Rusko-turski rat (1828–1829)
| Rusko-turski ratovi | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||||
| |||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||
 Rusko Carstvo |
.svg){kind=small} Osmansko Carstvo
| ||||||||
| Komandanti i vođe | |||||||||
| Petar Wittgenstein Ivan Paskevič Hans von Diebitsch |
Husein-paša Rešid-paša | ||||||||
Rusko-turski rat 1828.-1829. razbuktao se u vrijeme Grčkog rata za nezavisnost.
Rat je izbio nakon što je osmanski sultan Mahmud II, bijesan zbog ruskog sudjelovanja u Bitci kod Navarina, 8. oktobra, 1827. zatvorio Dardanele za ruske brodove i opozivao Akkermanov dogovor o slobodnoj plovidbi, i pozvao narod u sveti rat protiv Carske Rusije.[1]Nakon tog je Carska Rusija 14. aprila 1828. objavila rat Osmanskom Carstvu.[1]
Tok rata[uredi | uredi kod]
Rat se vodio na Balkanskom i Kavkaskom frontu.
Nakon izbijanja neprijateljstva, Carska Rusija mobilizirara je vojsku od 92.000 vojnika, a Osmansko Carstvo vojsku od 150.000, pod komandom Husein-paše. U junu 1828., glavne ruske snage, pod vodstvom cara Nikolaja I., prešle su Dunav i ušle u Dobrudžu.
Prije toga, ruski feldmaršal Petar Wittgenstein, upao je u Vlašku i bez većih otpora zauzeo gradove Brailu i Bukurešt.[1]
Nakon toga su Rusi dugo opsjedali tri ključne utvrde koje su branile ulaz u Bugarsku – Šumen, Varnu i Silistru. Zahvaljujući pomoći Crnomorske flote pod komandom Alekseja Greiga, Varna je prva zauzeta 29. septembra.[1] Opsada Šumena, izazvala je puno više problema, jer ju je branio snažni garnizon od 40.000 vojnika (gotovo više nego je bilo napadača). Po Ruse je bilo loše i to što su im osmanlije uspjele prekinuti linije opskrbe. Rezultat je bio katastrofa među ruskim napadačima, glad i bolesti pokosile su više vojnika od svih ratnih operacija.
Kad se zima približila, Ruska vojska je bila prinuđena napustiti opsadu Šumena i povući se natrag u Besarabiju. U februaru 1829. smjenjen je stari Wittgenstein, koji je bio toliko oprezan da je to graničilo sa bojažljivošću, umjesto njega komandant je postao energičniji Hans Karl von Diebitsch, a car se vratio u Sankt Peterburg. Dibich je 7. maja, sa 60.000 vojnika forsirao Dunav i počeo opsadu Silistre. Sultan je poslao snažni kontigent od 40.000 na Varnu, ali ih je Dibich presreo i porazio u Bitci kod Kuleviča 30. maja, a ubrzo nakon nje, za nekoliko tjedana tj. 19. juna pala je Silistra u ruske ruke.
Istovremeno su se vodile borbe i na Kavkaskom frontu, gdje je ruske snage vodio Ivan Paskevič, on je zauzeo Ahalzih, Erevan i Kars.[1] Interesantno je da se uz njega u ovoj kampanji nalazio i pjesnik Aleksandar Puškin, zajedno su ušli u Erzurum u sjeveroistočnoj Anatoliji, i tako obilježili 120. godišnjicu bitke kod Poltave 27. juna.
Na drugoj strani je 2. jula, Dibich pokrenio veliku ofenzivu preko Stare Planine na Trakiju i Tursku, prvu snažnu ofenzivu u ruskoj vojnoj historiji od 10. vijeka (od kampanje Svjatoslava I.). Kontingent od 35.000 ruskih vojnika prešao je preko planine i potpuno opkolio utvrdu Šumen, koja je branila put za Istanbul. Utvrda i grad Burgas pali su deset dana kasnije, a turska obrana preusmjerena je na Slivensku oblast. 20. augusta, 1829. Rusi su ušli u Adrianopol[1], a 28. augusta Dibich je dospio na samo 68 km od Konstantinopolisa, što je izazvalo paniku u glavnom gradu.
Kraj rata i mirovni ugovor[uredi | uredi kod]
Nakon tog sultan Mahmud II nije imao drugog izbora nego zatražiti primirje, koje je potpisano u gradu Adrianopolu 14. septembra 1829.[1] Na osnovu klauzala Mirovnog ugovora iz Jedrena, Carska Rusija dobila je veći dio istočne obale Crnog mora i deltu Dunava. Osmansko Carstvo moralo je dati Rusiji suverenitet nad Gruzijom i dijelovima današnje Armenije.
Grčka je dobila nezavisnost, ali je bila dužna plaćati danak sultanu. Srbija je dobila autonomiju, a Rusiji je dozvoljeno da zauzme Moldaviju i Vlašku, kojima je data autonomija ali su formalno ostale pod sultanovim suverenitetom (koji je morao garantirati njihov prosperitet, i potpunu slobodu u trgovini). Uz to je Osmansko Carstvo moralo platiti veliku ratnu odštetu. Pitanje Dardanelskog tjesnaca uređeno je četiri godine kasnije, kada su obje strane, potpisale Ugovor iz Unkiar Skelesia.
Izvori[uredi | uredi kod]
Literatura[uredi | uredi kod]
- Османская империя: проблемы внешней политики и отношений с Россией. М., 1996. (ru)
- Шишов А.В. Русские генерал-фельдмаршалы Дибич-Забалканский, Паскевич-Эриванский. М., 2001. (ru)
.svg){kind=small}