Rerum Novarum

Izvor: Wikipedia
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Rerum Novarum
Portret pape Lava XIII.
Portret pape Lava XIII.

Rerum Novarum (prevedeno sa latinskog: O novim stvarima) je enciklika koju je objavio papa Lav XIII. 15. maja 1891. upućena svim katoličkim biskupima, sa podnaslovom - Prava i obaveze rada i kapitala.

U njoj se razglaba o odnosu i međusobnim obavezama između rada i kapitala, kao i države i njezinih građana. Već se u prvim redovima naglašava važnost i potreba za poboljšanjem položaja radnika jer je upravo njihov položaj, bez njihove krivnje, najvećim dijelom bijedan i nevoljan. [1] Enciklika načelno podržava pravo radnika na organiziranje svojih udruženja (sindikati), ali odbacuje socijalizam (dokidanje privatnog vlasništva, borba za radnička prava štrajkovima) kao i kapitalizam bez ikakvih ograničenja, ali čvrsto potvrđuje pravo na privatno vlasništvo. [1]

Iako enciklika slijedi tradicionalističke doktrine o pravama i obavezama poslodavaca i radnika i pravu na privatno vlasništvo, ona te doktrine nastoji primjeniti na novonastale uvjete. [2]Enciklika se snažno obara na lažne teorije socijalista, i snažno brani pravo privatnog vlasništva. Pravi lijek za novonastale probleme, nalazi se u kombiniranom djelovanju crkve, države, poslodavaca i radnika. Crkva je s pravom zainteresirana za socijalna pitanja, zbog vjerskih i moralnih aspekata koja ta pitanja povlače za sobom, a država ima pravo i dužnost da intervenira u ime pravde po pitanjima individualnog i društvenog blagostanja. Poslodavci i radnici imaju pravo i dužnost da organiziraju vlastita ali i zajednička udruženja za zaštitu i samozaštitu. [2]

Rerum Novarum želi pronaći treći put u sukobu rada i kapitala, ta harmonija bi se postigla ugovorom o pravima i dužnostima radnika i kapitalista, i ukratko bi glasila ovako:

  • 1) Radnik se obavezuje da će u potpunosti iskreno obavljati svoje dužnosti.
  • 2) Radnik se obavezuje da neće vršiti vandalizam ili lične napade
  • 3) Radnik se obavezuje da će se kolektivno suzdržati od nereda i nasilja

S druge strane kapitalist, poslodavac se obavezuje da će:

  • 1) Radnicima davati poštenu plaću (naknada treba biti dovoljna za razumnu i štedljivu udobnost) [2]
  • 2) Omogućiti slobodno vrijeme radnicima za njihov porodični i vjerski život
  • 3) Da će voditi računa kod podjele posla o sposobnosti i godinama radnika
  • 4) Da će poštivati prava radnika, te da neće postupati sa njima kao robovima.

U vrijeme kad je objavljena mnogi konzervativni rimokatolici doživljali su encikliku kao nešto jako modernističko i protivno interesima crkve. Ona je prije svega (prilično zakašnjelo) artikulirala poziciju Rimokatoličke crkve po pitanju socijalne pravde, naročito u odnosu na probleme koje je stvorila industrijska revolucija, ali je naglasila crkveno pravo na izjašnjavanje o socijalnim pitanjima, koja su vezana uz pitanja morala. [3] Na mnoge dijelove iz enciklike Rerum Novarum pozivali su se i kasniji pape u svojim enciklikama, između ostalih Pio XI. (Quadragesimo Anno 1931.), Ivan XXIII. (Mater et Magistra 1961.) i Ivan Pavao II. (Centesimus Annus 1991.).

Enciklika Rerum Novarum je vremenom postala temelj Socijalnog nauka Katoličke crkve kojeg se ona i danas drži, iako se na prvi pogled čini jako udaljena ona se u suštini doktrinarno drži slavne Isusove - Dajte caru carevo a bogu božije. Rerum Novarum bio je i inspiracija za Mussolinijev korporativizam i kasniji fašizam. Ipak vjerojatno niti jedna enciklika o socijalnim pitanjima, nije imala tako mnogo čitatelja i izvršila tako širok utjecaj na svijet kao Rerum Novarum. [2]

Historijske okolnosti nastanka enciklike[uredi | uredi kod]

Papa Lav XIII. se za razliku od svog predhodnika Pija IX. prihvatio dijaloga sa novinama koje su uzela maha u 19. vijeku (industrijska revolucija, materijalizam, liberalizam, socijalizam, rast individualnih sloboda, pojava radničke klase ecc).

Ipak enciklika je objavljena ravno 27 godina nakon osnivanja Prve internacionale (Međunarodnog saveza radnika) - 1864. i 2 godine nakon puno radikalnije Druge internacionale iz 1889. u kojoj je glavnu riječ vodio Friedrich Engels, a koja je proglasila 1. maj međunarodnim praznikom rada (čitaj glorifikacija štrajka) i poticala radničke organizacije u borbu za opće pravo glasa, demokratske slobode i poboljšanje materijalnog položaja radnika. Tako da je došla ipak prekasno kad se socijalizam već dobrano rasplamsao.

