Proboj logoraša iz Jasenovca

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Jasenovac, ulaz

Proboj iz logora Jasenovac izvršilo je 22. aprila 1945. godine 600 od preostalih 1073 logoraša, zatočenih u Ciglani, kada su shvatili da ih čeka sigurna smrt. Proboj je preživelo samo njih 117. Istog dana, proboj je izvršilo i 147 zatočenika u Kožari, od kojih je preživelo 11 njih.

Logoraše je u očajnički proboj poveo zarobljeni partizan Ante Bakotić, koji je u blizini kapije smrtno pokošen mitraljeskom vatrom.

Pozadina[uredi | uredi kod]

Napredovanje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije kroz Jugoslaviju upravi logora Jasenovac nije nimalo smetalo da i dalje nastave s likvidacijama. Naprotiv, to su nakon oslobođenja Beograda radili još žešće i intenzivnije, nastojeći da do dolaska NOVJ uklone sve dokaze i usmrte žive logoraše. Ubijalo se nekontrolisano, a usput je uništavana i dokumentacija. Tako je do 22. aprila 1945. godine u Jasenovcu ostalo svega 1.220 ljudi.[1]

Po naređenju uprave logora Jasenovac, sve nove grupe zatočenika koje su dovođene u Jasenovac, istog su časa odvođene na Savu, ubijane i bacane u reku. Osoblje uprave logora, stražari, komandiri i ostali bili su angažovani na uništavanju arhive, ciglane, lančare, magazina, baraka. Jedni su podmetali mine i dizali građevine u vazduh, drugi ubijali preostale ili novopridošle, treći palili barake i dokumentaciju.[2]

Ustaše su prvo prišle likvidaciji ženskog logora. Poslednja grupa žena, njih 80-ak, ubijena je 21. aprila 1945. godine.[3]

Proboj[uredi | uredi kod]

Proboj iz Ciglane[uredi | uredi kod]

Ante Bakotić, vođa proboja jasenovačkih zatočenika.

Preostalih 1073 logoraša ustaše su zatvorile u veliku fabričku zgradu „Ciglane“, čiji su prozori i vrata bili zakovani daskama. Ustaše su pripremali miniranje i paljenje zgrade. U međuvremenu se među logorašima pronela vest šta im ustaše spremaju.[4] Tokom noći, nekoliko njih se obesilo kako ne bi dočekali smrt od ruke ustaša. Dok su vani odjekivale eksplozije, desetak se zatočenika, među njima Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš i dr Petar Krstić odvojilo u malu prostoriju kako bi se dogovorili o pokušaju proboja iz logora. Svim je bilo jasno da nakon likvidacije žena i njih čeka sigurna smrt. Usvojen je plan prema kojem bi se na svaki od četiri izlaza postavilo desetak najodlučnijih ljudi koji će, naoružani postolarskim noževima, čekićima, letvama i ciglama istovremeno provaliti na sve kapije i bežati prema izlazu iz logora. Dogovoreni su sastavi deseta i koja će desetina napasti koju kapiju. Proboj je trebalo da usledi na znak Ante Bakotića. [5]

Kišovitog nedeljnog jutra, 22. aprila 1945, istočne kapije logora uz put prema Košutarici bile su nemarno pritvorena, dok su se ustaške straže zavukle u bunkere i izvidnice na logorskom zidu. Oko 10 časova izjutra, na povik Ante Bakotića „Napred drugovi!“, desetine su razbile kapije i prozore i pojurile napred prema 150 metara udaljenoj kapiji logora. U tom trenutku njih 460 bolesnih i starih nije imalo snage da krenu u proboj. Ostalih 600, iako fizički slabi i iscrpljeni patnjama u logoru, prikupili su snagu, napali ustaške stražare, nekolicinu rukama zadavili i oduzeli im puške. Drugi su zgrabili gvozdene predmete ili cigle i potrčali prema istočnoj logorskoj kapiji po putu koji vodi u Košutaricu. Na tom putu su morali da prođu prostor koji se nalazio između južnog ogranka velikog zida i reke Save. Na tom su terenu ustaše imale pogled na brisan prostor, te su mitraljezima kosili begunce koji su trčeći prema slobodi padali jedan za drugim. Logoraš Mile Ristić je pojurio prema mitraljescu, skočio na njega i uspeo da ga zadavi. Potom je legao pored oružja i počeo da puca na ustaše. U metežu bega, Edo Šajer presekao je telefonske žice.[4][6]

Od 600 logoraša koji učestvovali u proboju, preživelo je samo njih 117. Stradali su našli smrt na putu od logorske zgrade do logorskih kapija, na putu, u hladnoj i nabujaloj reci Savi, na livadama oko logora te na prilazima šumi kod Košutarice. Drugu grupu od 470-ak logoraša, koji su ostali u Ciglani, ustaše su narednih dana pobili i spalili zajedno s logorskim objektima. [7][8]

Proboj iz Kožare[uredi | uredi kod]

Istog dana, samo nekoliko časova kasnije, započeo je proboj zatočenika iz Kožare. Prema Egonu Bergeru, u Kožari se tada nalazilo 147 zatočenika. Veza između Ciglane i Kožare bila je potpuno prekinuta, pa nisu znali za namere njihovih drugova. Ipak je grupa od 40-ak zatočenika psmislila plan proboja iz Kožare. Formirane su udarne desetine, podeljeni zadaci za svaku od njih i utvrđen pravac bega prema poljima iza logora. Početak proboja planiran je za 24. april. Međutim, u noći sa 21. na 22. aprila zatočenici su čuli eksplozije i videli odsjaj plamena koji je gutao zgrade. Grupa zatočenika (Stanko Gaćeša, Zahid Bukurević, Egon Berger, Albert Atijas-Zekić, Aco Danon, Leon Maestro i rabin Arnold Baš) dogovorili su se da proboj izvrše ranije, odnosno već sutra u 20 časova. Inženjer Demajo pripremio je ekrazit, a braća Moster otrov koji je podeljen zatočenicima. Desetak je noževa za obradu kože pretvoreno u oružje, a u magacin je sakriven deo alata koji je mogao da posluži kao oružje.[9]

Proboj je započeo 22. aprila u 20 časova. Nakon ubistva trojice ustaških stražara, kojima je oduzeto oružje, prva desetina napala je noževima stražu na izlaznoj kapiji logora, a druga ustaše kod glavne kapije. Treća desetina razrezala je žicu na strani logora prema poljima i železničkoj pruzi. Četvrta desetina obavestila je ostale zatočenike o begu i potpalila radionice i magacine. Zatočenici su bežali iz logora prema Savi, niz jasenovačke ulice, trčali prema poljima i železničkoj pruzi. Ustaška potera za odbeglim logorašima trajala je čitavu noć. Jedanaest zatočenika Kožare preživelo je proboj.[9]

Dan posle, ustaše su počele da se povlače prema zapadu, ostavivši za osobom leševe i ruševine.

Spisak preživelih logoraša[uredi | uredi kod]

U Izveštaju Jugoslovenske Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača koji je dostavljen Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu 26. decembra 1946. godine, navedeno je da se begom iz logora spasilo 50 zatočenika. Naknadnim istraživanjima utvrđeno je da se spasilo 117 logoraša. Podaci u spiskovima se razlikuju zbog činjenice da su zatočenici bežali u grupama ili pojedinačno, pa nisu imali potpunu sliku o zatočenicima koji su uspeli da se spase. Takođe se u spiskovima pojedina imena ili prezimena razlikuju za poneko slovo.[10]

Spisak zatočenika koji su preživeli proboj iz Logora III Ciglana:

  • Ješua Abinum
  • Šimun Abinum
  • Milivoje Adamović (ili Adanović)
  • Živko Adžić
  • Arso Aleksić
  • Dragutin Antolčić
  • Jakov Auferljo
  • Desimir Bajić (ili Baješ)
  • Salko Bajrić
  • Julius-Đusi Bing
  • Mirko Bokšić
  • Karlo Vajs
  • Slavko Vasić
  • Lazo Velisavljević
  • Momir Vidović
  • Savo Vlaketić
  • Ljubo Vranješ
  • Žarko Vučinić
  • Rade Vučković
  • Čedo Vujčić
  • Pavle Vuković
  • Srđan Gagić
  • Jeruham-Jerko Gaon
  • Živko Gisović (ili Gigović)
  • Mihajlo Gojković


