Pravopis srpskohrvatskog jezika

Izvor: Wikipedia
Javno vlasništvo
Tekst je digitaliziran iz knjige u javnom vlasništvu. Knjiga se ovdje privremeno nalazi — dok ne bude prebačena na srpskohrvatski Wikisource.


Pravopis srpskohrvatskog jezika u zajedničkom izdanju Matice srpske i Matice hrvatske (ćirilica).
Pravopis hrvatskosrpskog jezika (latinica).
PRAVOPIS HRVATSKOSRPSKOG JEZIKA
ŠKOLSKO IZDANJE
DRUGO IZDANJE
1 9 6 2
MATICA HRVATSKA — MATICA SRPSKA
ZAGREB — NOVI SAD


Sadržaj/Садржај

Pisma hrvatskosrpskog jezika[uredi - уреди]

1. — U hrvatskosrpskom jeziku pišemo:

a) l a t i n i c o m:

а А, b В, с С, č Č, ć Ć, d D, dž Dž,
đ D, e E, f F, g G, h H, i I, j J,
k K, l L, lj Lj, m M, n N, nj Nj, o O,
p P, r R, s S, š Š, t T, u U, v V,
z Z, ž Ž, — i

b) ć i r i l i c o m:

А а, б Б, в В, г Г, д Д, ђ Ђ, е Е,
ж Ж, з 3, и И, ј Ј, к К, л Л, љ Љ,
м М, н Н, њ Њ, о О, п П, р Р, с С,
т Т, ћ Ћ, у У, ф Ф, х X, ц Ц, ч Ч,
ц Џ, ш Ш.

Oba ova pisma imaju po 30 slova, od kojih svako označava po jedan glas. Jedino se slovom r, i u latinici i u ćirilici, piše glas r ne samo kad je suglasnik već i kad je samoglasnik, u svim položajima gdje ima vrijednost samoglasnika:

a) u sredini riječi između suglasnika (brzo, brz, drvo, krv, Hrvat, Srbin, trn); b) u početku riječi ispred suglasnika (rđa, rvati se, rt, rzati); c) na kraju riječi iza suglasnika (zatr, otr, satr); d) ispred samoglasnika o koje je postalo od l (groce, opro, otro, prostro, umro); e) iza samoglasnika koji se nalazi na kraju prvog dijela složene riječi kad drugi njen dio počinje glasom r iza koga dolazi suglasnik (zarđati, porvati se, suržica).


2. — U ćirilici se svaki glas piše po jednim znakom. U latinici se također po jednim znakom pišu svi glasovi osim dž, lj, nj, koji se bilježe sa dva znaka: ljudi, njiva, srdžba (ćirilicom: људи, њива, срџба).

Od riječi u kojima se u latinici slova dž, lj i nj čitaju kao jedan glas treba razlikovati slučajeve gdje se tim slovima označavaju skupovi od po dva glasa, npr.: nadživjeti, podžeći, injekcija, konjugacija (ćiril.: надживјети, поджећи, инјекција, конјугација).


3. — U hrvatskosrpskom književnom jeziku i skupovi glasova se u pojedinim riječima pišu onako kako se izgovaraju: potpetica, napretka, svadba, iščeznuti. I to naš pravopis čini fonetskim. Ali se, u dodiru dviju susjednih riječi, svi glasovi pišu onako kako se izgovaraju kada se svaka riječ posebno upotrijebi: pod petom, pred kućom, s njim, bez njih, a ne: pot petom, pret kućom itd. Gdjekad, iz određenih razloga, i u zasebnim riječima odstupamo od pisanja prema izgovoru. Svi će takvi slučajevi ovdje biti posebno objašnjeni.

