Rogožarski Brucoš

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Rogožarski Brucoš

Rogožarski Brucoš

Opšte
Namena školski avion za osnovnu obuku pilota
Posada 2 (učenik + instruktor)
Proizvođač Rogožarski Beograd
Prvi let 1940
Početak proizvodnje prototip
Dimenzije
Dužina 8,10 m
Razmah krila 10,00 m
Visina 3,10 m
Površina krila 16,00 m²
Masa
Prazan 615 kg
Normalna poletna 872 kg
Pogon
Klipno-elisni motor Džipsi Majdžor I 130KS
Snaga 96 kW
Performanse
Maks. brzina na Hopt 185 km/h
Maks. brzina na H=0 210 km/h
Dolet 840 km
Plafon leta 4.000 m
Brzina penjanja 150 m/min

Rogožarski Brucoš (NMS) je jugoslovenski školski avion za osnovnu obuku pilota, jednomotorni niskokrilac sa dva člana posade koji je proizveden 1940. godine u jugoslovenskoj fabrici aviona Rogožarski iz Beograda[1].

Motor de Havilland Gipsy Major koji je bio ugrađen u avion „Brucoš“

Projektovanje i razvoj[uredi | uredi kod]

U želji da zameni zastareli avion za obuku vojnih pilota, dvokrilac Fizir FN, Komanda vazduhoplovstva vojske je sredinom 1936. godine raspisala konkurs za izbor novog tipa školskog aviona za osnovnu obuku pilota. Uslovi konkursa su bili da novi avion bude niskokrilac što je trebalo da obezbedi lakši prelaz na moderne niskokrilne lovce toga doba koji su se nalazili u naoružanju Jugoslovenskog vojnog vazduhoplovstva (Hariken, Meseršmit i IK-3). Fabrika Rogožarski je rešila da učestvuje na ovom konkursu pa je za tu priliku angažovala dva već poznata vazduhoplovna inženjera Miroslava Nenadovića i Milenka Mitrovića – Spirtu, koji su se odmah latili ovog zadatka.

Izrada prototipa je počela iste godine a završena je maja meseca 1940. godine kada je napravljen i prvi probni let. Posle detaljnog fabričkog ispitivanja avion je predat opitnoj grupi na ispitivanje. Nakon ispitivanja u opitnoj grupi avion je prebačen u Prvu pilotsku školu u Pančevu a zatim u Drugu pilotsku školu u Kraljevu kako bi i instruktori letenja dali svoj sud o upotrebljivosti aviona Brucoš.

Tehnički opis[uredi | uredi kod]

Avion Brucoš (ili NMS naziv prema inicijalima konstruktora) je slobodno noseći niskokrilac drvene konstrukcije. Krila su trapezestog oblika zaobljena na krajevima, obložena su šperom, imaju dve remenjače, a za trup su pričvrščena zavrtnjima. Repne površne su klasične izrade od drveta obložene šperpločama a kormila su takođe drvene konstrukcije obložena platnom. Trup je pravougaonog poprečnog preseka, kostur trupa se sastoji iz četiri uzdužnice učvršćene okvirima u celosti je izrađen od drveta, obložen šperom. Dva rezervoara za benzin se nalazio u krilima zapremine 160 litara. Stajni organ (trap) se sastoji od dve elastične noge sa mehaničkim amortizerima i vezane su za prednje ramenjače. Gume na stajnom organu su niskopritisne. Za motor je imao vazduhom hlađen šestocilindrični linijski motor sa visećim cilindrima engleske proizvodnje de Hevilendov Džipsi Mejdžor I snage 96 kW (130KS) koji se u to vreme koristio za pogon aviona takvih ili sličnih namena širom sveta [2].

Operativno korišćenje[uredi | uredi kod]

Avion Brucoš je proizveden u 1 primerku kao prototip u serijsku proizvodnju nije ušao jer je Komanda VV izabrala avion Aero-2 na konkursu.

Za vreme testiranja u pilotskoj školi u Kraljevu 20. juna 1940. godine pilot instruktor Vladimir Obad je posle normalnog prizemljenja zario levi točak aviona u meku zemlju i polomio krilo. Popravka aviona u fabrici je iskorišćena da se otklone nedostaci koji su uočeni u toku testiranja pa je avion ponovo osposobljen za letenje pre kaja oktobra iste godine. Istovremeno sa popravkom izvršena je i rekonstrukcija krila tako da su se krila mogla sklapati unazad (to je bio prvi jugoslovenski avion sa sklapajućim krilima)[3].

Nažalost Komisija komande je već dala mišljenje o testiranim avionima koje nije bilo povoljno za Brucoša. Fabrika Rogožarski je uložila prigovor na ovo mišljenje pa je formirana nova komisija koja je ponovo dodatno ispitala sve avione koji su učestvovali na konkursu. I druga komisija je proglasila avion Aero-2 za najbolji.

Želeći ipak da plasira svoj avion, a sarađujući u to vreme mnogo sa Pomorskim vazduhoplovstvom fabrika Rogožarski je napravila projekt hidroverzije Brucoša sa snažnijim motorom Valter Siks snage 140 kW, i metalnim plovcima kanadske firme EDO. Ovaj avion je ponuđen Komandi mornarice kao hidroavion za osnovnu obuku.

Avion Brucoš u Drugom svetskom ratu[uredi | uredi kod]

U trenutku početka Aprilskog rata avion Brucoš je bio u hangaru Opitne grupe na zemunskom aerodromu odakle je 10. aprila 1941. godine preleteo na ratni aerodrom u Velikim Radincima gde je bila dislocirana Prva lovačka brigada. Veruje se da je Brucoš tu spaljen sa ostalim avionima da ne bi pao neprijateljima u ruke.

Povezano[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Rogožarski Brucoš Arhivirano 2016-03-04 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 28. 3. 2013.
  2. Janić, Čedomir. „Rogožarski „Brucoš“". Aeromagazin: str.. ISSN: 1450-6068.
  3. Janić, Čedomir; Ognjan Petrović (2010.). Vek avijacije u Srbiji 1910—2010 225 značajnih letelica (na ((sr))). YU-Beograd: Aerokomunikacije. ISBN 978-86-913973-0-2.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Janić, Čedomir. „Rogožarski „Brucoš“” ((sh)). Aeromagazin (YU-Beograd: BB Soft). ISSN: 1450-6068. 
  • Petrović, Ognjan (2004). „Vojni aeroplani Kraljevine SHS/Jugoslavije (Deo II: 1931 – 1941.)” ((sh)). Let - Flight (YU-Beograd: Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva) 3. ISSN 1450-684X. 
  • Janić, Čedomir; Ognjan Petrović (2010) ((sh)). Vek avijacije u Srbiji 1910—2010 225 značajnih letelica. YU-Beograd: Aerokomunikacije. ISBN 978-86-913973-0-2. 
  • Grey, C.G. (1972). Jane's All the World's Aircraft 1938. London: David & Charles. ISBN 0-7153-5734-4. 
  • Gunston, Bill (1989). World Encyclopaedia of Aero Engines (2 izd.). Wellingborough: Patrick Stephens Ltd. ISBN 1-85260-163-9. 
  • Nenadović, Miroslav (1967.). Eksperimentalna istraživanja u razvoju koncepcije letelica. YU-Beograd: SANU (Posebna izdanja)- Spomenica knjiga 30. str.. pp. 167–189.

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]