Prijeđi na sadržaj

Proboj Sremskog fronta

Izvor: Wikipedija
Proboj Sremskog fronta
Segment Sremskog fronta i Drugog svjetskog rata

Juriš boraca 21.divizije pri proboju Sremskog fronta
Datum 12. — 13. april 1945.
Lokacija Srem
Ishod Pobeda Jugoslovenske armije. Slom njemačke odbrane i oslobođenje cele Jugoslavije.
Sukobljene strane
Komandanti i vođe
Snage
oko 111 hiljada ljudi u 1. armiji (početak aprila 1945.)[1] oko 100 hiljada ljudi u 34. armijskom korpusu na frontu od Donjeg Miholjca do Brčkog, računajući počinjene jedinice HOS-a (početak aprila 1945.)[2]
Žrtve i gubici
1.713 poginulih, 5.948 ranjenih i 53 nestala borca. 9.512 ubijenih, 3.273 ranjena i 5.427 zarobljenih vojnika, podoficira i oficira.

Proboj Sremskog fronta, poznat i kao Sremska operacija, je bila velika ofanziva Jugoslovenske armije izvedena 12. aprila 1945. godine, kojom je nakon gotovo šest meseci teški borbi probijen nemački front u Sremu.

Proboj sremskog fronta uzrokovao je slom Trećeg Rajha u Jugoslaviji, i predstavlja jednu od najvećih jugoslovenskih pobeda u drugom svetskom ratu. U manje od meseca dana oslobođena je cela zemlja, brzinom kojom su borci mogli napredovati. Usled brzog napredovanja jugoslovenskih snaga, preko Zagreba, Slovenije, do austrijske granice, Vermaht više nije stigao da uspostavi ni jednu uvrđenu liniju odbrane.

Pozadina

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Sremski front

10. aprila 1945. godine, iako su se borbe već vodile po gradovima Trećeg Rajha, nemačka komanda je i dalje uporno branila položaje u Jugoslaviji i ojačavala Sremski front:

Istok: borbe sa Rusima u Beču se i dalje nastavljaju. Takođe i u Vroclavu. Prestao je svaki naš otpor u Kenigsbergu. Rusi govore o kapitulaciji.

Zapad: neprijatelj gađao centar Hanovera. U Vircburgu ugašen naš poslednji otpor.

Jugoistok: naši komanda u Bosni primila zapovest u pogledu Hrvata: ako se nemačkom komandantu učini, da dotična hrvatska jedinica nije pouzdana, treba je odmah razoružati. Kod Doboja neprijatelj primio pojačanje. U Sremu formirali novu liniju fronta.[3]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 10. aprila 1945.

Cio period od 23. januara i do 12. aprila 1945, Nijemci su bili angažovani na fortifikacionim radovima na „liniji Nibelunga”. Linija fronta odbrane išla je od istočnog Mohova, Lovasa, Tovarnika i Ilinca do okuke rijeke Bosut kod Gradine. Dalje je prelazila Bosut i sa juga zahvatala Batrovce i Lipovac. Sistem utvrđenja obuhvatao je neprekidne tranšeje, rovove i sisteme komunikacije. Prvu liniju odbrane činili su 3—4 reda tranšeji, betonski i drveno-zemljani bunkeri. Oko naselja su kopali tranšeje za kružnu (svestranu) odbranu. Dodatne prepreke su bili kanali. Duž Dunava do Bosuta i Spačve linija fronta je bila zaštićena minskim poljem. Druga linija odbrane bila je „zelena linija”, opremljena između Dunava i Spačve. U dubini, pojas se protezao od linije Vukovar — Stari i Novi Jankovci — Privlaka — Otok — Spačvanske šume. Pored ove dvije linije, opremljene su još dvije odbrambene linije: takozvani Vikovački položaji na liniji Vukovar — Vinkovci — Rakovci — Cerna — Gradište — Županja. Dalje u dubini nalazili su se Đakovski položaji, koji su išli linijom Valpovo — Đakovo — Strizivojna — Vrpolje — Jaruge. Preostale tri linije bile su opremljene u vidu sistema jakih tačaka i djelimično su populjene trupama.[4]