Rastavljanje riječi na kraju retka[uredi - уреди]

4. — Kada u pisanju (ili pri štampanju) cijela riječ ne može stati u retku u kome je započeta, onda se jedan njen dio prenosi u slijedeći redak, a na mjestu gdje se riječ prelama piše se crtica (-). Pri tome treba imati na umu:

a) Znak za rastavljanje riječi na kraju retka stavlja se između samoglasnika (kada se više njih nađe jedan do drugog) ili iza samoglasnika a ispred suglasnika: di-onica ili dio-nica, moli-oci ili molio-ci, ja-ukati ili jau-kati, li-va-da, ma-li-na, vje-tar, či-ta-ti, dr-ža-ti.

b) Jedan glas, i kad je to samoglasnik, ne treba prenositi; nema potrebe rastavljati riječi: da-o, ka-o, izgori-o. Pogotovu nije dopušteno prenositi ni pojedine suglasnike ni skupove suglasnika; ne može se rastavljati npr.: dužnos-t ili dužno-st, priš-t, perfek-t ili perfe-kt.

c) Ako se u sredini riječi nalaze suglasnički skupovi, u pisanju se znak za prenošenje može slobodno stavljati ili ispred cijelog suglasničkog skupa ili između pojedinih suglasnika: ze-mlja ili zem-lja, sta-klo ili stak-lo, pti-čji ili ptič-ji, se-stra ili ses-tra ili sest-ra, va-tra ili vat-ra, kompa-ktno ili kompak-tno ili kompakt-no.

Ipak se ne preporučuje da se i suglasnički skupovi koji su teški za izgovor cijeli prenose na početak novog retka, nego je bolje rastavljati: bor-ba, tram-vaj, brat-stvo, škol-ski, ljud-ski, srod-stvo.


5. — U latinici nije dopušteno znak za prenošenje stavljati između dva znaka kojima se piše jedan glas, nego se rastavlja: sa-njati, po-lje, ho-dža (a ne: san-jati, pol-je, hod-ža).


6. — Ni u stranim se riječima kada se pišu izvorno znak za rastavljanje ne stavlja između slovnih znakova kojima se piše jedan glas, nego se one rastavljaju na ovaj način: Goe-the, Warszawa, Bau-delai-re, Ko-chanowski, Wa-shington.


7. — Kada se u složenim riječima na sastavnim dijelovima koji se lako raspoznaju nađu dva suglasnika jedan na kraju prvog a drugi na početku drugog dijela složenice, rastavni znak se stavlja između njih: ras-poznati, raz-rez, iz-voditi, iz-vor, pod-metnuti itd.

Ali ako se granica između sastavnih dijelova složenica ne raspoznaje, onda se i one rastavljaju kao proste riječi: ra-zumjeti, o-bući, o-teti, u-zeti.

Bilješka. — Ako treba rastavljati polusloženice na onom mjestu gdje su spojene crticom, crtica se stavlja i na kraju prvoga i na početku idućeg retka:

Bilo-

-gora

Šar-

-planina

Smail-

-aga

Ivanić-

Grad.

Pisanje velikih slova[uredi - уреди]

I

8. a) V e l i k i m početnim slovom pišu se lična imena i prezimena, kao i atributi i nadimci koji ulaze u sastav tih imena ili koji se mjesto njih upotrebljavaju:

Marko, Ivan, Stana, Jelica, Petrović, Vuk Stefanović Karadžić, Ljudevit Gaj, Đura Jakšić, Silvije Strahimir Kranjčević, Vatroslav Jagić, Nikola Tesla, Jovan Cvijić, Antun Gustav Matoš, Ljudevit Posavski, Dušan Silni, Petar Veliki, Hajduk Veljko, Josip Broz Tito, Jovan Jovanović Zmaj, Franjo Ogulinac Seljo, Zmaj Ognjeni Vuk, Hadži Đera, Plinije Mlađi, Dumas Otac, Stari, Seljo, Zmaj.

b) Pravi atributi uz vlastita imena i prezimena, tj. pridjevi koji se upotrebljavaju za bliže određivanje i imenice koje znače titulu, zvanje, zanimanje ili vrstu pišu se m a l i m slovom:

Crnković mlađi, Marković otac, hadži Toma, Smail-aga Čengić, Omer-paša Latas, majstor Adam, major Antić, knez Danilo, kralj Tomislav, pop Mata, selo Bistrica.

c) Nazivi pojedinih izuma dobiveni prema imenima onih što su ih izumili nisu više vlastite već zajedničke imenice, pa se ne pišu velikim, već malim početnim slovima:

volt (mjera): Volta (ime), rendgen (sprava): Röntgen (ime), amper (mjera): Ampere (ime), škoda (top): Škoda (ime).


