Rashōmon

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rashōmon
羅生門
Autor(i) Ryūnosuke Akutagawa
Država  Japan
Jezik japanski jezik
Izdavač Teikoku Bungaku
Datum izdanja 1915.

"Rashōmon" (羅生門?) je kratka priča koju je napisao Ryūnosuke Akutagawa, a temeljena na pričama iz japanske zbirke Konjaku Monogatarishū.

Priča je prvi put izdana 1915. godine u časopisu Teikoku Bungaku. Svjetsku popularnost priči donio je film Rashōmon (1950.) Akire Kurosawe, koji, doduše, od priče posuđuje samo naslov i određeni dio radnje, kao što su krađa kimona i rasprava o moralnoj evaluaciji krađe iz krajnje nužde. Kurosawin film je, zapravo, temeljen na drugoj Akutagawinoj priči, "Yabu no Naka" iz 1922. godine.

Sinopsis[uredi - уреди | uredi izvor]

Ponizni sluga dolazi, tokom jednog kišnog dana, pred vrata Rashōmon, južni ulaz u Kjoto, koji je razrušen zbog brojnih prirodnih katastrofa koje su pogodile grad. Nekoć veliki grad, katastrofe su uništile do te mjere da je postao mjesto za život brojnih divljih životinja i lopova. Posebno mistično mjesto bila su vrata Rashōmon, gdje su ljudi ostavljali brojna trupla, kako muškaraca tako i žena.

Odlučivši se sakriti od kiše, neimenovani sluga kreće prema tornju južnih vrata misleći da će u samoći provesti noć. Dok je sjedio na kamenim stepenicama ulaza, razmišljao je o svojoj sudbini. Četiri-pet dana prije radnje priče je otpušten iz doma njegova bivšeg gospodara i jedino što ima su izblijedjeli kimono i sablja. Pred njega se postavilo glavno pitanje - umrijeti od gladi ili postati lopov kako bi preživio?

Uspinjući se prema tornju, sluga je uočio svjetlo koje se pomiče, što mu je jasno dalo do znanja da nekoga ima u tornju. To ga je iznenadilo, ali je skupio hrabrosti i oprezno se uspeo do mjesta odakle je dolazila svjetlost. Ono što je tamo zatekao u njemu je pobudilo bijes i mržnju.

Jedna starica, potpuno bijele kose, šetala je među ostavljenim truplima i čupala im kosu s glave. Dok je čupala vlasi jedne žene, sluga ju je zaskočio i zaprijetio joj sabljom ukoliko mu ne kaže što radi. U tim je trenucima sluga bio toliko bijesan da uopće nije mogao zamisliti da postane kradljivac. Za njega je čin kidanja kose s mrtvih bio čisto svetogrđe i sav je svoj bijes usmjerio na tu staricu. Mada objašnjava da nije mrzio nju, per se, takav način života bio mu je, u tom trenutku, neprihvatljiv. Ubrzo se, ipak, smirio pa je objasnio starici da on nije policajac, ali da ga svejedno zanima što ona radi.

Starica mu je objasnila kako čupa kosu kako bi napravila periku jer je to jedini način da preživi. Nakon što, očigledno, osjeti slugin bijes, ona mu dalje objasni kako se ovdje radi o ljudima kojima to ionako ne bi smetalo te mu ispriča kako je žena, čiju je kosu čupala kada je on došao, i sama bila prevarant koja je zmiju prodavala pod ribu.

U tim se trenutcima u sluginoj glavi nešto prelama i on mijenja svoju odluku. On je miran i ideja, koja mu je maloprije bila jedina moguća opcija, postaje mu nezamisliva. On tada starici kaže kako će joj uzeti njezin kimono jer i on mora od nečega živjeti. Sluga tako postaje kradljivac, samo nekoliko trenutaka nakon što mu je to bila nezamisliva opcija. Po odlasku, odgurnuo je staricu kako bi je se otarasio. Ona je neko vrijeme ležala kao mrtva, a onda je požurila da, kroz prozor tornja, vidi gdje je sluga.

Završetak priče nije u potpunosti jasan jer postoje čak tri različite verzije kraja. Mada, u principu, sve tri dovode do istog završetka, njihove premise su uvelike drugačije. Prve dvije verzije razlikuju se isključivo u duljini, mada im je značenje isto, a govore kako je sluga, u tom trenutku, već svladao kišu i otišao u Kjoto gdje će raditi kao kradljivac. Treća, ujedno i finalna, verzija završetka govori kako nitko ne zna gdje je sluga otišao.

Popularna kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Sama knjiga ima veliku ulogu i filmu Ghost Dog: The Way of the Samurai (1999.), kog je režirao Jim Jarmusch, a glavnu ulogu tumači Forest Whitaker.

Priča je također bila inspiracija za istoimenu instrumentalnu rock skladbu koju je napisao japanski gitarist, Takeshi Terauchi, a prvi put je objavljena na istoimenom albumu sastava Takeshi Terauchi & Blue Jeans iz 1972. godine.[1]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Više informacija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Murray, Giles (2003). Breaking into Japanese literature. Kodansha. ISBN 4-7700-2899-7.  A bilingual book with "In a Grove" and "Rashōmon"

Vanjski linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiizvor
Japanski Wikiizvor ima originalni tekst vezan uz ovaj članak: