Preobraćenje sv. Pavla na putu u Damask

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Preobraćenje sv. Pavla na putu za Damask
Caravaggio, oko 1601.
ulje na platnu , 230 × 175 cm
Kapela Cerasi, Santa Maria del Popolo, Rim

Preobraćenje sv. Pavla na putu za Damask (talijanski: Conversione di San Paolo) je slavno ulje na platnu talijanskog baroknog slikara Caravaggia.

Kapela Cerasi s Caravaggiovim slikama na bočnim zidovima.

Slika sa slikom Razapinjanje sv. Petra čini par koji okružuju oltar, već prethodno ukrašen raskošnom i bogatom slikom Uznesenje Gospino slikara Annibalea Carraccija. Caravaggio je zasigurno ranije vidio oltarnu sliku i odlučio ju uokviriti svojim tamnim i nejasnim slikama koje se gotovo stapaju s mrakom pozadine. Giovanni Baglione, rani Caravaggiov biografu, navodi kako je obje slike u rujnu 1600. godine naručio Tiberio Cerasi, rizničar pape Klementa VIII. i kasnije kardinal, ali je kardinal naglo umro, a njegov nasljednik odbio prihvatiti prve verzije. Slikar je bio prinuđen naslikati druge koje i danas uokviruju oltar, a neki povjesničari smatraju da se odbijanje prvih verzija dogodilo jer je novi kardinal iskoristio mogućnost da se dočepa tih slika[1]. Izvorno Razapinjanje sv. Petra je izgubljeno, dok se Preobraćenje sv. Pavla nalazi u kolekciji Odescalchi Balbi u Rimu.

Preobraćenje sv. Pavla na putu za Damask je dojmljiva, ekstremna i živo tenebristička slika; prekretnica u Caravaggiovom stilu. Kontrast svjetla i tame je iskorišten kako bi se postigla dramatika, ali istovremeno i nagovještaj božanskog svjetla. On na slici ne koristi ni linije ni boje, o čemu svjedoči činjenica kako nisu pronađeni njegovi crteži, kako bi ispričao priču. Naprotiv, on koristi svjetlo kako bi istaknuo odabrane detalje, pa čak i šokirao promatrača. Zbačeni Saul, koji će kasnije postati sv. Pavao nakon preobraćenja (Djela apostolska, IX.), leži na svojim leđima u jakom skraćenju, bespomoćan, zbačen s konja Božjom munjom koja također osvjetljava bok njegova golemog konja koji zauzima veliku većinu prostora slike. Sjajno svjetlo iz nepoznatog izvora s lijeve strane je iskorišteno kako bi izmodeliralo oblike i površine, a dominantno tijelo konja služi kao reflektor koji kupa tijelo sv. Pavla i preplavljuje njegovo lice. Simbolika svjetla je više nego očita, to je svjetlo Milosti koje obasjava griješnika. Crkva Santa Maria del Popolo je pripadala augustincima, a za sv. Augustina, najvećeg teoretičara Božje Milosti, znanje je čista „vizija u Bogu“, stalna prosvijetljenost – sama spoznaja, dar koji sjaji s visina. Uzdignute ruke preobraćenog progonitelja, zajedno s vratom životine koja spušta svoju glavu i ruku sluge, daju naslutiti na završetak kruga ili elipse[2]. Figure su gotovo prevelike za prostor i stvaraju dojam kako su još veće i tek djelomice otkrivene svjetlom. Selektivno osvjetljavanje čini ove figure u prirodnoj veličini zapanjujuće prisutnima i dramatično tipičnima za barok[3].

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. John Gash, Caravaggio, 2003., ISBN 1-904449-22-0
  2. Maurizio Calvesi, Caravaggio, Giunti, Prato, 1998., str. 44. ISBN 88-09-76268-1
  3. Janson's History of Art, Pearson Education Ltd., 2007., New Jersey, str. 664.-665. ISBN 0-13-193455-4

Veze[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]