9. — a) Imena bogova mnogobožačkih vjera vlastite su ime­nice i zato se, dakako, pišu v e l i k i m početnim slovom:

Posejdon, Jupiter, Mars, Perun, Vesna, Apolon. Dijana.

b) Imenice bog, boginja i božica, alah i jehova, kao zajedničke, pišu se m a l i m slovima. Jedino kada se neka od njih upotrijebi za označavanje određenog lica, piše se v e l i k i m početnim slovom, kao u primjeru: Reče Bogu Mihail arhangel.


10. — a) V e l i k i m početnim slovom pišu se i posebna imena pojedinih životinja, građevina i predmeta:

Brundo (medvjed), Ždralin, Šarac i Jabučilo (konji), Hektor (pas), Jablan (bik), Lastavica (čamac), Galeb (lađa), Beograd­ska tvrđava, Savski most, Vakufski neboder, Omladinska pruga, Sahat-kula u Sarajevu.

b) Imena pak koja se daju životinjama prema boji ili nekoj drugoj osobini nisu vlastite imenice, već zajedničke. A takvi su i nazivi koji se ne odnose na jedan određeni, već na bilo koji objekat, pa se svi oni pišu m a l i m slovima: vranac, mrkalj, sivonja, šarov, blekna, most na Kupi (ma koji), u svakom njihovu gradu ima sahat-kula.

c) M a l i m slovima se, dakako, pišu i sva ostala zajednička imena životinja, bilja i lijekova: vuk, konj, krava, pas, ovca, bukva, hrast, jabuka, breskva, ljubičica, ivančica, lijepa kata, aspirin, aspihin, kinin, penicilin. Ipak je uobičajeno da se prva riječ njihovih latinskih naziva, koji se često upotrebljavaju u. nauci, piše v e l i k i m slovom: Lupus (vuk), Felis leo (lav), Pirus malus (jabuka), Viola odorata (ljubičica).


11. — a) V e l i k i m početnim slovom pišu se imena pri­padnika pojedinih naroda, državljana pojedinih zemalja i sta­novnika mjesta i pojedinih pokrajina, kako u jednini tako i u množini:

Srbin (i Srbi), Hrvat (i Hrvati), Rus, Francuz, Čehinja, Turčin, Jugoslaven i Jugosloven, Brazilijanka, Belgijanac, Zagrepčanka, Beograđanin, Sarajlija, Karlovčanin, Prizrenka, Prištevac, Kruševljanka, Osječanin, Splićanka, Novosađanin, Istranin, Mačvanin, Dalmatinka, Vojvođanin, Kosovac, Ko­sovka itd.

b) Ali se poneki put te imenice upotrebljavaju i za označavanje nekih predmeta, životinja ili čega sličnog, i one se tada pišu m a l i m slovima: francuz (ključ), švaba (insekat), turopoljac (pasmina svinja), simentalka (krava), pešterka (ovca).


12. — a) I nazivi kontinenata, zemalja, država, pokrajina, gradova, sela i naseljenih mjesta uopće pišu se v e l i k i m po­četnim slovom svake riječi koja ulazi u njihov sastav (osim pri­jedloga i veznika kada nisu na početku):

Federativna Narodna Republika Jugoslavija (i Jugoslavija), Narodna Republika Hrvatska, Autonomna Pokrajina Vojvo­dina, Velika Britanija, Republika Francuska (i Francuska), Belgija, Švedska, Poljska, Evropa, Azija, Austrija, Dalmacija, Vojvodina, Istra, Crna Gora Makedonija, Valjevo, Bjelovar, Pariz, Rim, Moskva, Podravina, Pomoravlje, Sremska Mitrovica, Mala Azija, Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Duga Resa, Bela Crkva, Grubišno Polje, Novi Pazar, Donji Banovci, Za Gorom, Pod Velje Brdo, Bosna i Hercegovina, Brod na Kupi.

