Rimska ljubavna elegija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Rimska ljubavna elegija brzo je procvetala u periodu prelaza s republike na carstvo i isto tako brzo zamrla, ostavivši kao svoj spomenik dela četvorice uglednih pesnika: Gala, Tibula, Propercija i Ovidija. Premda je u Rimu postojala samo kratko vreme, ljubavna je elegija ipak značajna prevashodno iz dva razloga: prvo zato što je predstavljala originalni izum rimskih pesnika te zato što je kasnije bila jedan od najvažnijih antičkih modela za evropsku ljubavnu liriku. S rimskom su elegijom, naime, mnogim nitima sjedinjeni ljubavni izlivi srednjovekovnih latinskih vaganata (»pesnika-lutalica«) i provansalskih trubadura, lirika humanista i poezija 17. i 18. veka.

Rimska elegija potekla je od uzora mnogih i različitih, kako grčkih tako i rimskih. Već vrlo dugo postavlja se u savremenoj nauci pitanje prvobitne sadržine starogrčke elegije pa i značenje same grčke reči elegeíon, kao da je to odlučujuće za rasvetljavanje ove književne vrste. Danas je najrasprostranjenije mišljenje da je pesma koju su Grci zvali élegos, a koja je dala ime stihu – elegeíon (tj. métron) – dobila naziv po frigijskoj reči elegn »frula«, pa bi tako elegija bila negrčka reč i označavala bi prvobitno »pesmu uz frulu«. Mada sa stanovišta filologije i komparatistike zanimljivo, odgonetanje termina »elegija« za istoriju klasične grčke, a posebno rimske književnosti sasvim je nevažno jer i najstarije sačuvane grčke elegije obrađuju veoma različite teme. Osim toga, već najstariji pomeni termina elegija u grčkoj književnosti odnose se na svaku pesmu pisanu u distihu sastavljenom od heksametra i pentametra, bez obzira na njenu sadržinu.

Rimski su elegičari, dakle, od grčke elegije preuzeli pre svega njen oblik. Najstarije grčke elegije, koje se javljaju krajem 8. i početkom 7. veka, bile su vinske, gozbene i njima slične pesme. Često je reč o gozbama i pijankama po vojnim logorima, pa se u elegijama hrabre vojnici i govori se o ratu i domovini, kao u elegijama Kalina, Tirteja i Mimnerma. Iz takve se elegije, čini se, razvila Solonova politička elegija (kraj 7. i početak 6. veka). Javljaju se, najzad, i elegije s istorijskom tematikom: Mimnermo je opisivao istoriju Smirne, a Semonid istoriju Samosa. Odvojeno stoje elegije kao votivni natpisi na raznim predmetima i nadgrobni natpisi, epitafi. Takvi se epigrami u elegijskom distihu lako mogu razviti u kratke elegije, što su praktikovali aleksandrijski pesnici, a u Rim prvi uveo Katul (c. 101) :

Mnogim prošavši zemljama, morima ploveći mnogim,
brate, na nesrećni grob dolazim ovaj sad tvoj,
poslednjim darom da tebe posmrtnim darujem ovde,
zalud da prozborim reč, nemi da utešim prah,
kad mi već okrutna sudbina živoga ugrabi tebe,
brate zlosrećni moj, drugi što nastavaš svet!
Sada, pak, ovo što dajem po predačkom zakonu drevnom
ovaj žalostan dar, koji ti stavljam na grob,
primi, jer to su bratove suze natopile mnoge;
zbogom za vekove sve, brate, i večan ti mir.

