okoristio" tim događajem za pisanje svojih priča.[242] Također, neki autori smatraju kako tekstovi o pokušaju iz 1930. godine sugeriraju da se nije radilo o shinjūu, odnosno dvostrukom samoubojstvu ljubavnika, već o tome da su jedan muškarac i jedna žena, svaki opterećeni vlastitim problemima i razlozima za samoubojstvo, odlučili zajedno počiniti samoubojstvo, ali ne jer su se voljeli, nego jer su se međusobno "iskoristili" kao poticaj da si oduzmu život, što, smatraju neki autori, otkriva kontradiktorne želje za umiranjem i spašavanjem.[243]
Pokušaj od 16. ožujka 1935. godine tematiziran je u priči "Bog farse" (japanski: 狂言の神 , Kyōgen no Kami?) iz 1935. godine, a neki autori smatraju da su u tom djelu prisutni paradoksalni koncepti "smrti radi življenja" i "života radi smrti", koji detaljnije objašnjavaju širu društvenu patologiju mladeži toga vremena.[244] Drugi autori u ovoj priči vide Dazaijev osvrt na vlastiti neuspjeli suicid, ali i priču koja je napisana za tadašnju beznadnu mladež; kada "fiktivni Dazai" ("Ja-Dazai") u priči govori "Želim umrijeti, želim umrijeti", on – paradoksalno – izražažava još dublji "Želim živjeti, želim živjeti", tako da ova priča postaje motivacijski tekst za sve one koji su izgubili nadu da ju pronađu i nastave živjeti.[245][246]
Što se tiče pokušaja od 25. ožujka 1937. godine, koji je tematiziran u priči "Ubasute" (japanski: 姥捨?), autori smatraju da protagonist priče Kashichi (koji je modeliran prema Dazaiju) osjeća krivnju jer koristi shinjū kao izgovor za razvod, baš kao što je bilo i u stvarnosti.[247] Međutim, mnogi autori u ovom djelu vide značajnu prekretnicu u Dazaijevom životu i karijeri – neuspjeli shinjū s Hatsuyo i njihov posljedični razlaz, kao i sve što se dogodilo kasnije zapravo su pomogli Dazaiju da "resetira" svoj život i stagnirajuću spisateljsku karijeru, pri čemu "Ubasute" (japanski: 姥捨?) služi kao temelj za budući smjer Dazaijeve proze sve do poslijeratnog perioda.[248][249] No, iako se većina slaže da je ova priča značila "preporod" za Dazaija, isto tako smatraju kako se radilo o vrlo krhkom preporodu jer, iako je krenuo naprijed, Dazai nije razriješio fundamentalni problem koji je bio u osnovi svega, a to je njegova nesposobnost da održava normalne odnose s drugim ljudima.[250][251][252]
S obzirom na to da je Dazai bio iznimno popularan pisac, mediji su navelike izvještavali o njegovom suicidu. Mediji, doduše, nisu raspravljali samo o "suicidu jednog pisca", već se rasprava proširila na suicid općenito, pri čemu su neki autori išli toliko daleko da su tvrdili da je Dazaijeva smrt označila kraj prve kaotične faze poslijeratnog Japana. Neposredno nakon Dazaijevog suicida pojavio se niz imitatora koji su si pokušavali oduzeti ili oduzimali život s Dazaijevim djelima pored sebe.[187] Godinu dana nakon Dazaijevog samoubojstva, još jedan buraiha pisac i Dazaijev učenik, Hidemitsu Tanaka, prerezao si je vene pred Dazaijevim grobom nakon što se predozirao tabletama za spavanje i tako se ubio; bilo je i drugih pokušaja samoubojstva pred Dazaijevim grobom.[253][254] Također, pisac Tsutomu Mizukami bio je toliko potresen Dazaijevom smrću da se, u kombinaciji s drugim razlozima, povukao iz svijeta književnosti na deset godina, radeći za jedne novine i kao ulični prodavač u tom periodu.[253]
Mnogi su pisci u to doba objavili vlastita mišljenja o Dazaijevoj smrti. Tako je Tsuneari Fukuda u tekstu "Književnost glupiranja" (japanski: 道化の文学 , Dōke no Bungaku?) napisao kako su "Osamu Dazai i Ryūnosuke Akutagawa takoreći obrnuto proživjeli svoje živote i književne karijere" te je smatrao kako je Dazai bio "čovjek koji si je, u svojim poznim godinama, iz dana u dan pokušavao oduzeti život samo da bi svaki put bio prisilno vraćen u svijet kako bi nastavio živjeti".[187][255] U tekstu "Dovršavanje književnosti" (japanski: 文藝の完遂 , Bungei no Kansui?), Kazuo Dan, koji je bio povezan s Dazaijem za njegova života, smatrao je kako je Dazaijeva smrt imala za svrhu "ispunjenje njegovih književnih stremljenja u apstraktnom smislu" te "potvrdu njegove književne grandioznosti", zaključujući kako su "književni ciljevi koje si je bio postavio izjedali Dazaija".[256][257] Sei Itō i Ken Hirano također su Dazaijev suicid povezali s njegovom književnošću.[187] Kasnije, Hiroshi Andō također je zaljučio kako je Dazai bio u velikoj kreativnoj krizi, nakon što je analizirao bilješke za roman Nečovjek (japanski: 人間失格 , Ningen Shikkaku?) i esej "Tako sam čuo" (japanski: 如是我聞 , Nyoze Gamon?) u njegovim bilježnicama iz 1948. godine; zaključio je kako su njegovi stvarni međuljudski odnosi počeli biti direktno povezani s njegovim djelima, kako je granica između njega i njegovih likova postajala sve nejasnija te kako se kretao prema onome što bi se moglo nazvati "književnim činom samoubojstva".[258]
Međutim, Ango Sakaguchi je u ranije spomenutom tekstu iznio interpretaciju koja nema veze s književnošću; Sakaguchi je smatrao da je Dazai, u stanju delirija, spomenuo ideju, a da ju je Tomie spremno odvela do kraja, odnosno, smatra da je ono što je izvorno bio tek pijani razgovor o smrti u konačnici postao stvarni shinjū u čijoj je provedbi Tomie imala odlučujuću ulogu.[187][259]
Dazai je za sobom ostavio oproštajno pismo za suprugu Michiko. Pronađen je i nedovršeni nacrt oproštajnog pisma. Pravo oproštajno pismo, koje je bilo napisano na devet stranica jeftinog papira, završavalo je riječima: "Shūji Tsushima – Draga Michiko, volio sam te više od ikoga". Oba teksta predana su Michiko nakon Dazaijeva samoubojstva, ali mediji su masovno pisali o nacrtu, čiji je posljednji dio glasio:[k][194][260]
Ne umirem zato što sam te zamrzio. Umirem jer mi je dosadilo pisati. Svi su odvratni – samo pohlepa i ništa više. Ibuse je zao čovjek.