b) Kada je prvi dio dvočlanog naziva pridjev koji ne ulazi u ime tačno određenog geografskog pojma, taj se pridjev piše m a l i m slovom: jugoistočna Azija (tj. jugoistočni dio Azije), istočna Slavonija, zapadna Srbija, u srednjoj Bosni.

c) I svi ostali geografski nazivi pišu se v el i k i m početnim slovom. Ali ako su sastavljeni od više riječi, a druga riječ nije vlastita imenica — velikim početnim slovom piše se samo prva riječ:

Jadransko more, Balkansko poluostrvo, Ohridsko jezero, Šar-planina, Hrvatsko primorje, Dilj-gora, Tetovska kotlina, Atlantski ocean, Viški kanal, Stara planina, ali Bijeli Drim, Velika Morava, Prizrenska Bistrica.


13. — a) Strane svijeta pišu se m a l i m slovima: istok, zapad, sjever, jug, jugoistok, sjeverozapad. Ali ako neka od ovih imenica označava određene države i narode, onda se ona piše početnim v e l i k i m slovom (Predstavnici Istoka i Zapada traže put zbliženja).

b) V e l i k i m početnim slovima pišu se, i sve riječi koje ulaze u sastav naziva nebeskih tijela: Zemlja, Sunce, Mjesec, Mars, Vlašići, Danica, Veliki Medvjed, Kumova Slama.


14. — a) Samo v e l i k i m početnim slovom prve riječi, ukoliko druge po redu same sobom ne zahtijevaju veliko slovo, pišu se:

1) višečlana vlastita imena praznika:

Nova godina, Prvi maj, Dan dječje radosti, Dan pobjede, Dvadeset deveti novembar, Dvadeset sedmi srpnja, Sveta tri kralja, Tri jerarha, Kurban-bajram, ali Dan Republike, Sveti Sava (praznik), Sveti Petar i Pavao (praznik).

B i l j e š k a. — Kao sastavni dio imena ličnosti koja je nekad bila proglašena za sveca sv. (tj. sveti) pišemo m a l i m slovima: sv. Sava, sv. Petar, sv. Antun. Ali se u nazivima mjesta, brda, crkava i sl. pridjev sveti, kao i svaki drugi pridjev kada je na početku naziva, piše v e l i k i m početnim slovom: Sveti Stefan, Sveti Ilija (brdo), Sveti Spas, Sveti Antun, Aja Sofija, Visoki Dečani.

2) višečlani naslovi knjiga, djela, rasprava, članaka, pjesama, propisa, zakona i dr.:

Gorski vijenac, Seljačka buna, U registraturi, Naš jezik, Vjesnik u srijedu, Večiti mladoženja, Sveto pismo, Travnička hronika, Na rubu pameti, Đački rastanak, O vaspitanju ukusa, Zakon o službenicima itd.;

3) nazivi ulica i trgova:

Brankova ulica, Trg žrtava fašizma, Trg bratstva i jedinstva, Radničko naselje, Bosanska ulica ili Ulica bosanska, Ulica braće Kavurića, Lenjinov trg, Avalski drum;

4) nazivi organizacija, društava i ustanova:

Savez komunista, Savezno izvršno vijeće, Demokratska stranka, Udruženje, književnika Srbije, Organizacija ujedi­njenih naroda, Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu, Dalma­tinski sabor, Beogradski univerzitet, Hrvatsko narodno kazalište, Klasična gimnazija u Sarajevu (ali: U klasičnoj gimnaziji uče se i latinski i grčki jezik.), Narodna banka FNRJ, Srpska akademija nauka, Matica hrvatska, Kotarski sud u Vinkovcima, Beogradsko dramsko pozorište, Seljačka radna zadruga u Crvenki, Fabrika mašina i alatljika u Železniku, Varaždinska tekstilna industrija.

b) Kada su nazivi koji su navedeni u prethodnoj tački jednočlani, ili kada se uzima samo po jedna riječ mjesto više njih, onda se te riječi pišu v e l i k i m početnim slovima:

Uskrs, Bajram, Tijelovo, Nikoljdan, Ivanjdan, Gospođica, Ruke, Koreni, Prolom (roman), Kletva, Otadžbina, Veče (pjesma), Jezik (časopis), Letopis (tj. Letopis Matice srpske), Filolog (Južnoslovenski filolog), Njegoš u Vijencu opijeva istragu poturica. Akademija (tj. Srpska akademija nauka) ima više instituta. — Obrađena je i posljednja knjiga Rječ­nika Akademije (misli se na Jugoslavensku akademiju zna­nosti i umjetnosti).


