Rusko-vizantijski rat (941)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ruska opsada Carigarada
Segment Rusko-bizantski ratovi

Bizantinci koriste grčku vatru, ilustracija u rukopisu Madridski Skilica.
Datum 941
Lokacija Carigrad
Ishod bizantska pobjeda
Sukobljene strane
Bizantsko Carstvo Rusi
Komandanti i vođe
Teofan
Bardas Foka
Jovan Kurkuas
Igor I od Kijeva
Snage
15 brodova (na početku) 1000 brodova, cca. 40.000 ljudi[1]

Rusko-bizantski rat 941. godine se odigrao za vrijeme vladavine kijevskog kneza Igora i predstavljao je pokušaj kijevskih Rusa da zauzmu i opljačkaju Carigrad, tadašnju prijestolnicu Bizantskog Carstva. Hazarska korespondencija sugerira kako su podstrek za taj pohod dali Hazari, nastojeći se osvetiti bizantskom caru Romanu I Lakapinu (Lekapenos) zbog progona bizantskih Jevreja, sa kojima su dijelili vjeru. U svakom slučaju, Rusi su odabrali dobar trenutak za napad, s obzirom da je glavnina bizantske vojske i mornarice bila zauzeta ratovanjem s Arapima u Egejskom moru i Maloj Aziji. U maju 941. su se Rusi, zajedno sa Pečenjezima, iskrcali na sjevernoj obali Male Azije i počeli pustošiti Bitiniju. Lakapin je, međutim, uspio obraniti Carigrad samo sa 15 brodova, koji su bili opremljeni grčkom vatrom. Ruska flota se nakon toga napustila Carigrad i išla prema zapadu, gdje je pljačkala obale Trakije. Na povratku ju je, međutim, u septembru presrela i uništila flota na čelu sa Vardom Fokom Starijim i Jovanom Kurkuasom. Knez Igor je bio među malobrojnim preživjelima koji je uspio pobjeći na sjever.

Usprkos katastrofalnog neuspjeha, Rusi su 944. pokrenuli još jedan pohod na Carigrad. On je, međutim, zaustavljen tako što je bizantski car napadačima isplatio danak.

Literatura[uredi | uredi kod]



Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Izvori daju različite podatke o ruskoj floti. Brojka od 10.000 brodova se spominje u Povesti minulih leta i grčkim izvorima, od kojih neki spominju 15.000 brodova. Liudprand Kremonski navodi tek 1000 brodova; Liudprandovi navodi se temelje na pričanju vlastitog poočima koji je lično posvjedočio napadu kao izaslanik u Carigradu. Suvremeni potonju brojku smatraju vjerojatnijom. Runciman (1988), p. 111

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]