Rečenica "Ibuse je zao čovjek." postala je medijska senzacija, a sam Ibuse morao je objašnjavati u intervjuima da nema pojma na što bi se taj komentar mogao odnositi.[194]
Osim oproštajnog pisma, Dazai je za sobom ostavio i shikishi na kojemu se nalazila tanka pjesma Sachija Itōa. Harube Ima, Dazaijev prijatelj kojemu je ostavljen ovaj shikishi, naveo je kako je ta pjesma bila refleksija Dazaijeve agonije, vjerujući da je i Dazaijeva egzistencija postajala "sve mutnija i mutnija", kao i jezerce iz te pjesme.[261] Hideo Nakai također vjeruje kako je ta tanka, koju je Dazai odabrao kao svjevrsnu oproštajnu pjesmu, reflektirala njegov izmoždeni, premoreni um; okružen prljavštinom, sitničavošču, zavjerama i ljubomorom ljudi koje je mrzio, Dazai je svejedno vjerovao da će glicinija jednoga dana reflektirati plemenito ljubičasto svjetlo, ali na koncu nije mogao podnijeti neumornu kišu koja mu je utapala nadu.[262] Isto mišljenje dijeli i Shunji Hioki, koji smatra da je tanka odraz Dazaijevog razočarenja književnim svijetom, koji je postajao "sve mutniji i mutniji".[263]
Psihijatri su smatrali kako činjenica da Dazaijeva "književnost uništenja" (japanski: 滅びの文学 , horobi no bungaku?) – autodestruktivni impulsi koji su reflektirani u njegovim djelima – izaziva snažno suosjećanje kod velikog broja činjenica otvara mnoga pitanja o Dazaijevoj psihi (psihopatologiji) i društvenim okolnostima koje su omogućile da bude tako naširoko prihvaćen.[264]
Kada je Dazai hospitaliziran u studenom 1936. godine, njegov liječnik, Kaichi Nakano, postavio mu je dijagnozu psihopatske ličnosti, mada treba naglasiti da je u to doba percepcija psihopatije kao psihičkog poremećaja bila drugačija nego danas; psihopatija je u tom periodu još uvijek bila krovni pojam za poremećaje ličnosti općenito, tako da ovu dijagnozu ne treba tumačiti u kontekstu moderne definicije psihopata. Nakano je smatrao kako je taj poremećaj uzrok Dazaijevog ovisničkog ponašanja. Na osnovu ove dijagnoze, psihijatar Otoya Miyagi postavio je teoriju o Dazaiju kao geniju, tvrdeći da je "kreativnost obrnuto proporcionalna društvenoj prilagođenosti, a genij je netko tko se kreativno realizira nauštrb društve prilagođenosti".[265]
Ovo je mišljenje dijelio i Takeshiro Ōhara, koji je napisao kako je "Dazai psihopat koji bi se mogao opisati kontinuirano suicidalnim", dodajući kako ličnosti poput Dazaijeve mogu ostaviti dojam kao da "žive kako bi si oduzeli život".[5] Nadalje smatra kako je Dazai imao "samonesigurnu ličnost" te kako je zbog te nesigurnosti imao visoku razinu depresije, bespomoćnosti i ovisnosti, zbog čega je postao ovisan o opojnim sredstvima i često pokušavao samoubojstvo. I baš zato što je imao izražene suicidalne tendencije kao i ovisnost prema ženama, njegovu su suicidi nerijetko bili u formi shinjūa. Međutim, istovremeno s tim osjećajem nesigurnosti i nemoći, Dazai je imao potrebu pokazati se svijetu, što objašnjava brojne laži i kontradikcije u njegovim razgovorima i pričama. No, Ōhara nastavlja navodeći da upravo ta polufiktivna priroda njegovih djela puno bolje rezonira s modernim čitatljima nego čisto prepričavanje "istine".[266] Katsumi Kaketa i drugi autori također su se složili s komentarom da je Dazaijeva ličnost izrazito kompleksna te da sadrži kombinaciju depresivnih odlika, nemoći, ali i potrebe za pokazivanjem svijetu.[267]
U kontekstu Dazaijeve "psihopatije", Toshiki Shimazaki i suradnici nisu se složili s tom dijagnozom te su sugerirali da je Dazaijeva psihopatologija bila iz shizofrenog spektra, navodeći kao dokaze za svoju tezu njegova djela u kojima se vide kontradiktorne odlike ličnosti, slab osjećaj za boje te opisi koji djeluju kao da su temeljeni na deluzijama ili halucinacijama. U tom kontekstu, Dazai, koji se borio s fragmentiranim unutrašnjim svijetom, nikada nije uspio razriješiti svoj napeti odnos s vanjskim svijetom, čak ni kada se glupirao i izigravao klauna; autori su njegove ovisnosti i pokušaje suicida vidjeli kao pokušaje bijega od stvarnosti.[267][268]
Postoji i teorija da je Dazai bolovao od graničnog poremećaja ličnosti. Akira Fukushima i Shizuo Machizawa smatrali su, fokusirajući se na njegove pokušaje samoubojstva i ostale bihevioralne odlike, kako je Dazai zadovoljavao suvremene dijagnostičke kriterije za granični poremećaj.[269] Psihijatar Ikuo Yonekura smatrao je, osvrćući na izražene ambivalentne tendencije prema ljubavi i mržnji, kako Dazai nije bio sposoban emocionalno komunicirati s drugima, što je odlika graničnog poremećaja. Yonekura smatra kako je Dazai stavljao masku i izigravao klauna kako bi fingirao prilagođenost i odnose s drugima, što je bio mehanizam zaštite njegove slabe osobnosti; međutim, to je dovelo do toga da je Dazai dvije međusobno kontradiktorne slike o samome sebi – onu o pravom i lažnom sebi. Za njega, književnost je bila način da zaštiti pravog sebe tako što bi izrazio lažnog sebe. Stoga, uslijed konflikta u stvarnom životu, kada bi ionako fragilna barijera slabog sebe bila pred kolapsom, Dazai bi se vratio ovisnostima i pokušajima suicida.[270]