15. — a) V e l i k i m početnim slovom pišu se svi pridjevi izvedeni nastavcima -ov (-ev). i -in od vlastitih imenica:

Markov, Ivanov, Stanin, Jelićin, Petrovićev, Gajev, Jakšićev, Titov, Matošev, Zmajev, Seljin, Jupiterov, Perunov, Dijanin, Brundov, Galebova krma, Srbinov, Turčinov, Belgijančev, Karlovčaninov, Splićankin, Moravina pritoka, Mati­čina uprava, Akademijina izdanja itd.

b) Pridjevi izvedeni nastavkom -ski i od vlastitih imena pišu se m a l i m slovom: titovski, lenjinski, vukovski, gajevski.


16. — a) Nazivi administrativnih jedinica pišu se m a l i m slovima:

valjevski srez, zagrebački kotar, brodska općina, rudnički okrug, bosanski pašaluk, primorsko-krajiška oblast, pećka patrijaršija, senjska biskupija.

b) Drukčije, tj. v e l i k i m početnim slovom pišu se ovi isti nazivi kada se njima označavaju ustanove, kao u primjerima:

Otišao sam u Zagrebački kotar, Pred Aranđelovačkom opštinom (tj. pred zgradom) bilo je mnogo sveta.

c) M a l i m slovima treba pisati i:

1) nazive pojedinih pokreta i historijskih događaja: humanizam, renesansa, reformacija, ilirizam, romantizam, moderna, futurizam, boj na Kosovu, seljačka buna pod Matijom Gupcem, prvi srpski ustanak, drugi svjetski rat, bitka kod Siska, ilirski pokret, francuska revolucija, okto­barska revolucija, narodnooslobodilačka borba;

2) imenice koje označavaju pripadnike pojedinih pokreta ili učenja, odnosno pravaca:

marksist, aristotelovac, vukovac, ilirac, kantovac, obrenovićevac, radićevac, mojsijevac, budist;

3) nazive pojedinih razdoblja u razvitku društva i zemlje: stari vijek, srednji vijek, novi vijek, šesnaesto stoljeće, devetnaesto stoljeće, ledeno doba, kameno doba itd.

4) M a l i m se slovom piše i riječ iza rednoga broja:

VII kongres Saveza komunista Jugoslavije, 1. bataljon.


II

17. — a) Prva riječ u rečenici svagda se piše v e l i k i m početnim slovom, a to će reći i iza tačke, iza uzvičnika i upitnika kada dođu na kraju završene rečenice:

Čuje se pjesma i svirka. Mi idemo prema radilištu. Već je punih pet dana duvao jak sjeverac. Drugovi, samo složno naprijed! Sloga nam osigurava pobjedu! Jeste li obavili svoj zadatak? Vrijeme je da pođemo dalje.

b) U pjesmama se riječi na početku svakog stiha mogu pisati v e l i k i m početnim slovom:

Djedi vaši rodiše se tudijer,
Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer,
Za vas ljepše u svijetu nema;

ali se pišu i m a l i m slovima:

Al' tirjanstvu stati nogom za vrat
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!


18. — a) V e l i k i m početnim slovom piše se i prva riječ upravnog govora kad se ovaj stavlja među navodnike:

Na III kongresu Narodne omladine Tito je rekao: »Narod koji ima takvu omladinu ne treba da se boji za svoju budućnost.« Nenad majci tiho besjedio: »Oj starice, mila majko moja ...«

Ako se dio upravnoga govora nastavlja poslije umetnutih riječi, prva riječ drugoga dijela piše se m a l i m slovom iako se ispred njega stavlja prvi dio navodnika:

»Spremite se odmah«, reče komandir, »i pođite za mnom.«


19. — Iza vokativa na početku pisma stavlja se zarez ili uzvičnik. U oba se ta slučaja riječ iza vokativa piše v e l i k i m početnim slovom ako se ne nastavlja odmah iza toga oblika u istom redu:

Dragi druže,

Danas sam primio tvoje pumo...