Angažovane snage

[uredi | uredi kod]

Njemačko-hrvatske trupe

[uredi | uredi kod]

Od decembra 1944. komanda svih trupa na Sremskom, Dravskom i Drinskom frontu, koje u strateškom smislu čine jedinstvenu cjelinu, dodijeljena je štabu 34. armijskog korpusa. Od početka aprila 1945. u sastavu korpusa bile su sljedeće njemačke, hrvatske i kolaboracionističke jedinice, koje su zauzimale sljedeće položaje na liniji od Donjih Miholjaca do rejona Brčkog:

  • 11. vazduhoplovna poljska divizija, pojačana 606. pukom za osiguranje, dva policijska bataljona, pionirskim bataljonom i pukom ustaške milicije „Baranja”. Divizija je bila raspoređena od Donjeg Miholjca do sela Dalj i branila je lijevi bok fronta. U slučaju povlačenja trebalo je da se povuče na liniju Valpovo — Đakovo;
  • borbena grupa „Šnajder”, koju su činili 86. puk za osiguranje, italijanski artiljerijski divizion „Seni” i puk ustaške milicije „Vuka”, nalazila se na desnoj obali Dunava od Dalja do Vukovara;
  • 41. pješadijska divizija, pojačana 963. tvrđavskom brigadom „Kloc”, borbenim grupama „Brener” i „Pflum”, 843. njemačko-kavkaskim bataljonom, 845. njemačko-arapskim bataljonom i dva ustaška bataljona, branila je front od Dunava do Spačve (desna pritoka Bosuta);
  • 22. pješadijska divizija, zajedno sa 12. i dijelovima 3. ustaško-domobrane divizije, pet bataljona ustaške milicije, jedinicama Majevičkog i Trebavskog četničkog korpusa, kao i dijelovima Ruskog zaštitnog korpusa, branila je front između Spačve i Save i u rejonu Bijeljine, Brčkog, Gradačca, Modriče i Bosanskog Šamca;
  • 3. hrvatska divizija, 576. bataljon za osiguranje, domobranski 5. lovački puk i dva puka ustaške milicije „Baranja” i „Posavlje” bili su u dubini odbrane na liniji Vinkovci — Županja. U Vinkovcima su bili stacionirani 475. protivtenkovski divizion i 1. baterija 804. protivavionskog diviziona;
  • Divizijska grupa „Štefan”,[n 1] domobranski 8. lovački puk, 2. ustaški zdrug i 594. protivtenkovski divizion nalazili su se na trećoj liniji odbrane na liniji Satnica Đakovačka — Đakovo — Strizivojna — Vrpolje — rijeka Sava.[6]

34. armijski korpus je od početka aprila ima oko 100 hiljada vojnika (prema drugim izvorima oko 120 hiljada[7]) i oko 700 artiljerijskih oruđa. Štab se nalazio u Nuštaru.[2]

Jugoslovenske trupe

[uredi | uredi kod]
Baterija 1. proleterske brigade u stopu prati pešadiju tokom proboja

Ukupna snaga 1. armije iznosila je 111.078 ljudi, 355 artiljerijskih oruđa, 1.152 minobacača, 55 tenkova T-34, 52.742 puške i 4.993 mitraljeza.[8] Jugoslovenska 1. armija je početkom aprila 1945. imala 10 pješadijskih divizija i organizaciono je bila podijeljena u dvije operativne grupe za predstojeću ofanzivu — sjevernu i južnu.

Sjeverna operativna grupa sastojala se od 1. proleterska divizije, 21. i 22. srpske divizije, 42. i 48. makedonske divizije i 2. tenkovske i inženjerske brigade.

Južna operativna grupa je bila podijeljena na Bosutsku operativnu grupu divizija, koja je obuhvatala 6. ličku proletersku diviziju „Nikola Tesla”, 11. krajišku diviziju i 1. konjičku brigadu, i Bosansku operativnu grupu divizija u čijem sastavu su bile 2. proleterska, 5. krajiška i 17. istočnobosanska divizija i jedan tenkovski bataljon 2. tenkovske brigade.