Fokusirajući se na činjenicu da su njegova djela uglavnom uvlačila druge u njegov vlastiti svijet kao i na percipiranu ljubav prema samome sebi, Akira Sakuta smatra kako Dazai zadovoljava suvremene dijagnostičke kriterije za narcistički poremećaj ličnosti.[271] Uspoređujući svoju tezu s onom o graničnom poremećaju, Sakuta smatra kako je Dazaijeva ličnost bila puno bolje integrirana nego što bi bila u slučaju graničnog poremećaja.[269]
Uz to, Fukushima je smatrao da je Dazai, uz odlike graničnog poremećaja, pokazivao i simptome disocijativnog poremećaja; simptome poput kompulzivnog laganja, ovisnosti i sklonosti suicidu Fukushima vidi kao simptome disocijacije. Također iznosi hipotezu da je korijen njegove disocijacije zlostavljanje koje je trpio kao dijete.[272]
Autori su također vršili usporedbe između Dazaijevog suicida i onih Ryūnosukea Akutagawe, koji je imao izniman utjecaj na Dazaija i njegova djela, te Yukija Mishime. Prema mišljenju Ikuoa Yonekure, motiv "Drugoga" koji nadzire i promatra, a koji se pojavljuje u Akutagawinim kasnijim djelima, implicira shizofreniju. On smatra da je Akutagawa koristio svoje intelektualne vještine kako bi racionalizirao svoja patološka iskustva – deluzije i slično – odnosno simptome shizofrenije, a sve kako bi zadržao ideju o samome sebi, međutim na kraju se nije mogao izboriti s tim morbidnim epizodama. Iz njegove perspektive, Akutagawina rečenica da ne osjeća "ništa doli nejasne nlagode" može se interpretirati kao opis tjeskobe koja je, sama po sebi, bila simptom psihičkog poremećaja.[273] Dazai je također imao značajnih problema u odnosima s drugim osobama, ali, za razliku od Aktuagawine "nejasne nelagode", njegovi su tjeskoba i strah generalno bili usmjereni prema konkretnim pojedincima i prema društvu kao skupu pojedinaca. Kako nije bio sposoban oformiti stabilne odnose s drugim ljudima ili društvom općenito, Dazai je vrlo površno preuzeo ulogu klauna; Yonekura smatra da se Dazai oslanjao na lažnu udobnost koju mu je ta uloga donosila, a kada se ta fasada urušila to ga je odvelo u smrt.[274]
Što se tiče Mishime, općepoznato je da on nije volio Dazaija, pri čemu je jednom izjavio sljedeće: "Ono što prezirem kod Dazaija jest to što razotkriva točno one stvari u meni koje najviše želim sakriti."[275] U književnim je krugovima čak postojala teorija da je Mishimina mržnja prema Dazaiju zapravo bila poput "mržnje bliskog rođaka", odnosno, projicirani samoprijezir.[276] Yonekura smatra kako su Dazai i Mishima dijelili mnoge narcističke odlike, ali manifestacija njihovog narcizma bila je drugačija.[276] U Dazaijevom slučaju, on je cijeli život tražio žene i nekoga tko bi mu popunio majčinsku ulogu jer je odrastao bez stabilne majčinske figure. Mishima, koji je imao jako loš odnos s ocem, išao je u drugom smjeru, težeći "maskulinitetu". Međutim, obojica su imali probleme u odnosima s drugima zbog kojih su si na koncu oduzeli živote; Dazai je cijeli život tražio ono majčinsko, što nikada nije našao pa je okončao život shinjūom, dok je Mishima počinio samoubojstvo uslijed neuspješne potrage za onim očinskim što mu je nedostajalo.[277]
Autori su isticali kako je Dazaijev odnos prema životu i smrti bio takav da je bio svjestan da može umrijeti u bilo kojem trenutku. Kōji Aoyama, kojega je Dazai jednom prilikom pozvao da idu zajedno umrijeti, opisao ga je kao osobu koja je bila spremna skončati u bilo kojem trenutku, a s tim se opisom složio i Yasuo Ueda.[278] Autor Shōichi Sōma, koji se bavio Dazaijevim životom i djelom, također ga je opisao kao osobu koja je "uvijek živjela u blizini smrti".[279]
Neki autori smatraju i da su Dazaijevi pogledi na život i smrt bili usko povezani s njegovim kreativnim radom, odnosno pisanjem. Eiichi Tanizawa smatra kako su se ti pogledi prirodno izgrađivali kako je Dazai radio na svojim tekstovima, pri čemu se život oblikovao u ideal (samopoštovanja) prema kojemu ljudska duša treba težiti. Radilo se tu o estetskom senzibilitetu prema kojemu pojedinac, ukoliko bi ti ideali bili ranjeni, ne bi trebao oklijevati s oduzimanjem vlastitog života.[280]
Filozof Shigeru Katō ističe kako se u Dazaijevim pogledima na život i smrt odražavaju slab ego te japanska filozofija prema kojoj su život i smrt jedan povezani kontinuitet.[281] Istovremeno, vjeruje da se u Dazaijevom slučaju – jer Dazai je smatrao da je pisanje per se sve, odnosno da je kreativni izričaj čovjekov doživotni poziv – radilo o čovjeku koji bi kada više ne bi mogao pisati, morao umrijeti.[282]
Torii Kunio također vjeruje kako je Dazai uspio stvoriti jako specifična djela tako što je stvorio likove koji pokušavaju izvesti "strateško" svjetovno samouništenje, ali i tako što je u svojim djelima slavio smrt kao plemeniti čin ljepote koji nadilazi sam proces umiranja. Dalje smatra kako je Dazai smatrao da stvarni život i stvarna smrt nemaju gotovo nikakvog značenja u usporedbi s plemenitom ljepotom činova koji nadilaze smrt, a koje je on prikazivao u svojim djelima.[283]