Sadržaj enciklike[uredi | uredi kod]

Prvi dio[uredi | uredi kod]

U uvodnom dijelu enciklike naglašava se da je razlog objavljivanja radničko pitanje, odnosno problemi nastali industrijskom revolucijom, i pitanja vezana uz kapital, rad, pravo na privatno vlasništvo i sav rašamon vezan uz to. [1] Nadalje se naglašava da su u prošlom stoljeću dokinuti obrtnički cehovi, a mjesto njih ništa nije osnovano kao pomoć radnicima i kad su same ustanove i javni zakoni napustili vjeru otaca, došlo je pomalo dotle da su radnici prepušteni i nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji. Zlo je povećala i nezasitna lihva koju je Crkva više puta izričito osudila, ali se gramzljivi i sebični ljudi njom bave u drugom obliku. Tome treba dodati i monopol u proizvodnji i trgovini, tako da je vrlo mali broj mogućnika i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva posjeda. [1] Odmah zatim se u prvom dijelu naglašava da je rješenje koje nude socijalisti neprihvatljivo za radnike jer socijalisti samo raspiruju zavist siromašnih na bogate i žele dokinuti privatno vlasništvo, koje je prirodno pravo dato ljudima od boga kako se objašnjava u slijedećem poglavlju - Privatno vlasništvo sankcionirano božanskim i ljudskim zakonima.

Drugi dio[uredi | uredi kod]

U drugom dijelu se nude rješenja, koja moraju biti rađena uz pomoć vjere i crkve[1] Nadalje se razglaba o neizbježnost društvene nejednakosti i teškog rada, ali da se to ipak nekako ublaži potrebna je sloga i bolji odnos među društvenim klasama koji treba počivati na pravednosti i ljubavi. Da bi se to postiglo razglaba se o pravoj koristi bogatstva, ali i o prednostima siromaštva (obzirom na nauk crkve o zagrobnom vječnom životu), pa se na kraju aludira da se to sve može riješiti - kršćanskim bratstvom.

Da se to postigne predlažu se konkretne mjere za crkvene prelate, a one se svode na; širenje kršćanskog nauka i obnovu društva na tim temeljima.

Pored crkve naglašava se i presudna uloga države koja treba i ima pravo intervenirati u međusobnim komfliktima između radnika i poslodavaca, na temeljima zdrava razuma i načelima božanske objave. Ali se istovremeno određuje i granica dokle smije ići država u svojoj intervenciji, a to je - bez povrede općega dobra ali i bez nepravde za pojedinca. Prevedeno da se i jednoj i drugoj strani zajamči vlast slobodnog djelovanja. Nadalje se razglaba o potrebi obrane rada, ali se istovremeno protivi - štrajkovima kao neprihvatljivom obliku borbe za vlastita prava, to se ilustrira slijedećim - Predug i pretežak posao te premalena plaća nerijetko su razlog da radnici svojevoljno obustave rad. Ovom čestom i teškom neredu treba dati lijeka, jer ovakva obustava nije samo na štetu poslodavca i samim radnicima, nego škodi i trgovini i javnom blagostanju, to naime obično nije bez nasilja i nereda te često dolazi u pogibelj i javni mir. Pri tom je najuspješnije i najspasonosnije ako vlast zakonima predusretne i spriječi da zlo ne bukne, pomno odstranivši razloge i uzroke zbog kojih se čini da će nastati sukobi medu radnicima i poslodavcima. [1] Govori se i o uvjetima rada, predlaže se da se oni poboljšaju i da to država mora štititi i braniti, ali da prije svega mora štititi pravo radnika na duhovna dobra, dakle radnička prava na pohađanje vjerske službe (prevedeno slobodnu nedjelju za pohađanje mise i porodični život), jer - Smrtni, naime, život, bio on ne znam kako dobar i poželjan, nije ipak ono posljednje za što smo rođeni, nego samo put i sredstvo da se usavrši život duše spoznajom istine i ljubavi dobra. U daljnjem tekstu se govori o potrebi zaštite žene i djece (i općenito slabijih i starijih) od poslova neprimjerenih za njih. - Djecu valja pomno čuvati da ne ulaze u radionicu dok dovoljno ne ojačaju tijelom, umom i duhom. [1]

Kod pitanja raspodjele dohotka, odnosno radničke plaće - predlaže se da to ostane u domeni slobode ugovaranja. Ali se sugerira da - Radnik dobije tako dovoljnu plaću da njom može pristojno uzdržavati sebe, ženu i djecu, ako je razborit, lako će nastojati štedjeti, pa će postići ono na što, čini se, i sama narav potiče, da mu ostane i nakon podmirenih troškova te uzmogne doći do malog imutka. [1] Čak se i sugerira da se upravo zbog toga treba štititi načelo nepovredivosti privatnog vlasništva.

U posljednjim dijelovima enciklike se razglaba o pravu na udruživanje kako radnika tako i poslodavaca, ali se predlaže i njihova međusobna suradnja na zaštiti udovica i siročadi, i radnika koji se nisu svojom krivnjom našli u nevolji. Isto tako se sugerira da bi trebalo protežirati ona udruženja koja su prožeta katoličkim duhom. Na kraju se zaključuje da je ljubav, kraljica društvenih kreposti. [1]

Povezano[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Rerum Novarum (hrvatski). Bogoslovija Rijeka (Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve). Arhivirano iz originala na datum 2012-11-24. Pristupljeno 22. 08. 2012. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 John A. Ryan. Rerum Novarum (engleski). Catholic Encyclopedia. Pristupljeno 22. 08. 2012. 
  3. Rerum Novarum (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 22. 08. 2012. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]