Preljub (vojskovođa)

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Preljub (kesar))
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Vojvoda Preljub. Detalj sa slike Paje Jovanovića "Proglašenje Dušanovog zakonika" iz 1900.

Grigor Preljub (oko 13121355/1356) je bio istaknuti srpski vojvoda u službi Stefana Dušana.

Jedan od učesnika građanskog rata u Vizantiji 1341–1347, Preljub je vodio srpske odrede poražene u bici kod Stefanijane 1344. U jesen 1348. godine Preljub je osvojio Tesaliju, nakon čega njome upravlja sa titulom cezara (1348–1356). Komandovao je uspešnom odbranom Srbice (1350), tokom opsade Jovana Kantakuzina.

Gregor Preljub je bio blizak sa rimskim papom. 24.12.1354. godine papa Inoćentije VI u pismu svoje poslanike upućuje na Preljuba, kao nekoga ko bi mogao pomogne tokom pregovora o sklapanju crkvene unije.[n 1]

Život[uredi | uredi kod]

Preljub potiče iz vlastelinske porodice, koja je imala posede oko srednjeg toga Crne reke, Mariova i Selečke planine, u današnjoj Makedoniji. Bio je oženjen Irinom sa kojom je imao sina Tomu.

Bitka kod Stefanijane[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Bitka kod Stefanijane

Preljub se prvi put pominje 1344. godine, kada je učestvovao u srpskom osvajanju Makedonije, tokom vizantijskog građanskog rata. Maja iste godine, kralj Dušan ga je poslao sa odredom konjice da uništi snage Umur Bega, emira od Smirne, koji je nastupao kao saveznik vizantijskog cara Jovana VI Kantakuzina.[1][2] Međutim, emirove snage, koje su se vraćale iz neuspešnog napada na Solun, su potukle srpske konjanike u bici kod Stefanijane, ali to nije bitnije uticalo na nastavak srpskih osvajanja.[1][3] Ovo je, inače, bio prvi okršaj Srba i Turaka na evropskom tlu.

Vizantijski car i savremenik Jovan Kantakuzin navodi za Preljuba da je izgleda hrabrošću, srčanošću i iskustvom premašivao njegove (Dušanove) velikaše[4].

Kesar Tesalije[uredi | uredi kod]

1348. godine, stekavši podršku Albanaca, Preljub je zauzeo Tesaliju.[5] U to vreme, čitava oblast je stradala od epidemije "crne smrti", koja je pokosila i lokalnog vizantijskog guvernera Jovana Anđela, nakon čega je vlast pripala Srbima.[6] Posle osvajanja Tesalije, tokom jeseni (pre 01.11.[7]) 1348. godine, Dušan ga je postavio za upravnika te oblasti sa visokom titulom cezara.[7][8] Njegovo sedište se nalazilo u Trikali.

Tokom jeseni 1350. godine, koristeći Dušanov pohod u Bosnu, Jovan Kantakuzin je započeo ofanzivu u južnoj Makedoniji protiv Srpskog carstva, uspevajući da povrati nekoliko ključnih tvrđava oko Bera i Vodena[4], posle čega su se njegove snage uputile ka Srbici. Odbranom grada komandovao je cezar Preljub, sa oko 500 vojnika raspoređenih na ključnim mestima. Kantakuzin posle višednevne opsade nije uspeo da osvoji celo utvrđenje koje je branio Preljub te se povukao sa vojskom u Ber, a potom i u Solun[9]. Već tokom zime 1351. godine, Dušan je došao pod Solun i povratio izgubljene gradove.

Smrt[uredi | uredi kod]

Kesar Preljub je poginuo ubrzo nakon cara Dušana, u sukobu sa lokalnim albanskim snagama, krajem 1355. ili početkom 1356. godine[9]. Njegov posed je već u proleće 1356. godine zauzeo Nićifor II Orsini, koji je nakon toga vladao kao despot Tesalije i Epira (1356–1359).[10]

Preljubova udovica i rođaka Dušanove porodice[7] Irina je sa maloletnim sinom Tomom napustila Trikalu i sklonila se na dvor cara Uroša, koji joj je vratio nekadašnje Preljubove posede, istočno od Prilepa.

U umetnosti[uredi | uredi kod]

Preljub je predstavljen na istorijskoj kompoziciji Proglašenje Dušanovog zakonika Paje Jovanovića, na velikom turnirskom konju, na desnom delu slike.

Povezano[uredi | uredi kod]

Napomene[uredi | uredi kod]

  1. Papa Inoćentije VI je u maju naredne godine (1355) svoje poslanike upućivao i na brata Dušanove polusestre Teodore, despota Dejana.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 Soulis 1984: str. 24.
  2. Fine 1994: str. 304.
  3. Fine 1994: str. 304.
  4. 4,0 4,1 Jovan Kantakuzin, „Istorija“
  5. Fine 1994: str. 310, 320; Soulis 1984: str. 35, 108, 110.
  6. Fine 1994: str. 310, 320; Soulis 1984: str. 35, 108, 110.
  7. 7,0 7,1 7,2 Grupa autora, Istorija srpskog naroda I , Beograd, 1981.
  8. Grupa autora, „Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele (prema tablicama Alekse Ivića)“ (drugo znatno dopunjeno i prošireno izdanje), Beograd, 1991. ISBN 86-7685-007-0
  9. 9,0 9,1 Vizantološki institut SANU, „Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije VI“ , Beograd, 1986.
  10. Mihaljčić, Rade (1975). Крај Српског царства strana 13

Literatura[uredi | uredi kod]