Međutim, suprotno ovim stavovima, a temeljeno na analizama priča "Bog farse" (japanski: 狂言の神 , Kyōgen no Kami?) i "Ubasute" (japanski: 姥捨?), postoji i teorija da je Dazaijev fokus na "smrti" zapravo bio izraz njegove želje za životom.[246][284] Hideo Osabe smatra kako je smrt koju Dazai stalno prikazuje zapravo pardoksalni i očajnički krik "Želim živjeti, želim živjeti".[285]
Otprilike u vrijeme Dazaijeve shanonake (komemoracija pokojnika koja se održavala sedam dana nakon smrti), njegovi su prijatelji počeli razgovarati o tome da se svi susretnu jednom godišnje u njegovu čast, kako bi ga se prisjetili. Kao rezultat toga, dana 19. lipnja 1949. godine – dan kada je pronađeno njegovo tijelo, a ujedno i njegov rođendan – održan je prvi "Spomendan trešnje" (japanski: 桜桃忌 , Ōtō-ki?);[286] nekoliko je imena predloženo za taj spomendan, među kojima i "Melosov dan" (japanski: メロス忌 , Merosu-ki?)[l], međutim Dazaijev prijatelj i pisac Kan'ichi Kon predložio je naziv Ōtō-ki prema Dazaijevoj istoimenoj priči, njegovom posljednjem dovršenom djelu.[287] Naziv je bio prikladan ne samo zato što su trešnje bile reprezentativno voće njegovog rodnog Tsugarua, već i zato što su odgovarale simbolici Dazaijeve živopisne biografije te njegovoj reputaciji pisca precizno kreiranih kratkih priča.[288]
"Spomendan trešnje" isprva je bilo skromno okupljanje Dazaijevih prijatelja i poznanika. Njegov prijatelj Katsuichirō Kamei vodio je susrete, dok su Dazaijevi učenici, poput Kiyoshija Koyame, preuzeli praktične stvari na sebe. Oni su pozvali Dazaijevu obitelj, nakon čega je došlo do okupljanja kod hrama u kojemu je pokopan, gdje su uzvanici jeli trešnje i pili, prisjećajući se pokojnog pisca. U prvim godinama nakon Dazaijeve smrti, odnosno 1949. i 1950. godine, velik broj ljudi okupio se na proslavi, a broj uzvanika u narednim se godinama ustalio na 30-40.[289]
Međutim, negdje oko 1957. godine, broj obožavatelja počeo se naglo povećavati. U to je vrijeme Chikuma Shobō izdala Sabrana djela Osamua Dazaija, a njegova priča "Trči, Melos!" (japanski: 走れメロス , Hashire Merosu?) počela se učiti u školama, što je dovelo do porasta Dazaijeve popularnosti.[290] Kako je broj posjetitelja, mahom mladih ljudi, značajno porastao, neformalni organizacijski odbor više nije mogao voditi te susrete tako da je izdavačka kuća Chikuma Shobō formalno preuzela organizaciju "Spomendana trešnje".[m][292][293]
Na zahtjev izdavačke kuće, organizacijski odbor sastavljen od Dazaijevih učenika preuzeo je organizaciju susreta od 1965. godine.[294][295] Od te iste godine, dodjela Nagrade Osamu Dazai također je usklađena da se poklapa sa "Spomendanom trešnje".[296] Od sredine 1960-ih pa sve do 1980-ih godina, "Spomendan trešnje" postao je, mahom zahvaljujući mladim obožavateljima, značajan godišnji događaj sa nekoliko stotina posjetitelja na godišnjoj razini.[297][298][299] Od kraja 1960-ih počeo se i uvrštavati u brojnim godišnjacima kao redovni godišnji događaj, što je dodatno populariziralo same susrete.[300]
Kako su Dazaijevi učenici postajali sve stariji, formalni organizacijski odbor raspušten je 1992. godine, međutim Dazaijevi obožavatelji i dalje se okupljaju na raznim mjestima svakog 19. lipnja kako bi odali počast velikom piscu. Na taj je način tradicija "Spomendana trešnje" preživjela u ponešto izmijenjenom obliku.[301]
- ↑ Jedini drugi japanski pisac koji se više puta pokušao ubiti bio je Shunsuke Tsurumi, koji se pokušao otrovati čak četiri puta.[3] Ipak, Tsurumi je preminuo 2015. godine u dobi od 93 godine od posljedica upale pluća.
- ↑ Naslov priče odnosi se na istoimeni mitski oblik gerontocida u Japanu, prema kojemu bi član obitelji nosio stariju ili nemoćnu osobu na planinu ili neko drugo udaljeno mjesto da tamo umre.
- ↑ Izvori navode da je i Tomie bila pušačica i voljela alkohol, tako da je to bila navika koju je dijelila s Dazaijem.[132]
- ↑ Tomie je bila toliko učinkovita u svom poslu da je dobila nadimak "Sacchan" prema mangi Sutakora Sacchan Suihōa Tagawe, tako da nije bilo neobično da je i Dazai koristio taj nadimak za nju.[140][141][142]
- ↑ Pulmolog Takāki Asada predložio je teoriju o tuberkuloznom apscesu na temelju informacija o Dazaijevom zdravstvenom stanju, a smatra kako se apsces zadržao jer nije reagirao na tadašnje lijekove, koji su bili novi na tržištu.[168]
- ↑ Dazai je bio prisutan dok je Ibuse pisao djelo Aogashima Taigaki, a u kojem je Ibuse direktno prekopirao dio teksta što ga je napisao Shinobu Orikuchi. U tom je pogovoru Dazai ironično napisao kako je "očaran Ibuseovom genijalnošću" u odnosu na taj iskopirani tekst.[192][193]
- ↑ Nakon Dazaijeve smrti, porezna je uprava korigirala Dazaijevu zaradu za 1947. godinu na tek nešto više od 100,000 jena.[196]
- ↑ Stihovi u pitanju su "Voda u jezeru postaje sve mutnija i mutnija; / čak ni ako se sjene ljubičastih valova ne pojave; / kiša ne prestaje padati." (japanski: 「池水は濁りににごり藤波の影もうつらず雨降りしきる」 , 「Ike mizu ha nigori ni nigori / Fuji nami no kage mō tsurazu / Ame furishikiru」?).
