Radimiči

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Radimiči (bjeloruski: Радзiмiчы, ruski: Радимичи, ukrajinski: Радимичі i poljski: Radymicze), ređe Radimići, su istočnoslovensko pleme iz poslednjih vekova prvog tisućleća, koje je naseljavalo gornje istočne delove Dnjepra niz reku Sož i njegove pritoke. Ime verovatno potiče od začetnika plemena, Radima.

Istorija[uredi - уреди | uredi kôd]

Istočnoslovenska plemena u devetom veku; Radimiči se nalaze u sredini

Zemlje Radimiča su plovnim putem bile dobro povezane sa centralnim predelima Kijevske Rusije. Tokom 11. i 12. veka, u Radimiča je bilo nekoliko gradova: Homij (današnji Gomelj) i Čečersk na Sožu, Vščiž (danas istoimeno selo) na reci Desni, Vorobjin, Ropejsk i drugi. Etničkom osobenošću Radimiča 9 – 11. veka smatra se sedmozraki nakit za glavu, izrađen od bronze ili srebra.

O Radimičima je malo podataka. Nestor Ljetopisac u Povestima minulih leta navodi da je pleme Radimiča je "izniklo iz Ljaha" (ili je nakon osvajanja Vladimira Velikog postalo delom naroda Ljaha)[traži se izvor] i nekada je živelo u područjima reke Sož. Prema tradiciji koju je zabeležio Nestor Letopisac, njihovo ime potječe od začetnika plemena, Radima, koji je bio jedan od braće Ljah; drugi je Vjatko iz kojeg su nastali Vjatiči.[1][2]

Sredinom 9. veka, plaćali su danak Hazarima. Godine 885, Radimiče je osvojio princ Oleg od Novgoroda i postali su deo Kijevske Rusije. 907. godine Radimiči se pominju kao deo Olegove vojske u njegovom vojnom pohodu protiv Vizantije. U 984, Radimiči su se pokušali otcepiti Kijevske Rusije, ali su poraženi od strane Volčijeg Hvosta (Vučiji Rep), vojskovođe Vladimira Velikog.[2] Otad se ovo pleme više nije pominjalo u letopisima. Postepeno su se asimilirali sa susednim plemenima i narodima. Zemlje Radimiča su potom bile delom Černigovske i Smolenske kneževine.

U Povesti minulih leta, zabeleženo je da su Radimiči, Vjatiči i Severjani "imali iste običaje" – svi su imali nasilan način života, "spaljivali svoje mrtve i čuvali pepeo u urnama postavljenim na postoljima pored puteva", i nisu stupali u monogamne brakove, nego su praktikovali poligamiju (poliginiju).[2][3]

Radimiči se posljednji put spominju 1169. godine, u letopisu.[traži se izvor]


Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Повест минулих лета: „радимичи же и вятичи — от рода ляхов. Были ведь два брата у ляхов — Радим, а другой — Вятко; и пришли и сели: Радим на Соже, и от него прозвались радимичи, а Вятко сел с родом своим по Оке, от него получили свое название вятичи.”
  2. 2,0 2,1 2,2 Samuel Hazzard Cross and Olgerd P. Sherbowitz-Wetzor (1953). The Russian Primary Chronicle. Laurentian Text.. Cambridge, Mass., Mediaeval Academy of America. str. 37–38, 56, 61, 64, 96. http://www.mgh-bibliothek.de/dokumente/a/a011458.pdf. 
  3. Eve Levin (1995). Sex and Society in the World of the Orthodox Slavs, 900–1700. Cornell University Press. str. 41–42. https://books.google.com/books?id=IL382sYaohkC. 

This article includes content derived from the Great Soviet Encyclopedia, 1969–1978, which is partially in the public domain.