Sjeverna grupa divizija bila je koncentrisana u rejonu Šarengrad — Šid — Erdevik — Ilok. Južna grupa je imala dva područja koncentracija, Bosanska operativna grupa divizija bila je koncentrisana u rejonu Zvornik — Janja — Bijeljina, a Bosutska u rejonu Batrovci — Morović. U selu Erdevik se nalazio štab 1. armije.[9]

Plan proboja

[uredi | uredi kod]
Peko Dapčević i Milutin Morača, komandant i načelnik štaba 1. armije, pripremaju plan za proboj Sremskog fronta

Od 25. do 27. marta 1945. na sastanku Vrhovnog komandanta Jugoslovenske armije sa komandantima 1, 2. i 3. armije izrađen je plan za Sremsko-slavonsku operaciju. Njegova glavna ideja bila je da kombinovanim manervom obuhvati i zaobiđe neprijateljske položaje sa boka i pozadine, u kombinaciji sa prodorom u Sremsku zonu utvrđenja, razbije njemačku odbranu u Sremu. Prema planu, Bosanska i Bosutka operativna grupa divizija trebalo je da pređu u ofanzivu početkom aprila, čak i prije početka operacije za probijanje Sremske utvrđene zone i pripremu uslova za naknadni obuhvat neprijatelja u rejonu Vinkovaca. Da bi to uradili, morali su da napreduju na bok i pozadinu njemačke odbrane iz Semberije preko rijeke Save i između rijeka Save i Bosuta na manje zaštićenom dijelu njemačkog fronta u sektoru Morović — Sremska Rača — Janja — Koraj — Čelić — Srebrenik — Gračanica. Takav manevar je trebalo da odvrati njemačke snage sa glavnog rejona odbrane i olakša zadatak probijanja Sremske utvrđene zone. Tek nakon ostvarenja planiranog manevra, planirano je pokretanje opšte ofanzive i zadavanje udarca sa fronta na Sremsku utvrđenu zonu od strane dijelova Sjeverne operativne grupe divizija, a takođe i prelaskom Dunava, Drave i Save, da pokrije neprijatelja sa bokova i pozadine formacije Južne operativne grupe divizija i 3. armije, zatim zatvori okruženje u rejonu Vinkovaca i uništi njemačko-hrvatske trupe.[10] U toku operacije južni bok 1. armije obezbjeđivala je 2. armija.[11]

Detaljni plan Sremsko-slavonske operacije predstavljen je komandi armija dvjema direktivama generalštaba od 9. aprila 1945. godine. Proboj Sremskog fronta trebalo je da počne 12. aprila. Prema planu, Sjeverna operativna grupa divizija je trebala napredovati kroz Sremsku utvrđenu zonu u pravcu Vukovara i Vinkovaca.[12] Bosutska operativna grupa divizija trebalo je da napreduje pravcem Morović — Vrbanja — Županja, radi povezivanja sa Bosanskom grupom. Bosanska operativna grupa divizija imala je namjeru da najkasnije u noći 11. na 12. april pređe Savu u rejonu Brčkog i, spojivši se sa Bosutskom grupom, napadne Vinkovce da se pridruži jedinicama 3. armija kako bi odsjekli i uništili neprijateljske snage u Sremu.[1]

Istovremeno sa početkom ofanzive 1. armije na Srem, 3. armija (41 hiljada ljudi, 175 topova i 441 minobacač) iz Baranje prešla je Dravu sa glavnim snagama u rejonu Osjeka i Valpova, a sa manjim Dunav kod sela Dalj sa zadatkom da presječe komunikacione linije Osijek — Našice i zauzme Osijek. Dalja dejstva armije zavisila su od razvija situacije na Sremskom frontu. Ako 1. armija ne bi probila Sremsku utvrđenu zonu, onda bi 3. armija morala da razvije ofanzivu ka jugu, da udari u pozadinu njemačke odbrane i unište neprijateljske trupe u rejonu Vinkovaca. U slučaju uspješnog prodora, 3. armija je trebala da napreduje u Podravini pravcem Našice — Podravska Slatina — Koprivnica — Varaždin. Istovremeno, 6. slavonski korpus je trebao da stupi u interakciju sa 3. armijom prilikom zauzimanja Našica.[13]

Proboj fronta

[uredi | uredi kod]
Borbeni avion IL-2 iz sastava 11. vazdunoplovne divizije JA, za vreme izviđanja neprijateljskih položaja, aprila 1945.