- ↑ Svojedobno je postojala teorija da je plava boca pronađena u blizini lokacije na kojoj su Tomie i Dazai ušli u kanal zapravo bila bočica cijankalija, međutim Ken'ichi Nohira, koji je izvještavao o slučaju u to vrijeme, rekao je u jednom intervjuu da je teorija o "cijanidu u boci" obična špekulacija bez ikakve osnove. Stoga govorimo samo o "plavoj boci".[207]
- ↑ Nohara je kasnije izjavio da je prerezao vrpcu iz dva razloga. Prvi je bio taj da zaštiti Dazaija od pogleda okupljenih znatiželjnika, a drugi je bio iz bijesa što ga je osjećao jer mu je Tomie "oduzela" Dazaija.[212]
- ↑ Dazaijevo oproštajno pismo i svi raniji nacrti nalaze se u vlasništvu njegove obitelji i nisu javno dostupni, a dijelovi nikada nisu javno objavljeni sukladno željama njegove obitelji.[260]
- ↑ Ovaj je naziv bio inspiriran Dazaijevom slavnom pričom "Trči, Melos!" (japanski: 走れメロス , Hashire Merosu?).
- ↑ Zanimljivo je kako je Chikuma Shobō nakon Dazaijeve smrti uspjela prebroditi financijsku krizu upravo zahvaljujući izvrsnoj prodaji Dazaijeve priče "Villonova supruga" (japanski: ヴィヨンの妻 , Viyon no Tsuma?).[291]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 曽根（1986）str.137.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 大原（1969）str.44.
- ↑ 3,0 3,1 布施（2004）str.122.
- ↑ 島崎（1958）str.87.
- ↑ 5,0 5,1 大原（1967）str.595.
- ↑ 相馬（1996）str.201.
- ↑ 7,0 7,1 曽根（1986）str.141.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 8,6 曽根（1986）str.140.
- ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 曽根（1986）str.140-141.
- ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 10,5 赤木（1996）str.37.
- ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 米倉（1983）str.33.
- ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 相馬（1995a）str.139.
- ↑ 13,00 13,01 13,02 13,03 13,04 13,05 13,06 13,07 13,08 13,09 13,10 13,11 13,12 13,13 13,14 13,15 13,16 13,17 13,18 13,19 13,20 13,21 米倉（1983）str.32.
- ↑ 14,0 14,1 14,2 14,3 梶谷（1981）str.18.
- ↑ 15,0 15,1 15,2 中野（1980）str.20.
- ↑ 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 16,5 曽根（1986）、str.142.
- ↑ 相馬（1995a）str.93-95.
- ↑ 相馬（1995a）str.90-92.
- ↑ 相馬（1995a）str.104.
- ↑ 相馬（1995a）str.100-101.
- ↑ 相馬（1995a）str.100-102.
- ↑ 相馬（1995a）str.136-139.
- ↑ McCarthy 2024: str. x
- ↑ 相馬（1995a）str.136-137.
- ↑ 相馬（1995a）str.137.
- ↑ 相馬（1995a）str.107-108.
- ↑ 赤木（1988）str.54.
- ↑ 相馬（1995a）str.137-140.
- ↑ 相馬（1995a）str.177.
- ↑ #山口徹「官立弘前高等学校資料のなかの太宰治」、『官立弘前高等学校資料目録』、弘前大学附属図書館、2009年、str.16-30
- ↑ 相馬（1995a）str.150.
- ↑ 相馬（1995a）str.170-173.
- ↑ 相馬（1995a）str.178-179.
- ↑ 相馬（1995a）str.179-180.
- ↑ 相馬（1995a）str.183.
- ↑ 相馬（1995a）str.181-183.
- ↑ 相馬（1995a）str.184-185.
- ↑ 相馬（1995a）str.184-186.
- ↑ 長篠（1981）str.204-207.
- ↑ 40,0 40,1 相馬（1995a）str.188.
- ↑ 長篠（1981）str.205-210.
- ↑ 長篠（1981）str.216-222.
- ↑ 長篠（1981）str.227.
- ↑ 長篠（1981）str.227-232.
- ↑ 長篠（1981）str.236-239.
- ↑ 長篠（1981）str.249-251.
- ↑ 長篠（1981）str.253-260.
- ↑ 長篠（1981）str.266.
- ↑ 相馬（1995a）str.188-189.
- ↑ 50,0 50,1 50,2 50,3 赤木（2007）str.86.
- ↑ 相馬（1995a）str.190.
- ↑ 相馬（1995a）str.190-197.
- ↑ 曽根（1986）str.151.
- ↑ 相馬（1995a）str.101.
- ↑ 長篠（1981）str.87-96.
- ↑ 相馬（1995a）str.199.
- ↑ 赤木（2007）str.85.
- ↑ 相馬（1995a）str.199-201.
- ↑ 相馬（1995a）str.200.
- ↑ 相馬（1995a）str.201-202.
- ↑ 赤木（1988）str.40-43.
- ↑ 曽根（1986）str.141-142.
- ↑ 長篠（1981b）str.183.
- ↑ 64,0 64,1 64,2 赤木（1996）str.39.
- ↑ 曽根（1986）str.153.
- ↑ 相馬（1995a）str.390-393.
- ↑ 相馬（1995a）str.383-386.
- ↑ 赤木（1996）str.39-40.
- ↑ 曽根（1986）str.155-156.
- ↑ 赤木（1996）str.40-41.
- ↑ 相馬（1995a）str.405-406.
- ↑ 相馬（1995a）str.405-407.
- ↑ 相馬（1995a）str.408-411.
- ↑ 74,0 74,1 相馬（1995a）str.411.
- ↑ 相馬（1995a）str.444-449.
- ↑ 76,0 76,1 相馬（1995b）str.7.
- ↑ 相馬（1995b）str.25-27.
- ↑ 中野（1980）str.35-37.
- ↑ 相馬（1995b）str.31-33.
- ↑ 相馬（1995b）str.43.
- ↑ 相馬（1995b）str.44-46.
