Raoul Goldoni

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Raoul Raul Goldoni (Split, 27. siječnja 1919.Zagreb, 24. ožujka 1983.) je bio hrvatski slikar, kipar, likovni urednik, projektant interijera, dizajner. Svjetski je pionir na području likovnog oblikovanja u staklu. Pisao je u teorijskim problemima umjetničkog odgoja.

Izrazio se kroz nekoliko stilova: u okvirima Cézanneova konstruktivističkog slikarstva, fovizma, apstrakcije, eksprezionizma. Slikao je mrtve prirode, krajobraze, crteže, interijere, ilustracije i likovne opreme knjiga, dizajnirao je tapiserije, keramiku. Jedno od njegovih dizajnerski najkompleksnijih djela u kojem je riješio čitav dizajnerski program obuhvaćajući različite materijale staklo, kovina, keramika, tekstil, drvo, beton, što je bio hotel Libertas u Dubrovniku, radio je od 1969. do 1971., uništen je u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Raul Goldoni radio je skice za serijsku proizvodnju. Dizajnirao je čaše, tanjure, boce i vaze. Drugi dio njegova opusa čini modeliranje unikatnih skulptura, staklenih biomorfnih objekata.

Životopis[uredi | uredi kod]

Rodio se je u Splitu. U rodnom je gradu 1938. maturirao na Realnoj gimnaziji. Još kao gimnazijalac počeo se baviti slikarstvom te je još prije nego je maturirao izlagao na skupnim izložbama u Splitu.

Na studij je otišao u Zagreb gdje je u klasi Marina Tartaglije ratne 1942. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sljedeću akademsku godinu 1942/43. nastavio je studirati na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. 1944. je godine otišao u partizane. Radio je u partizanskom tisku pri hrvatskim partizanskim postrojbama na poluotoku Istri. Stevan Binički svjedočio je pred "Anketnom komisijom za utvrđivanje zločina putem kulturne suradnje s okupatorom", 7. kolovoza 1945., zajedno s kolegama da im je slikar Josip Horvat Međimurec pomogao tijekom rata i da je bio antifašist. U istom svjedočenju spomenuo je Goldonijev odlazak u partizane i kako je Horvat bio upoznat s time.[1]

Dvije godine nakon rata zaposlio se je kao likovni urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske gdje je radio do 1951., dvanaest je godina proveo u izdavačkom poduzeću »Mladost« Dok je bio likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost, pozvao je hrvatsku slikaricu Cvijetu Job raditi na oslikavanju bajki Ivane Brlić-Mažuranić.[2]

Još dok je radio u Mladosti, zaposlio se je u Staklarskoj školi kao nastavnik oblikovanja i obradbe stakla. Tri godine poslije postao je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1967. godine radi u Rogaškoj Slatini u tamošnjoj tvornici stakla kao voditelj odjela za dizajn. 1969. zajednom sa skupinom osnivača osnovao je Galeriju Forum.

Pored Žarka Vinceka, kao suradnici na projektima Andrije Čičina-Šaina često se pojavljuju Zdenka Rabotić, Spomenka Maretić, Ljerka Saw, Zdenko Sila, Vojo Kalavaris, Dunja Čičin-Šain (kći Andrije Čičin-Šaina), te slikar Raul Goldoni kao projektant interijera.

Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama. Djela mu se nalaze u raznim galerijama, među ostalim i u Galeriji umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču.[3] Interijeri koje je dizajnirao i zahvati u prostoru nalaze se diljem Hrvatske.

Nagrade[uredi | uredi kod]

  • 1959.: Zagrebački triennale primijenjenih umjetnosti – II. nagrada za projekt stakla)
  • 1959.: Nagrada grada Zagreba za industrijsko oblikovanje
  • 1978.: Zagrebački salon - nagrada za skulpturu
  • 1968.: izložba Form und Qualität, München 1968 – Zlatna medalja bavarske vlade za skulpturu u staklu
  • 1974.: Nagrada »Vladimir Nazor«

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. HR-HR-HDA-306: ZKRZ Anketna komisija, kutija 688 - svjedočenje Stevana Binčki:

    ...Horvata sam upoznao nekako u veljači 1944 g. Ja sam bio od ustaša progonjen i zatvaran. Konačno sam pušen i povraćen u vojsku, odakle sam ranije bio dezertirao. Tada su me smjestili najprije u t.zv. Zbor kamo se je dodjeljivalo sve sumnjive elemente. Odavle sam upućen u prosvjetnu bojnu, a odanle u slikarski otsjek Minorsa, gdje je Josip Horvat-Međimurac bio izvjestitelj...saradjivajući s njime danomice i razgovarajući o svemu, pa i o politici, stekao sam o Horvatu dobro mišljenje u pogledu njegovog političkog stava. Izražavao je svoje antifašističko uvjerenje, odnosno antiustaško i protunjemačko....Mi nismo izlazili na nijedno ratište radi izrade ratnih slika. Spram viših vlasti tvrdio je da se sve to može izraditi u ateljeu. Međutim u ateljeu mo svi sabotirali svaki rad.... Koliko znam Horvat nikad nije bio ustaški oficir, a niti je nosio ustašku uniformu. Nosio je domobransku uniformu, premda nije bio pravi vojnik nego vojni činivnik.... Znadem da jeHorvatu bilo poznato da drugovi Tomić-Mičeli Valerijan, Goldoni Raun i Vojvodić Ivan namjeravaju preći partizanima, mte da su u tu svrhu zatražili premještaj na Sušak, da tako lakše neopazice, zbog njihovih familija mogu preći partizanima. Horvat je višim vlastima predložio njihov premještaj i na taj način omogućio ostvarenje njihova plana.... Kasnije su se iz šume javili pismom. Horvat nam je pročitao ovo pismo i zatim poništio...

  2. *Cvijeta Job, u povodu velike retrospektive u zagrebačkoj Galeriji Ulrich, svibanj 2003.: Čudesni svijet minijatura. Razgovarala Barbara Vujanović, Vijenac, Broj 239, 01.svibnja 2003. ISSN 1330-2787. Preuzeto 8. siječnja 2013.
  3. Igor Brešan: Pedeseti rođendan bolske galerije slavi se u Splitu: brački klasici na splitskoj Pjaci Arhivirano 2014-05-04 na Wayback Machine-u, Slobodna Dalmacija, 5. studenoga 2013.