  • Alija-Aco Grabović
  • Gojko Grbić
  • Ivan Gregorić
  • Ivan Grgurin
  • Valter Grin
  • Mirko Gužvica
  • Antun Dalpont
  • Ivo Dedić
  • Slavko Deduš
  • Savo Delibašić
  • Stevo Delić
  • Miloš Despot
  • Ranko Drvenica
  • Marko Đurić
  • Josip Erlih
  • Dragutin Žiger
  • Ivo Žunić
  • Božidar Živković
  • Karlo Zebec
  • Bazil Zukolo
  • Ranko Ilić (ili Branko)
  • Ilija-Nemila Ivanović
  • Karlo Jagar
  • Jovo Jagodić
  • Vladimir Jovičić


  • Stevo Karan
  • Vlado Kasner (ili Kaster ili Kastner)
  • Rade Kesić
  • Leo Klajn
  • Oto Klajn
  • Franjo Lucić
  • Miloš Makijević
  • Jozo Marić
  • Stevan Mamula
  • Mihajlo Marić
  • Jovo Mašić
  • Ljubomir Mihajlović
  • Ervin Miler
  • Milutin Mirić
  • Joco Morgnštern (ili Morgenštern)
  • Šimon Montiljo
  • Cvijetin Nenadović
  • Niko Nikolić
  • Đorđe Paprić
  • Sreto Petrović
  • Savo Petrović
  • David Pinto
  • Marko Popović
  • Radovan Popović


  • Milenko Potkonjak
  • Lazar Radosavljević
  • Janko Rajaković
  • Dušan Rajšić
  • Milan Rakić
  • Pero Rakić
  • Arsen Ralić
  • Mile Ristić
  • Dimitrije Romanjak (ili Ramonjak ili Romanjek)
  • Maks Sabljić
  • Nikola Sertić
  • Rade Simonović (ili Šimunović)
  • Jovo Stjepanović
  • Risto Stjepanović
  • Milutin Stojaković
  • Rajko Stojaković
  • Ivan Tatarko
  • Avdo Hadžiomerović
  • Čedomil Huber
  • Jakov Cazev
  • Edo Šajer
  • Ivan Širanović
  • Dragutin Škrgatić
  • Izidor Štajner


Spisak zatočenika koji su se spasili begom iz Kožare:

  • Miroslav Auferber
  • Egon Berger
  • Zaid Bukurević (ili Zahid)
  • Vladimir Carin
  • Dušan Zec
  • Jakov Kabiljo
  • Josef Konforti
  • Stojan Lapčević
  • Leon Maestro
  • Nikola Miljević
  • Đuro Ručnov

Osim nabrojenih, Stjepan Kešerović, Veljko Ćirić i Jovan Živković sakrili su se u logoru i preživeli, a Jakica Atijas (19. aprila) i Lazar Jankov (21. aprila) preplivali su Savu i tako se spasili.

Ako se uvaži činjenica da se u Logoru III i Kožari u noći sa 22. na 23. aprila nalazilo ukupno 1.220 zatočenika, ukazuje se zastrašujuća brojka od 1.103 ljudi koji su izgubili život u poslednjem danu postojanja jasenovačkog logora.[8]


Vidi još[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Labović 1970: str. 70
  2. Labović 1970: str. 71
  3. Deverić 2008: str. 60
  4. 4,0 4,1 Labović 1970: str. 72
  5. Mataušić 2003: str. 91
  6. Mataušić 2003: str. 92
  7. Labović 1970: str. 73
  8. 8,0 8,1 Mataušić 2003: str. 93
  9. 9,0 9,1 Mataušić 2003: str. 95
  10. Mataušić 2003: str. 92–93

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Labović, Đurica; Petar Ražnatović (1970). Otpor golorukih kroz logore. Beograd: Grafika. 
  • Mataušić, Nataša (2003). Jasenovac 1941—1945. - Logor smrti i radni logor. Zagreb: Jesenski i Turk. 
  • Deverić, Mišo; Ivan Fumić (2008). Hrvatska u logorima 1941—1945.. Zagreb: SABARH. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]