- ↑ 赤木（1988）str.18-19.
- ↑ 相馬（1995b）str.45-48.
- ↑ 相馬（1995b）str.48-51.
- ↑ 赤木（1988）str.66-68.
- ↑ 86,0 86,1 相馬（1995b）str.50-52.
- ↑ 大原（1969）str.47-48.
- ↑ 赤木（1988）str.68.
- ↑ 89,0 89,1 相馬（1995b）str.51.
- ↑ 長篠（1982b）str.143-145.
- ↑ 赤木（1988）str.69-70.
- ↑ 長篠（1982b）str.161-162.
- ↑ 赤木（1988）str.70.
- ↑ 曽根（1986）str.158-159.
- ↑ 相馬（1995b）str.51-55.
- ↑ 赤木（1988）str.72-76.
- ↑ 曽根（1986）str.159.
- ↑ 相馬（1995b）str.52.
- ↑ 赤木（1988）str.19-21.
- ↑ 相馬（1995b）str.58.
- ↑ 相馬（1995b）str.63-65.
- ↑ 相馬（1995b）str.68-70.
- ↑ 相馬（1995b）str.73.
- ↑ 相馬（1995b）str.80-81.
- ↑ 相馬（1995b）str.84-85.
- ↑ 相馬（1995b）str.86-88.
- ↑ 相馬（1995b）str.93.
- ↑ 相馬（1995b）str.130-131.
- ↑ 相馬（1995b）str.169-170.
- ↑ 相馬（1995b）str.233.
- ↑ 相馬（1995b）str.212.
- ↑ 相馬（1995b）str.232-234.
- ↑ 相馬（1995b）str.329-330.
- ↑ 相馬（1995b）str.331-335.
- ↑ 相馬（1995b）str.339-342.
- ↑ 相馬（1995b）str.347-348.
- ↑ 相馬（1995b）str.356-358.
- ↑ 長篠（1982a）str.46-49.
- ↑ 長篠（1982a）str.50.
- ↑ 長篠（1982a）str.50-51.
- ↑ 長篠（1982a）str.51-52.
- ↑ 長篠（1982a）str.55-56.
- ↑ 123,0 123,1 長篠（1982a）str.56-57.
- ↑ 相馬（1995b）str.358.
- ↑ 相馬（1995b）str.390.
- ↑ ゆり（2004）str.353-354.
- ↑ 127,0 127,1 相馬（1995b）str.358-359.
- ↑ 長篠（1982a）str.32.
- ↑ 鳥居（1971）str.258.
- ↑ 長篠（1982a）str.32-33.
- ↑ 相馬（1995b）str.360-362.
- ↑ 132,0 132,1 相馬（1995b）str.363.
- ↑ 相馬（1995b）str.363-364.
- ↑ 134,0 134,1 134,2 134,3 相馬（1995b）str.384.
- ↑ 135,0 135,1 浅田（1981）str.166-168.
- ↑ 相馬（1995b）str.391.
- ↑ 山崎（1948）str.229.
- ↑ 138,0 138,1 長篠（1982a）str.152.
- ↑ 渡部（1971）str.259.
- ↑ 山崎（1948）str.26.
- ↑ 堤（1956）str.360.
- ↑ ゆり（2004）str.346.
- ↑ 山崎（1948）str.212.
- ↑ 山崎（1948）str.113-114.
- ↑ 相馬（1995b）str.390-391.
- ↑ 壇（1956）str.158.
- ↑ 河盛（1956）str.150-151.
- ↑ 相馬（1995b）str.387.
- ↑ 相馬（1995b）str.387-388.
- ↑ 伊馬（1967）str.148-149.
- ↑ 相馬（1995b）str.384-385.
- ↑ 山崎（1948）str.66.
- ↑ 相馬（1995b）str.385-386.
- ↑ ゆり（2004）str.355.
- ↑ 155,0 155,1 鳥居（1971）str.143-144.
- ↑ 山崎（1948）str.107-108.
- ↑ 相馬（1995b）str.425.
- ↑ 堤（1969）str.177-178.
- ↑ 堤（1969）str.190.
- ↑ 松本（2009）str.260-261.
- ↑ 相馬（1995b）str.396-399.
- ↑ 相馬（1995b）str.396.
- ↑ ゆり（2004）str.338.
- ↑ 中野（1980）str.34.
- ↑ 中野（1980）str.40.
- ↑ 浅田（1981）str.75.
- ↑ 浅田（1981）str.76-77.
- ↑ 浅田（1981）str.128-131.
- ↑ 浅田（1981）str.125-131.
- ↑ 浅田（1981）str.131-132.
- ↑ 浅田（1981）str.138-139.
- ↑ 浅田（1981）str.165-166.
- ↑ 山崎（1948）str.146-147.
- ↑ 浅田（1981）str.172-179.
- ↑ 相馬（1995b）str.254.
- ↑ 相馬（1995b）str.336-337.
- ↑ 相馬（1995b）str.317-320.
- ↑ 奥野（1956）str.38-39.
- ↑ 安藤（2002）str.9.
- ↑ 相馬（1995b）str.350-352.
- ↑ 相馬（1995b）str.352-356.
- ↑ 堤（1969）str.185-186.
- ↑ 相馬（1995b）str.401-402.
- ↑ 184,0 184,1 安藤（2001）str.50.
- ↑ 相馬（1995b）str.402.
- ↑ 186,0 186,1 安藤（1987）str.63.
- ↑ 187,0 187,1 187,2 187,3 187,4 鳥居（1971）str.144.
- ↑ 相馬（1995b）str.400-403.
- ↑ 相馬（1995b）str.399-400.
- ↑ 相馬（1995b）str.404-405.
- ↑ 191,0 191,1 安藤（2001）str.48-49.
- ↑ 安藤（2001）str.49.
- ↑ 石井（2018）str.49.
- ↑ 194,0 194,1 194,2 相馬（1995b）str.424
- ↑ 津島（1978）str.130-131.
- ↑ 公益財団法人三鷹市スポーツと文化財団（2018）str.47.
- ↑ 津島（1978）str.131-132.
- ↑ 相馬（1995b）str.408-410.
- ↑ 津島（1978）str.132-136.