Prvu pripremnu etapu Sremsko-slavonske operacije izvele su formacije Južne operativne grupe 1. armije u periodu od 3. do 11. aprila 1945. godine. Poslije ponoći 3. aprila, Bosanska operativna grupa napala je neprijatelja u Semberiji u pravcu Bijeljina — Brčko. Ofanzivu je 4. aprila pokrenula Bosutska operativna grupa. Tokom sedam dana žestokih borbi, Južna grupa je na teškom terenu savladala uporni njemački otpor i zauzela rejon Vrbanja — Brčko — Orašje, pružajući sebi priliku da forsira Savu. Do jutra 12. aprila, 5. i 17. divizija su potpuno prešle na lijevu obalu rijeke, spojile se sa Bosutskom grupom i nastavile napredovanje u pravcu Gunja — Županja i Gunja — Vinkovci.[14]

Uoči ofanzive glavnih snaga 1. armije u noći 11. na 12. april, 5. brigada 21. srpske divizije forsirala je Dunav kod Opatovca uz podršku čamaca Dunavske vojne flotile, zauzela mostrobran i presjekla komunikacionu liniju Opatovac — Sotin.[15]

Tenk iz sastava tenkovskog odjeljenja 21. divizije tokom proboja Sremskog fronta, 12. april 1945. godine.

Proboj Sremske utvrđene zone između Dunava i Bosuta od strane delova Severne operativne grupe počeo je 12. aprila u 4.45 ujutru snažnom 15-minutnom artiljerijskom pripremom. U 5 časova jugoslovenska pešadija je napala položaje Nemaca. Glavni udarac na odsjeku širine oko 6 km zadale su 1. proleterska i 21. srpska divizija, pojačane tenkovskim bataljonom 2. tenkovske brigade. Pomoćni udar na frontu širine oko 24 km izvele su 42. makedonska i 22. srpska divizija. U prvom ešalonu, u pravcu Mohovo, Lovac, Tovarnik i Ilinci, nastupale su 1. proleterska, 21. srpska i 42. makedonska divizija. Na lijevom krilu, prešavši Bosut u noći 11. na 12. aprila, 22. divizija je zauzela mostobran sjeverozapadno od Batrovaca sa zadatkom da pomogne 42. diviziji u nastupanju preko Nijemaca i Otoka do Privlake. 48. makedonska divizija je formirala rezervne grupe. U 07:30 i 07:45 ujutru prve 10-minutne napade na nemačke položaje izvršile su jurišne i lovačke jedinice Aviogrupe general-majora Vitruka. Nakon probijanja linije fronta u borbu su uvedeni tenkovi T-34 2. tenkovske brigade. Do kraja dana 1. proleterska divizija, uz podršku 1. tenkovskog bataljona, je probila njemačku odbranu do dubine od oko 30 km i zauzela Mohovo, Opatovac, Sotin, Vukovar, a krajem prvog dana probila se do linije Vinkovci — Bogdanovci — Martinci.[16]

Naslovna strana Borbe od 15.04.1945. godine

21. srpska divizija je nastupala u tri ešalona, u kojima su išle brigade jedna za drugom. Prednja 4. srpska brigada napravila je rupu u njemačkoj odbrani. Zatim su u proboj pošli 31. srpska brigada i 3. tenkovski bataljon, a za njima je u divizijskoj rezervi krenula 14. makedonska brigada 48. divizije. Savladavajući odbranu protivnika, 21. srpska divizija je do kraja dana zauzela Lovas, Mikluševce, Negoslavce, Tompojevce i Čakovce i probila se do linije Negoslavci — Svinjarevci.[17]

