Ruska socijal-demokratska radnička partija
| Ruska socijal-demokratska radnička partija
Российская социал-демократическая рабочая партия
| |
|---|---|
| |
| Lider | Julij Martov Vladimir Iljič Lenjin |
| sekretar | |
| Osnovana | 14. mart 1898. |
| Naslednik | RSDRP(b) |
| Država |  Rusko Carstvo
|
| Zvanične novine | Iskra |
| Ideologija | socijalizam, Socijaldemokracija. |
| Politička pozicija | umjerena ljevica |
Ruska socijal-demokratska radnička partija (ruski: Российская социал-демократическая рабочая партия - akronim: РСДРП), bila je historijska predhodnica Komunističke partije Sovjetskog Saveza[1].
RSDRP je bila tipična partija svog vremena, nastala na idejama Karl Marxa, još uvijek u traženju najboljih metoda za ostvarivanje svog cilja - socijalizma. Ona se držala stava da bi Rusija mogla doći do socijalizma jedino razvojem buržoaskog društva i industrijskog proleterijata, oštro se suprostavljajući tada raširenim populističkim idejama da bi Rusija mogla preskočitu kapitalizam, oslanjajući se na seljaštvo, jer je većina Rusa tad živjela u seljačkim komunama zvanima - mir.[1]
Historija[uredi | uredi kod]
Osnivački kongres partije održan je u ilegali u Minsku 1898.[1] Osnivači su bili Boris Ejdelman i Natan Vigdorčik u ime kijevske grupe okupljene oko časopisa Radničke novine (Рабочая газета), Pavel Tučapski, predstavnik kijevske grupe Radnički savez; Stepan Radčenko, predstavnik petrogradske grupe Borbeni savez, Viktor Vanovski u ime moskovskog Radničkog saveza, Kazimir Petrusevič u ime radnika Ekaterinoslav, te Aron Kremer, Abram Mutnik i Šmuel Kac. Većina osnivača je vrlo brzo pohapšena, pa je Drugi kongres partije iz sigurnosnih razloga održan u Briselu (jul) i Londonu (august) 1903.[1]
Na tom kongresu na kojem se okupilo 57 delegata[2], došlo je do raskola partije na dvije frakcije; menjševike i boljševike.[1] Oni su se razišli oko koncepcije rukovođenja partijom ali i oko profila partije i članstva. Načelno su obje frakcije bile za rušenje kapitalizma i svrgavanje carskog režima, ali menjševici, predvođeni Julijem Martovom, preferirali su masovnu, labavo organiziranu demokratsku partiju, čiji bi se članovi mogli u mnogim pitanjima i razilaziti, ali se ipak slagati oko bitnog.[2] Nešto nalik na zapadnoevropske socijaldemokratske partije. Oni su bili spremni surađivati s ruskim liberalima, a imali su skrupula o upotrebi revolucionarnog terora. (zato su ih zvali meki).
S druge strane boljševici predvođeni Lenjinom, bili su radikalniji i borbeniji, oni su htjeli da se partija oblikuje kao avangarda radničke klase, iz malog rukovodećeg nukleusa, od ljudi koji za partiju žive i rade 24 sata, discipliniranih profesionalnih revolucionara[1], koji bespogovorno provode partijske naloge, i ne prezaju od ničeg što bi ih dovelo do cilja, zato su ih zvali tvrdi.[2] Lenjin je shvaćao da se u vremenu revolucionarnih previranja - nema puno vremena za demokraciju, a nije imao ni povjerenja u mase.[2] Jedan od razloga njegovog preferiranja - malog partijskog aparata, bili su i sigurnosni razlozi. Tajnoj policiji bilo je puno teže ubaciti svoje ljude u uski krug provjerenih članova, nego u masovna tijela kakva su uobičajeno imale partije tog vremena. To se kasnije pokazalo potpuno točnim, jer je jedan član organizacijskog odbora kongresa, bio agent ruske tajne policije.[2]
Georgij Plehanov jedan od utemeljitelja ruskog marksizma zauzeo je neutralnu srednju poziciju, pa je ta partijska linija ostala dominatna do samog kraja rada te partije.[1]
Članovi Socijal-demokratske radničke partije imali su presudne uloge u neuspjeloj Revoluciji iz 1905, naročito u radu u petrogradskog sovjeta u kom je njihov član Lav Trocki bio predsjednik.[1]
Do definitivnog razlaza između menjševika i boljševika došlo je za turbulentnih vremena Februarske revolucije - 1917.[1] Menjševici su osnovali vlastitu partiju u augustu - Rusku socijal-demokratsku radničku partiju (menješevika), a boljševici svoju Rusku socijal-demokratsku radničku partiju (boljševika).[1]
Boljševici su istisnuli svoje rivale menjševike sa ruske političke scene, nakon građanskog rata [1] iza kog su brojni menjševici otišli u egzil.