- ↑ 200,0 200,1 津島（1978）str.136.
- ↑ 201,0 201,1 相馬（1995b）str.419-420.
- ↑ 長篠（1982a）str.89.
- ↑ 長篠（1982a）str.83-84.
- ↑ 204,0 204,1 204,2 相馬（1995b）str.420-421.
- ↑ 長篠（1982a）str.84.
- ↑ 長篠（1982a）pp.84-85.
- ↑ 松本（2009）str.314.
- ↑ 相馬（1995b）str.421-422.
- ↑ 相馬（1995b）str.422.
- ↑ 210,0 210,1 野原（1980）str.185-187.
- ↑ 211,0 211,1 相馬（1995b）str.422-423.
- ↑ 野原（1980）str.187.
- ↑ 213,0 213,1 野平（1992）pp.94-95.
- ↑ 長篠（1982a）str.163-165.
- ↑ 長篠（1982a）str.168-171.
- ↑ 松本（2009）str.322-324.
- ↑ 長篠（1982a）str.165.
- ↑ 相馬（1995b）str.426.
- ↑ 長篠（1982a）str.165-166.
- ↑ 相馬（1995b）str.426-427.
- ↑ McCarthy 2024: str. viii
- ↑ McCarthy 2024: str. xxii
- ↑ 長篠（1982a）str.168.
- ↑ 松本（2009）str.313-314.
- ↑ 松本（2009）str.339.
- ↑ 226,0 226,1 長篠（1982a）str.170-171.
- ↑ 松本（2009）str.345.
- ↑ 三枝（1969）str.40-41.
- ↑ 村松（1965）str.165.
- ↑ 長篠（1982a）str.169-170.
- ↑ 野原（1980）str.195-196.
- ↑ 野平（1992）str.92-93.
- ↑ 相馬（1995b）str.428-430.
- ↑ 曽根（1986）str.159-161.
- ↑ 長篠（1982a）str.228.
- ↑ 渡部（1971）str.260.
- ↑ 浅田（1981）str.199-202.
- ↑ 238,0 238,1 渡部（1971）str.252.
- ↑ 相馬（1995a）str.192.
- ↑ 赤木（2007）str.90.
- ↑ 相馬（1995b）str.224-225.
- ↑ 曽根（1986）str.149.
- ↑ 大原（1969）str.45-46.
- ↑ 松本（2006）str.42-44.
- ↑ 佐藤（2017）pp.49-50.
- ↑ 246,0 246,1 佐藤（2017）str.58-59.
- ↑ 相馬（1987）str.89.
- ↑ 松本（2005）str.101-103.
- ↑ 松本（2005）str.105-106.
- ↑ 松本（2005）str.106-107.
- ↑ 川崎（2014）str.26-28.
- ↑ 川崎（2014）str.37-38.
- ↑ 253,0 253,1 水上（1979）str.10.
- ↑ 桂（1981）str.94.
- ↑ 福田（1948）str.14.
- ↑ 壇（1948）str.157.
- ↑ 相馬（1995b）str.427.
- ↑ 安藤（2002）str.20.
- ↑ 坂口（1948）str.142.
- ↑ 260,0 260,1 新潮編集部（1998）str.6-8.
- ↑ 伊馬（1967）str.137-138.
- ↑ 中井（2002）str.304.
- ↑ 日置（2011）str.44-45.
- ↑ 大原（1967）str.593.
- ↑ 中野（1980）str.52-53.
- ↑ 大原（1967）str.600.
- ↑ 267,0 267,1 大原（1967）str.599.
- ↑ 島崎（1958）str.83-87.
- ↑ 269,0 269,1 福島（2004）str.112.
- ↑ 米倉（1983）str.34-38.
- ↑ 齋藤（2010）str.33.
- ↑ 福島（2004）str.113.
- ↑ 米倉（1981）str.17-21.
- ↑ 米倉（1981）str.21-23.
- ↑ Bett 2023: str. n/a
- ↑ 276,0 276,1 米倉（2001）str.7.
- ↑ 米倉（2001）str.7-11.
- ↑ 植田（2004）str.70-73.
- ↑ 相馬（1995b）str.102.
- ↑ 谷沢（2004）str.37-40.
- ↑ 加藤（2004）str.127-130.
- ↑ 谷沢（2004）str.37-40.
- ↑ 鳥居（2004）str.67-68.
- ↑ 長原（2004）str.93.
- ↑ 長部（2004）str.46.
- ↑ 桂（1981）str.29.
- ↑ 今官一 - 太宰治と今官一 津軽の文学者たち ※年表あり
- ↑ 桂（1981）str.29-30.
- ↑ 桂（1981）str.37-40.
- ↑ 桂（1981）str.44-48.
- ↑ 公益財団法人三鷹市スポーツと文化財団（2018）str.72.
- ↑ 桂（1981）str.48-53.
- ↑ 桂（1981）str.62-63.
- ↑ 桂（1981）str.17-19.
- ↑ 桂（1981）str.63-64.
- ↑ 桂（1981）str.64-65.
- ↑ 桂（1981）str.68.
- ↑ 桂（1981）str.92-95.
- ↑ 桂（1981）str.108.
- ↑ 桂（1981）str.76.
- ↑ 公益財団法人三鷹市スポーツと文化財団（2018）str.74-75.
