Sakralno graditeljstvo u austrougarskom periodu u Bosni i Hercegovini

Sakralno graditeljstvo u austrougarskom peiodu u BiH od 1878-1918 karakteriše intenzivna izgradnja. U prve dvije decenije upravljanja izgrađeno je stotinu crkava.

Obzirom da joj je po Berlinskom ugovoru, osim političke, pripalo pravo i na crkvenu vlast, Austro-Ugarska već u prvim godinama svoje okupacije želi preurediti vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, u prvom redu Katoličku crkve, što se od nje, kao katoličke sile i očekivalo. Tako se s dolaskom nove vlasti, mijenja i položaj institucija vjerskih zajednica Bosne i Hercegovine, te katolici, kao najmalobrojnija vjerska skupina kojoj turske vlasti nisu bile sklone, nakon okupacije, postaju jedno od uporišta nove uprave. Samim time, nakon uvođenja redovne crkvene hijerarhije, sakralno graditeljstvo dolazi do svog punog izražaja.

Katolički sakralni objekti

Crkva svetog Vinka u Sarajevu

Za izgradnju katoličkih sakralnih objekata od presudnog značaja su dva momenta: uspostavljanje redovne crkvene hijerarhije u BiH 1881 godine (osnivanje Vrhbosanske nadbiskupije) i postavljanje Josipa Stadlera za prvog vrhbosanskog nadbiskupa.

Ove aktivnosti i radovi bili su finansirani iz Zemaljskog budžeta, ali i pomoći koju je katolička crkva u BiH dobijala od raznih vjerskih udruženja iz zemalja austrougarskog carstva i inostranstva (Austrijsko potporno društvo za BiH, Lionsko društvo za širenje vjere, društvo svetog djetinjstva iz Pariza i dr.). Za gradnju katoličkih crkvi i samostana Vlada je od 1878. – 1895. godine izdvojila 391.000 kruna, a u periodu 1878.- 1901. godine potpomognuta je gradnja 143 crkve, dok su za 110 crkava izdvojena sredstva za njihove popravke. Donacije vjerskih udruženja za izgradnju i popravak crkava su u periodu 1883. – 1887. godine iznosila 450.000 franaka.

Od 1890. godine, prema naredbi Vrhbosanske nadbiskupije svećenici su za izgradnju novih crkava trebali predhodno tražiti dozvolu viših crkvenih vlasti uz navođenje: podataka o mjestu gradnje, veličinu, broj župljana za koje se crkva gradi, planirane troškove, način finansiranja. Tom naredbom se zahtijevalo da se nacrti dostave Ordinarijatu, koji ih je sa predračunom dostavljao Zemaljskoj vladi na dobijanje odobrenja za izgradnju.

Projekti Josipa Vancaša

Nakon projektovanja sarajevske katedrale (1883/1884.), arhitekta Josip Vancaš postaje zvanični arhitekta i savjetnik Vrhbosanske nadbiskupije. U njegovoj djelatnosti u Sarajevu, sakralna arhitektura zauzima najvažnije mjesto, a svojom kvalitetom i brojem realizacija, Vancaš je stekao visoki ugled i autoritet crkvenog graditelja. Objekti katoličke crkve imaju uglavnom neogotičke, neoromaničke i neorenesansne oznake te kao takvi, smatraju se najreprezentativnijima u okviru historicizma, jer trebaju naglasiti novi, povlašteni položaj Crkve koji dobiva s novom upravom. Vancaš se u sakralnim projektima strogo držao istoricizma. U periodu 1882. – 1921. godine, projektovao je crkve u:

Brčkom (1884–1885); Brestovskom, Bijeljini i Gradačcu (1886); Modriči (1887.), Stupu (1891.), Žepči (1889.), Tuzli (1893.), Domaljevcu (1892–1894.), Komušini (1893.); Gornjem Vakufu, Gučoj Gori i Podhumu (1894.); Šivši (1895.), Kiseljaku (1895.-1897.), Brajkovićima (1894.-1897.), Pećniku (1896–1899.), Banbrdu (1899.), Vitezu (1900.), Plehanu (1898–1902.), Lukavcu (1907.), Bosanskom Brodu i Doboju (1909.), Zenici (1908–1910.), Podmilačju i Tešnju (1910.); Svilaju, Vidovicama, Morančanima, Odžaku, i Olovu (1911.); Konjicu (1912.), Crkvici (1913.), Maglaju (1919.); Mećniku, Uzdolu.