Za razvoj rimske subjektivne elegije posebno je značajna pojava ljubavnih epigrama u helenističkom pesništvu jer su pesme takvog oblika i takve sadržine u grčkoj književnosti 6. i 5. veka veoma retke. To ne znači da erotike nije bilo u ranoj grčkoj elegiji, posebno u vinskim i gozbenim pesmama. Mada su nam izgubljene, znamo za zbirke elegija koje su stari grčki elegičari nazivali imenima svojih dragana i miljenika. Mimnermo je oko 600. st. e. objavio zbirku elegija i dao joj ime Nano, jer se navodno tako zvala njegova dragana. Ali iz sačuvanih je fragmenata vidljivo da su te pesme bile delom mitološke delom istorijske sadržine. Bilo je u njima i tuge za prolaznošću života i ljubavne čežnje, ali se ne može tvrditi da je pesnikov lični ljubavni doživljaj zauzimao značajnije mesto, a svakako nije bio glavna tema Mimnermovih elegija. Oko 400. st. e. Antimah iz Kolofona sastavio je u elegijskom distihu pesmu Liđanka, navodno tražeći utehu posle smrti svoje dragane ili žene. Ali i u toj pesmi kao da nije bilo gotovo ničega ličnog: bile su to, čini se, priče o nesrećnim ljubavima i ljubavnim patnjama mitskih i legendarnih ličnosti. Potonji se aleksandrijski pesnici, kada pišu u elegijskom distihu, mahom ugledaju na Antimaha. Tek ovi helenistički pesnici češće u elegiji pevaju o ljubavnim patnjama, kao Kalimah i Fileta s Kosa, Fanokle i Hermesijanakt. Ali ni oni, čini se, nisu pevali sopstvenu ljubav, nego mitske i legendarne ljubavi bogova i heroja, ostajući tako dosledno u okvirima grčke elegijske tradicije koja vodi preko Antimaha do staroga Mimnerma. Sve nam to kazuje da je u grčkoj ljubavnoj elegiji glavno mesto imala mitska ljubavna pripovest, a lični pesnikov osećaj ljubavi služio je samo kao povod pesmi. U rimskoj elegiji elementi imaju obratni raspored: mitske se ljubavne priče kao primeri raspoređuju oko centralnog pesnikovog ljubavnog događaja. Jasno je, međutim, da je u sadržinskom pogledu rimska ljubavna elegija vezana ne samo za Kalimaha i Mimnerma, već i za starogrčku ljubavnu liriku 7. i 6. veka st. e., za Arhiloha i Sapfu. Stvaranju subjektivne elegije doprineli su, pored toga, i ep i epilij, teokritovska idila i pastorala, nova atička komedija i tragedija, u kojoj od Euripidovog vremena ljubavne patnje igraju sve veću ulogu.

Neposredan prethodnik rimskih elegičara bio je Katul sa svojim pesmama upućenim Lezibiji. On takođe teži da svoju ljubav uzdigne iznad svokodnevnog života. Mada kod njega nema one specifične crte rimske elegije, njene karakteristične stilizacije zaljubljenog pesnika i slikanja ljubavnih proživljavanja kao središta života, među Katulovim velikim pesmama postoji ljubavna elegija potpuno subjektivnog karaktera, prva u rimskoj književnosti (c. 76).

Rimska ljubavna elegija nastaje u četrdesetim i tridesetim godinama 1. veka st. e., u vreme kada je Vergilije u Pastirskim pesmama produbljivao osećajnu stranu pastirske ljubavi. Bežanje u seosku idilu i kod mladog je Vergilija prvobitno bekstvo od nasilja i opasnosti ne samo građanskih ratova nego i Avgustovog mira, a tek se sekundarno vezuje za carev program obnove italskoga sela. Tako je i ljubavna elegija pre svega ovaploćivala isti onaj ideal života privatnog čoveka i stvarala privid životne orijentacije van učešća u državnim poslovima, uobičajenog za građane polisa, daleko od trke za zaradom i počastima. U tom se smislu za ranu rimsku elegiju može ustvrditi da je »angažovana« jer je na posredan način izražavala nezadovoljstvo novim poretkom, ali tu aktuelnost ona, dakako, gubi s učvršćivanjem carstva.