Nakon forsiranja Bosuta, 22. srpska divizija je tokom dana vodila teške borbe sa jedinicama 41. pješadijske divizije na mostobranu kod Batrovaca i kod Lipovaca i, pretrpjevši gubitke, nije napredovala 12. aprila. [18] 42. makedonska divizija nastupala je na frontu širine 14 km uz podršku jednog artiljerijskog diviziona. Već poslije podne zauzela je Tovarnik i Ilince. Uvođenjem u borbu rezervne 48. makedonske divizije obezbijeđen je prodor fronta. Uopšteno, prvi dan ofanzive donio je uspjeh koji je prevazišao očekivanja. Dijelovi njemačkog 34. armijskog korpusa, koji su pretrpjeli značajne gubitke, povukli su se noći 13. aprila na Vinkovačke položaje, koje su planirali uporno braniti. Međutim, 21. srpska i 48. makedonska divizija, uz podršku tenkova, probile su njemačku odbranu i 13. aprila oko 17.30 časova oslobodile Vinkovce. Istog dana uveče, komandant Grupe armija „E” naredio je trupama 34. armijskog korpusa da povuku trupe iz rejona Vinkovci, Županja i Osijek na liniju Valpovo — Đakovo — Vrpolje — Jaruge. U noći 13. na 14. april, jedinice Južne operativne grupe, koje su dejstvovale od 12. aprila na uskom području močvarnog terena između Save i Vrbanje i bile lišene slobode manevara, polako savlađuju otpor protivnika, oslobodile su Županju, Hradište i Cernu. Zauzimanje Vinkovaca i Županje trupama 1. armije završen je proboj Sremskog fronta do čitave njegove dubine i otvoren put za napredovanje ka Slavonskom Brodu i dalje ka Zagrebu. Uz to, 3. armija je u periodu od 12. aprila do 14. aprila forsirala Dravu i Dunav, probila protivničku odbranu na desnoj obali ovih rijeka od Valpova do Dalja i zauzela rejon Osijeka. To je osujetilo plan komande 34. armijskog korpusa da zauzme liniju odbrane na liniji Valpovo — Đakovo. Tako je višemjesečna borba na Sremskom frontu završena pobjedom Jugoslovenske armije. Nanijeta je velika šteta njemačko-hrvatskim trupama, iako zbog zastoja trupe 3. armije i Južne operativne grupe u forsiranju Drave i Save nije mogao da se ostvari cilj opkoljavanja i uništenja sremske protivničke grupe, kao i nedostatak motorizovanih jedinca u Jugoslovenskoj armiji, što je dovelo do usporavanja napredovanja.[n 2][20]

Gubici

[uredi | uredi kod]
Borci 3. makedonske brigade 42. divizije sprovode zarobljene nemačke vojnike, 12. aprila 1945.

U borbama za proboj Sremskog fronta od 3. do 13. aprila gubici Prve jugoslovenske armije iznosili su: 1.713 poginulih, 5.948 ranjenih i 53 nestala borca.

Nemačke snage imale su 9.512 ubijenih, 3.273 ranjena i 5.427 zarobljenih vojnika, podoficira i oficira.

Vidi još

[uredi | uredi kod]