Ostali objekti

• Crkva svetog Vinka Paulskog u Sarajevu, samostan i zgrada Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga, Provincija Majke divne iz Sarajeva. Projekat iz 1883. godine – Josip Vancaš. Predstavlja najstariji sačuvani izgrađeni katolički vjerski objekat iz austrougarskog vremena u Sarajevu.
• Crkva sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu i bogoslovno sjemenište. Projekat iz 1895. godine – Josip Vancaš
• Crkva Kraljice Sv. krunice u Sarajevu i samostan redovnica pripadnica reda Kćeri Božje ljubavi i Zavoda sv. Josipa, gdje je smješten Katolički školski centar sv. Josip. Projekat iz 1909. godine – Josip Vancaš

Samostani

• Franjevački samostan u Konjicu 1895-1909. godine prema projektu Josipa Vancaša, uz odstupanja
• Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci

Ostali projektanti

Osim Vancaša, među privatnim arhitektima i graditeljima pojavljuju se u ovom periodu kao projektanti za katoličku crkvu u BiH: Stjepan Podhorski (Crkva sv. Ante Padovanskog u Bihaću 1891.), Ivan Holz (sjemenišna crkva sv. Alojzija u Travniku 1886.g., nadbiskupsko sjemenište u Travniku 1881-1889, župna crkva sv. Ilije Proroka u Rastovu 1889.g, župna crkva sv. Ane u Banbrdu 1899.g., samostanska crkva u Plehanu 1902.g.), Anton Meler (župna crkva u Potocima kod Mostara, župna crkva u Foči, župna crkva u Crkvici kod Zenice), M. Komadina (samostan sv. Petra i Pavla u Mostaru 1890.g).

Pravoslavni vjerski objekti

Pravoslavna crkva na Palama – prema projektu Lazara Drljača

Pravoslavne crkve su podizane prvenstveno sredstvima vjernika. U nekim slučajevima gradnju su pomagali istaknuti pojedinci iz crkvenog i društvenog života (Blažuj, Reljevo), a i Zemaljska vlada je ponekad pomagala podizanje crkava (Blažuj , Ilijaš).

Po arhitektonskoj koncepciji prisutna su dva tipa:

Centralne crkve predstavljaju konkretizaciju romantičarskih težnji za ispoljavanjem nacionalnog subjekta srpskog naroda, kojem su obrasci srpske srednjovjekovne arhitekture izgledali bliži pravoslavnoj vjeri i srpskom duhu. Smišljeno isticanje nacionalnih formi u crkvenoj arhitekturi posljedica je nastojanja da se idejni stavovi autonomne borbe pretoče u određene arhitektonske forme.

Jednobrodne zasvedene bazilike sa zvonikom na zapadnoj strani. Ovaj tip je ćešće realizovan, jer je bio konstruktivno jednostavniji pa su ga mogli izvoditi i domaći graditelji, koji su ih gradili bez umjetničkih pretenzija i često šablonski, a i troškovi izgradnje su manji.

Podignuti su:

• Crkva svetog Ilije u Ilijašu 1881. godine, rad domaćeg neimara Riste Vulešića.
• Crkva Prenos mošti Sv. Oca Nikolaja i Bogoslovija 1886. godine. Iako se radi o pravoslavnoj crkvi urađena je u duhu zapadnoevropskog romaničko – gotičkog stila po projektu -Josefa Czerny-a.
• Crkva svetog velikomučenika Georgija u Trnovu 1886. godine.
• Crkva sv Vasilija Velikog u Konjicu 1886. godine uz pomoć Zemaljske vlade
• Crkva sv. Vasilija Ostroškog u Blagaju 1893. godine, tip jednobrodne crkve.
• Crkva Sv. Petra i Pavla u Borcima (Konjic) jednobrodna crkva iz 1896. godine uz pomoć Zemaljske vlade od 300 florina i dva uslova «obćini Borki Kotara ovoga»:

1) Sagradnji ..... crkve u vlastitoj napravi obaviti, da će potrebite radne sile kao i potrebito gradivo tomu sama u vlastitom obaviti, 2) da će po dogotovljenom sagrađenju crkve jednu školu o vlastitom trošku postaviti. - Naredba «visoke zemaljske vlade u Sarajevu od 6. ožujka 1880 broj 2328».

