Ruska kinematografija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ruska kinematografija
Russiafilm.png
Broj platna 3142 (2012.)[1]
 – po stanovniku 2.1 per 100,000 (2011.)[2]
Glavni distributeri Central Partnership/ Cp Classic 26,6%
WDSSPR 19,5%
20th Century Fox 16,1% [3]
Produkcija (2011.)[4]
Igrani filmovi 103 (73,6%)
Animacije 35 (25,0%)
Dokumentarci 2 (1,4%)
Posjećenost (2012.)[1]
Ukupno 157,000.000
 – po stanovniku 1,2 (2012.)[5]
 – domaći filmovi 25,500.000 (16,2%)
Zarada (2012.)[1]
Ukupno 1.200,000.000 USD
 – domaći filmovi 184,800.000 USD

Ruska kinematografija je nastala za vrijeme Ruskog Carstva, razvila se u Sovjetskom Savezu, te je u godinama nakon raspada SSSR-a ruska filmska industrija ostala međunarodno prepoznata. U 21. vijeku je ruska kinematografija postala međunarodno popularna s hitovima kao što su: Dom durakov, Noćna straža i Brat.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ruska carska kinematografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi su film u Rusko Carstvo donijela braća Lumière, koji su prikazali filmove u Moskvi i Sankt Peterburgu u maju 1896. Istog je mjeseca njihov snimatelj C. Cerf napravio prvi film u Rusiji, snimku krunidbu Nikole II. u Moskovskom Kremlju.

A. Drankov je 1908. producirao prvi ruski narativni film, Stjenka Razin, koji se temelji na popularnim narodnim pjesamama, a režirao ga je V. Romaškov. L. Starevič je 1910. snimio prvi ruski animirani film (prvi lutkarski film s pričom, snimljen tehnikom stop animacije) Lucanus Cervus. Među značajnijim ruskim filmašima tog razdoblja nalaze se A. Hanžonkov i I. Mozžuhin, koji je režirao film Oborona Sevastopolja (1912.), te J. Protazanov s biografskim filmom Odlazak velikog starca o Lavu Tolstoju.

Tokom Drugog svjetskog rata uvoz filmova je drastično pao, a ruski filmaši su snimali antinjemačke i nacionalističke filmove. 1916. snimljeno je 499 filmova, triput više nego tri godine ranije.

Ruska revolucija je donijela više promjena, pojavilo se mnoštvo filmova sa protucarskim temama. Posljednji važni film tog razdoblja je Otac Sergije (1918.), koji je postao prvi novi film prikazan u sovjetskom razdoblju.

Sovjetska kinematografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako je ruski jezik dominirao u sovjetskim filmovima, sovjetska kinematografija je uključivala i filmove Armenske SSR, Gruzijske SSR, Ukrajinske SSR, te u nešto manjoj mjeri Litvanske SSR, Bjeloruske SSR i Moldavske SSR. U većem dijelu historije Sovjetskog Saveza, s iznimkama 1920-ih i kasnih 1980-ih, film je bio podvrgnut cenzuri i birokratskoj kontroli, a sadržaj vrlo ograničen. Usprkos tome, sovjetski filmovi su postizali značajne uspjehe od 1950-ih nadalje, djelomično zbog, slično kao i u drugim kinematografijama Istočnog bloka, odražavanja napetosti između individualne kreativnosti i državom nametnutih ograničenja.

Kao i 1920-ih, film se bavio društvenim i političkim događajima tog vremena. Stoga je najvažniji film tog razdoblja bio Oklopnjača Potemkin S. Ejzenštejna, ne samo zbog prikaza događaja koji su doveli do revolucije 1905., već i zbog inovativnih filmskih tehnika (npr. skokoviti rez). Od drugih filmova vrijedi spomenuti film Mati (1926.) V. Pudovkina i Čovjek sa kamerom D. Vertova (1929.).

Međutim, s jačanjem staljinističke vlasti i pojavom socrealizma kao državne politike, koji je vladao slikarstvom i kiparstvom sve do filmske umjetnosti, sovjetski je film bio gotovo sasvim pod totalnom kontrolom države.

Značajniji su filmovi bili Cirk (1936.), jedan od najpopularnijih filmova 1930-ih, Aleksandar Nevski i Ivan Grozni, popularni filmovi 1940-ih. Ubrzo nakon kraja Drugog svjetskog rata, pojavili su se filmovi u boji, npr. Kameni cvijet (1947.), Legenda o zemlji sibirskoj (1947.) i Kubanski kozaci (1949.).

Kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih, iako je još postojala cenzura, sovjetskim filmašima je dano više slobode, pa su se pojavili filmovi Balada o vojniku, koji je osvojio nagradu BAFTA-e za najbolji film 1961., Dizalice lete, Visina (1957.), koji se smatra jednim od najboljih filmova 1950-ih (također je postao osnova pokreta autorske pjesme).

Tokom 1970-ih se pojavio niz filmova koji su pridobili međunarodnu pažnju, uključujući Solaris A. Tarkovskog (1972.), Semnadcat' mgnovenij vesny, koji je stvorio besmrtni lik Standartenführera Stierlitza, Bijelo Sunce u pustinji (1970.) i tzv. "crveni vestern" ili "ostern", sovjetsku inačicu vesterna.

Pojavom perestrojke i glasnosti sredinom 1980-ih sovjetski filmovi su se okrenuli ranije cenzuriranim temama kao što su ovisnost o drogama, npr. Igla, te seksualnost i alijenacija u sovjetskom društvu, npr. Mala Vera.

Nova ruska kinematografija[uredi - уреди | uredi izvor]

1990-te[uredi - уреди | uredi izvor]

N. Mihalkov s producentom Joshom Woodom 2011.

U ruskoj kinematografiji 1990-ih pojavile su se nove mogućnosti i teme.

Drama Ispijeni suncem (1994.) N. Mihalkova je priča o maloj seoskoj zajednici za vrijeme staljinizma, u kojoj nova vremena poremete njihov idilični život i izmijene njezine likove i sudbine. Film je dobio Oscara za najbolji strani film.

P. Čuhraj je snimio film Vor (1997.), o majci i sinu koji pronalaze zaštitu u oficiru za kojeg se kasnije ispostavi da je kriminalac. Film je dobio šest nacionalnih nagrada Nika (ruska inačica američkog Oscara), posebnu nagradu u Veneciji i nominaciju za Oscara.

Zemlja gluhih Valerija Todorovskog (1998.) je komedija koja se temelji na zapletu R. Litvinove, a parodira Rusiju 1990-ih kao put dviju prijateljica koje se nađu u borbi između dvaju klanova – gluhih i onih koji čuju.

Ozbiljna melodrama D. Meshijeva Ženskaja sobstvennost' (1999.) govori o suptilnom odnosu između mladog studenta i starije glumice koji se pretvorio u ljubavnu vezu. Očekivana smrt jednog od protagonista suočava drugog s gorkom usamljenošću.

East/West, film nastao u koprodukciji nekoliko zemalja, govori o obitelji koja se vratila u SSSR u ranim godinama staljinizma.

2000-te[uredi - уреди | uredi izvor]

Povratak (2003.) A. Zvjaginceva, dobitnik Zlatnog lava, govori o promjeni koju donosi povratak oca u život dvojice braće.

Ruska arka, film A. Sokurova iz 2003., snimljen je u jednom kadru u trajanju od 96 minuta u Ermitažu, te u snolikoj naraciji pripovijeda o klasičnoj ruskoj kulturi koja plovi u Arci.

Popularne su i ekranizacije detektivskih romana B. Akunjina, čija je radnja smještena u predrevolucijsku Rusiju i razvija se oko avantura E. Fandorina: Azazel (2002.), Turski gambit (2005.) i Državni savjetnik (2005.).

O životu u manastiru i čudima govori film Otok (2006.) P. Lungina. Film je dobio pohvalne kritike i mnogobrojne nagrade.

Paragraf 78 M. Hleborodova iz 2007. bio je kritiziran zbog razdvajanja na dva dijela, Punkt 1 i Punkt 2.

Živopisni mjuzikl Stilist V. Todorovskog iz 2008., o stilu života mlade generacije u Sovjetskom Savezu, postigao je velik uspjeh zbog dubokoumnog i živog portretiranja 1950-ih.

2010-te[uredi - уреди | uredi izvor]

Kak ja provjol etim letom A. Popogrebskog, film o generacijskom jazu, snimljen u udaljenoj Čukotki, osvojio je Zlatnog medvjeda 2010. Iste je godine umjetnički film Tihe duše osvojio nagradu za najbolju fotografiju na Venecijanskom filmskom festivalu.

Jedan od mnogih uspješnih filmova u kojima se pojavljuju zapadnjački glumci i glumice je film Vykrutasy iz 2011. s Millom Jovovich.

T. Bekmambetov je jedan od najuspješnijih ruskih režisera u Hollywoodu s filmovima kao što su Wanted (2008.), s Angelinom Jolie i Abraham Lincoln: Vampire Hunter (2012.).

Popis filmova s najvećom zaradom[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema podacima od 14. 8. 2011.:[6]

Festivali[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]