Literatura

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 Colić 1988: str. 352
  2. ↑ 2,0 2,1 Colić 1988: str. 349, 362
  3. ↑ „Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta”. Arhivirano iz originala na datum 2016-08-03. Pristupljeno 2012-11-13. 
  4. ↑ Tmušić 1987: str. 43, poglavlje «PROBOJ SREMSKOG FRONTA»: „Kada su 23. januara nemačke jedinice prešle u odbranu, odmah su počele… dok su tri ostala pojasa uređena po grupnom sistemu i samo delimično posednuta”.
  5. ↑ Schmidt-Richberg 1955, p. 114; Lexikon der Wehrmacht. Generalleutnant Friedrich Stephan.
  6. ↑ Pajović, Uzelac & Dželebdžić 1979, p. 309—311; Colić 1988, p. 349—352, 362; Drobяzko 2011, p. 354, 370, 524—527; Lexikon der Wehrmacht. Festungs-Brigade 963.
  7. ↑ Tmušić 1987: str. 43, poglavlje «PROBOJ SREMSKOG FRONTA»: „Odbrana položaja nemačkih jedinica na Sremskom frontu bila je i dalje poverena Štabu 34. armijskog korpusa,… Ukupna jačina korpusa iznosila je oko 120000 vojnika”.
  8. ↑ Tmušić 1987: str. 44, poglavlje «PROBOJ SREMSKOG FRONTA»: „Početkom aprila 1945. godine pred proboj fronta 1. armija imala…”
  9. ↑ Pajović, Uzelac & Dželebdžić 1979: str. 320, 323
  10. ↑ Tmušić 1987, p. 45—47, poglavlje «Operacijski plan za proboj fronta u Sremu»: „Shodno direktivi Generalštaba Jugoslovenske armije od 9. aprila 1945… da učestvuje u razbijanju i uništenju glavnine nemačkog 34. armijskog korpusa i spreči povlačenje na zapad kroz Slavoniju”.; Colić 1988, p. 350.
  11. ↑ Colić 1988: str. 364
  12. ↑ Tmušić 1987, p. 45, poglavlje «Operacijski plan za proboj fronta u Sremu»: „Shodno direktivi Generalštaba Jugoslovenske armije od 9. aprila”. 1945; Colić 1988, p. 351.
  13. ↑ Colić 1988, p. 352; Tošić-Malešević 2016, p. 349.
  14. ↑ Colić 1988, p. 353—355; Tošić-Malešević 2016, p. 349—350.
  15. ↑ Colić 1988, p. 355; Tošić-Malešević 2016, p. 350.
  16. ↑ Lazarević 1972, p. 261—262; Pajović, Uzelac & Dželebdžić 1979, p. 400—401; Tmušić 1987, p. 46, poglavlje «Operacijski plan za proboj fronta u Sremu»: „Dvadeset druga srpska divizija dobila je zadatak da noću 11/12. aprila forsira Bosut između Batrovaca i Lipovca, a zatim oslobodi Apševce, Podgrađe i sadejstvuje desnokrilnoj 42. makedonskoj diviziji koja je trebala da napada preko Nijemaca i Otoka ka Privlaci”.; Tmušić 1987, p. 48—50, poglavlje «Napad jedinica sa fronta»: „Posle jake i precizne petnaestominutne artiljerijske pripreme 12. aprila u 5 časova počeo je proboj fronta… i što je najvažnije, zauzeli su Vinkovce, snažno nemačko uporište i komunikacioni čvor”.; Colić 1988, p. 355—356, 362—56; Tošić-Malešević 2016, p. 351—352.
  17. ↑ Tmušić 1987, p. 48—50, poglavlje «Napad jedinica sa fronta»: „Posle jake i precizne petnaestominutne artiljerijske pripreme 12. aprila u 5 časova počeo je proboj fronta… i što je najvažnije, zauzeli su Vinkovce, snažno nemačko uporište i komunikacioni čvor”.; Colić 1988, p. 355—356, 362—565; Tošić-Malešević 2016, p. 351—352.
  18. ↑ Pajović, Uzelac & Dželebdžić 1979: str. 400—401
  19. ↑ Pajović, Uzelac & Dželebdžić 1979: str. 404
  20. ↑ Pajović, Uzelac & Dželebdžić 1979, p. 404, 413; Tmušić 1987, p. 50, poglavlje «Napad jedinica sa fronta»: „Četrdeset druga makedonska divizija podržana samo jednim divizionom artiljerije, napadajući na širokom frontu od oko 14 km,… i što je najvažnije, zauzeli su Vinkovce, snažno nemačko uporište i komunikacioni čvor”.; Colić 1988, p. 356, 358, 362—365; Tošić-Malešević 2016, p. 351—352.


Greška u referenci: Oznake <ref> postoje za skupinu imenovanu kao "n", ali nema pripadajuće oznake <references group="n"/>

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Proboj_Sremskog_fronta&oldid=42220254