Rakošijeva buna

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Rakocijev ustanak)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rakošijeva buna
II. Rákóczi Ferenc és Esze Tamás találkozása.jpg
Ferenc Rákóczi na čelu ugarskih ustanika
Datum 1703. - 1711
Lokacija Ugarska, Transilvanija
Ishod Satmarski mir
Sukobljene strane
Sveto Rimsko Carstvo Kraljevina Ugarska, Kneževina Transilvanija
Komandanti i vođe
Leopold I Ferenc II Rákóczi

Rakošijeva buna (mađarski: Rákóczi-szabadságharc) vođena između 1703. - 1711. bio je prvi značajniji pokušaj da se ograniči moć Habsburgovaca u Ugarskoj.

Historija[uredi - уреди | uredi kôd]

Bunu je poveo Ferenc Rákóczi koji se 1694. vratio u Ugarsku i okupio brojne pristaše među ugarskim plemstvom - za ideju samostalnosti, za koju su mislili da je došao pravi trenutak ohrabreni skorim izbijanjem Rata za španjolsko nasljeđe, pa su on i njegovi kolege zatražili pomoć od francuskog kralja Louisa XIV. Ali ih je posrednik izdao, pa je Rákóczi uhapšen i bačen u tamnicu, od smrti ga je spasila žena koja mu je pomogla da pobjegne iz tamnice.[1]

Nakon dvije godine provedene u egzilu u Poljskoj, vratio se 1703. da se stavi na čelo seljačke bune poznate i kao Kurucki ustanak. Ustanici su na početku postigli značajne pobjede, ali im je anglo-austrijska pobjeda u Bitci kod Blenheima 1704. pokopala sve nade u pomoć iz Francuske i uspjeh u borbi, iako su se borbe po Ugarskoj nastavile sve do 1711.[1]

U međuvremenu su Transilvanci oduševljeni Rákóczijem proglasili nezavisnost, i izabrali ga za kneza 6. jula 1704. Rezultat tog čina bio je pokapanje svih nada u neki mogući kompromis sa carem Leopoldom I, koji je također bio ugarski kralj.[1] Kako [[Francuska nije poslala nikakvu efikasnu pomoć, a isto tako nisu urodili plodom ni Rákóczijevi napori da osigura pomoć od ruskog cara Petra Velikog za borbu protiv Habsburgovaca, a njegovi seljački ustanici pretrpjeli su čitav niz teških poraza, on je kraju zauvijek napustio zemlju 21. februara 1711., svega nekoliko mjeseci prije potpisivanja Satmarskog mira sa dvorom.[1]

Nakon potucanja po Poljskoj i Francuskoj, Rákóczi je na poziv sultana da pomogne organizirati vojsku protiv Austrijanaca, otišao 1717. u Istanbul. Kako je u međuvremenu sklopljen Satmarski mir prije nego što je stigao, sultan je ocjenio da neće imati nikakve koristi od njegovih usluga, pa je odustao od svega, a Rákóczi je ostatak svog života proživio u egzilu u Turskoj.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Ferenc Rákóczi, II (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/biography/Ferenc-Rakoczi-II. Pristupljeno 14. 06. 2016. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]