- McCarthy, Ralph (2024), "Uvod prevoditelja", u Self-Portraits, New Directions Books, ISBN 978-0-8112-3226-5
- Bett, Sam (2023), The Flowers of Buffoonery, New Directions Books, ISBN 978-0811234542
- 浅田高明『太宰治のカルテ』文理閣、1981、ISBN 4-89259-048-7
- 赤木孝之『太宰治 彷徨の文学』洋々社、1988
- 赤木孝之「国文学 解釈と鑑賞」61（6）、『太宰治と自殺・心中』 至文堂、1996
- 赤木孝之「国文学 解釈と鑑賞」72（11）、『田辺あつみ 鎌倉心中事件』 至文堂、2007
- 石井耕「太宰治三鷹とともに」『井伏鱒二選集編集過程における両者の確執』公益財団法人三鷹市スポーツと文化財団、2018
- 安藤宏「国文学 解釈と鑑賞」52（1）、『志賀直哉への抵抗』 至文堂、1987
- 安藤宏「青森県近代文学館資料集 第二輯 太宰治・晩年の執筆メモ」、『太宰治・晩年の執筆メモの問題点』青森県近代文学館、2001
- 安藤宏「国文学 解釈と教材の研究」47（14）、『検証・太宰治の昭和二十三年』 学燈社、2002
- 伊馬春部 『櫻桃の記』 、筑摩書房、1967
- 植田康夫「国文学 解釈と鑑賞」69（9）、『いつでも死ねる人だった太宰治』 至文堂、2004
- 大原健士郎「東京慈恵会医科大学雑誌」81（3）、『太宰治の精神病理』 東京慈恵会医科大学、1967
- 大原健士郎「国文学 解釈と鑑賞」34（5）、『太宰治の自殺未遂から自殺まで』 至文堂、1969
- 大原健士郎「国文学 解釈と鑑賞」36（15）、『耽溺的自殺』 至文堂、1971
- 奥野健男「太宰治研究」、『太宰治論』筑摩書房、1956
- 梶谷哲男「日本病跡学雑誌」21、『太宰治 道化の現存在分析』 日本病跡学会、1981
- 長部日出雄「国文学 解釈と鑑賞」69（9）、『逆説的な死生観』 至文堂、2004
- 加藤茂「国文学 解釈と鑑賞」69（9）、『太宰治と逆説的ニヒリズム』 至文堂、2004
- 桂英澄 『桜桃忌の三十三年』 、未来工房、1981
- 河盛好蔵「太宰治研究」、『滅亡の民』筑摩書房、1956
- 川崎和啓「国文学攷」222、『姥捨論 再起する太宰治とその問題点』 広島大学国文学会、2014
- 公益財団法人三鷹市スポーツと文化財団『太宰治三鷹とともに』公益財団法人三鷹市スポーツと文化財団、2018
- 斎藤繁「弘前学院大学社会福祉学部研究紀要」10、『太宰治における仮想現実と仮面的適応』弘前学院大学社会福祉学部、2010
- 三枝康高「国文学 解釈と鑑賞」34（5）、『太宰治・その生家と環境と女性』 至文堂、1969
- 坂口安吾「太宰治研究」、『不良少年とキリスト』筑摩書房、1956
- 佐藤嗣男「太宰治研究」25、『狂言の神ノート』和泉書院、2017
- 相馬正一「国文学 解釈と鑑賞」52（6）、『姥捨』 至文堂、1987
- 米倉育男「日本病跡学雑誌」22、『太宰治 境界例者の自殺』 日本病跡学会、1983
- 相馬正一『評伝太宰治上巻』津軽書房、1995a、ISBN 4-8066-0138-1
- 相馬正一『評伝太宰治下巻』津軽書房、1995b、ISBN 4-8066-0139-X
- 島崎敏樹「国文学 解釈と鑑賞」23（9）、『太宰治』至文堂、1958
- 曽根博義「自殺者の近代文学」『太宰治 水底の死と安息』世界思想社、1986、ISBN 4-7907-0305-3
- 檀一雄「太宰治研究」、『文藝の完遂』筑摩書房、1956
- 鳥居邦朗「国文学 解釈と鑑賞」36（15）、『太宰治』 至文堂、1971
- 長原しのぶ「国文学 解釈と鑑賞」69（9）、『「姥捨」における死生観』 至文堂、2004
- 津島美知子『回想の太宰治』人文書院、1978
- 堤重久「太宰治研究」、『三鷹訪問』筑摩書房、1956
- 堤重久『太宰治との七年間』筑摩書房、1969
- 中井英夫 『中井英夫全集10 黒衣の短歌史』 、東京創元社、2002、ISBN 4-488-07014-0
- 長篠康一郎『太宰治七里ケ浜心中』広論社、1981
- 長篠康一郎『太宰治武蔵野心中』広論社、1982a
- 長篠康一郎『太宰治水上心中』広論社、1982b
- 中野嘉一『太宰治 主治医の記録』宝文館出版、1980
- 野平健一『矢来町半世紀』株式会社新潮社、1992、ISBN 4-10-387701-4
- 野原一夫『回想太宰治』株式会社新潮社、1980
- 日置俊次「青山学院大学文学部紀要」53『太宰治の死と短歌』 、青山大学文学部、2011
- 福田恒存「群像」3（6）、『道化の文学』 大日本雄弁会講談社、1948
- 福島章「国文学 解釈と鑑賞」69（9）、『精神医学から見た太宰治』 至文堂、2004
- 布施豊正「国文学 解釈と鑑賞」69（9）、『太宰治と心中』 至文堂、2004
- 松本侑子 『恋の蛍』光文社、2009、ISBN 978-4334926854
- 水上勉「国文学 解釈と教材の研究」24（9）、『太宰さん 苦悩の年鑑の頃』 学燈社、1979
- 村松定孝「国文学 解釈と鑑賞」30（7）、『死とその認定 太宰治他殺説をめぐって』至文堂、1965
- 松本和也「立教大学日本文学」94、『「姥捨」あるいは再浮上する太宰治』 立教大学日本文学会、2005
- 松本和也「文芸研究 文芸・言語・思想」162、『青年の病 筆法 太宰治「狂言の神」試論』 日本文芸研究会、2006
- 谷沢永一「国文学 解釈と鑑賞」69（9）、『羞恥の源泉としての自尊』 至文堂、2004
- 山口徹「官立弘前高等学校資料のなかの太宰治」、『官立弘前高等学校資料目録』、弘前大学附属図書館、2009年、str.16-30
- 山崎富栄 『愛は死と共に』石狩書房、1948
- ゆりはじめ 『太宰治の生と死』マルジュ社、2004、ISBN 978-4896161397
- 米倉育男「日本病跡学雑誌」26、『芥川龍之介の自殺 太宰治との比較において』 日本病跡学会、1981
- 米倉育男「日本病跡学雑誌」22、『太宰治 境界例者の自殺』 日本病跡学会、1983
- 米倉育男「日本病跡学雑誌」61、『太宰治と三島由紀夫の自己愛について』 日本病跡学会、2001
- 渡部芳紀「国文学 解釈と鑑賞」36（6）、『太宰治』 至文堂、1971