• Crkva sv. Save na Ilidži 1897. godine. Projekat - August Buč. Zemaljska vlada na predlog kotarskog ureda 1899. godine dala je 5.000 forinti za ikonostas crkve.
• Crkva uspenja presvete Bogorodice u Vođenici, 1913. god, autora Miloša Miladinovića, graditelja iz Sarajeva.
• Crkva Uspenja presvete Bogorodice na Palama 1909. godine po projektu slikara Lazara Drljače.
• Zgrada srpsko-pravoslavne crkveno-školske opštine (danas Ekonomski fakultet) u Sarajevu 1898. godine po projektu Karla Paržika.
• Zgrada srpsko-pravoslavne Mitropolije u Sarajevu 1898. godine po projektu Rudolfa Teniesa.
• Crkva sv. Georgija na Trnovcu kao zadužbinska crkva bogate trgovačke porodice Jovanovića iz Tuzle. Podignuta je 1900. godine.
• Crkva sv. Jovana Krstitelja u Bilješevu (Kakanj) 1908. godine kao jednobrodna bazilika. Crkva je izgrađena od 1906. do 1908. godine. Nije poznat projektant, niti postoji dokumentacija. Uz nju je 1909. godine podignuta srpska osnovna škola, u skladu sa austrougarskim propisima.

Evangelistička crkva u Sarajevu

Evangelistička crkva u Sarajevu

Nakon 1878. godine broj evangelista u Sarajevu uvećao na više od 1000 članova pa se javila i potreba za izgradnjom prve evangelističke bogomolje. Evangelistička crkva u Sarajevu izgrađena je 1899. godine po projektu Karla Paržika u kojoj je dao uspješnu kombinaciju principa organizacije prostora vizantijske monumentalne arhitekture i romaničkih rješenja i motiva na glavnom pročelju.

Islamski sakralni objekti

• Šerijatska sudačka škola 1887. godine po projektu Karla Paržika.
• Muhamedanska čitaona na Bentbaši 1888. godine po projektu Josipa Vancaša
• Medresa u Travniku po projektu Ćirila Ivekovića.
• Objekat uz Carevu džamiju 1909. godine – Projekat Karlo Paržik u stilu osmansko-turske arhitekture

Jevrejski sakralni objekti

Sarajevska sinagoga – po projektu Karla Paržika u Pseudomaurskom stilu

Pri izgradnji jevrejskih hramova krajem 19. i početkom 20. stoljeća, korišten je Pseudomaurski izrazu ili mudejar stil, obzirom da je u svom određenju nosio vezu sa stilskim uzorima u Španiji u doba Kalifata, kada su Jevreji uživali građanska prava u toj zemlji. Najveći broj bosanskih Jevreja Španiju je satrao zemljom svog porijekla, pa je mudejar izraz prihvaćen možda jedino od Jevreja u Bosni i Hercegovini kao dio prepoznatljivog identiteta, i u ovom slučaju bi mogao biti smatran i romantizmom.

• Sarajevska sinagoga 1902. godine po projektu Karla Paržika.
• Sinagoga u Mostaru 1904. godine.
• Sinagoga u Zenici

Literatura

• Jela Božić, - Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave (doktorska disertacija), Univerzitet u Sarajevu, Arhitektonski fakultet u Sarajevu, Sarajevo.
• Alija Bejtić - Ulice i trgovi Sarajeva. Sarajevo: Muzej grada Sarajeva, 1973.
• Ibrahim Krzović - Arhitektura Bosne i Hercegovine, 1878-1918 Sarajevo: Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, 1987.
• Borislav Spasojević - Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu. Sarajevo: Svjetlost, 1988.
• Branka Dimitrijević - Arhitekt Karl Paržik - doktorska disertacija. Sarajevo: Arhitektonski fakultet sveučilišta u Zagrebu, 1989.