Dragi prijatelju!

Iz tvog pisma sam saznao...


III

20. — a) Uobičajeno je da se u ličnom obraćanju pojedinci oslovljavaju sa Vi umjesto sa ti. Ta se zamjenica u ovome slu­čaju, kao i prisvojna zamjenica Vaš kad se odnosi na pojedinca, piše v e l i k i m slovom:

Poštovani druže,

Još u prvom pismu Vi ste nam obećali da ćete naše napore pomoći, a Vaša pomoć nam je baš sada najpotrebnija, pa Vas zato molimo...

b) Kad se te zamjenice odnose na veći broj lica, njih ne treba pisati velikim slovima, makar koliko se ta lica poštovala.


21. — Titule živih poglavara država kada se ne spominju njihova imena također se pišu velikim slovima:

Predsjednik {neke republike), Kralj, Sultan, Šah. Ali: predsjednik Tito, grčki kralj Pavle.

Sve ostale titule treba pisati m a l i m slovom:

Poštovani druže ministre, Druže ambasadore, itd.

Ijekavski i ekavski izgovor[uredi - уреди]

22. — Od tri izgovora nekadašnjeg glasa jat (ѣ, ě) u književnoj upotrebi su samo ijekavski i ekavski. Ikavski izgovor je u ranijim razdobljima također bio književni, ali on to u savremenom jeziku nije. Zato ovdje dajemo samo pravila ijekavskog i ekavskog izgovora.

A. Pravila ijekavskog izgovora[uredi - уреди]

23. — a) Prema dugome e ekavskog (i dugome i ikavskog) izgovora u ijekavskom mjesto dugog jata po pravilu imamo ije:

blijed, bijelo, dijelak, donijeti, ždrijelo, ždrijebe, zahtijevati, korijen, liječnik, mijeh, miješati, nijem, Nijemac, podnijeti, podsmijeh, prijevor, rijeka, snijeg.

b) Ipak ima slučajeva u kojima mjesto jata imamo dugo je (jē). Ti su slučajevi:

1) gen. mn. imenica svih rodova u kojih u nom. jedn. imamo je:

vjêrā (prema vjȅra), djêlā (prema djȅlo), kȍljēnā (prema kòljeno), ȕvjētā (prema uvjet);

2) oblici riječi gdje se kratki slog duljio zato što se nalazio ispred dva suglasnika od kojih je prvi bio neki sonant (n, l, lj, r ili v):

zásjēnka, zásjēnku (prema zásjenak), poljòdjēlca (prema poljòdjelac), ponèdjēljka (prema ponèdjeljak), inòvjērca (prema inòvjerac), pridjēvka (prema pridjevak), rázmjērka (prema rázmjerak);

3) oblici glagolskog priloga prošlog:

vȉdjēvši (prema vȉdjeti), izgòrjēvši (prema izgòrjeti), pretŕpjēvši (prema pretŕpjeti), pa tako i vȉdjēv, pretŕpjēv;

4) neke izvedenice koje su postale od osnovne riječi s kratkim slogom:

kòljēnce ili koljénce (prema kòljeno), sjênka (prema sjȅna), Nèdjēljko (prema nèdjelja), zámjērka (prema zàmjeriti);

5) riječi odmila (hipokoristici) izvedene od osnove s kratkim jatom:

djédo (:djȅd), djéšo (:djȅvēr), djéva (:djèvōjka), Stjépo (:Stjȅpān), Vjéko (:Vjȅkoslav);

6) nesvršeni glagoli izvedeni prema riječima mjesto, mjera, sjesti:

namještati, premještati (prema namjestiti, premjestiti), zamjerati, pomjerati, odmjerati (prema mjeriti), zasjedati, presjedati (prema zasjesti, presjesti).

Inače se u takvih glagola slog s nekadašnjim jatom redovno produžuje u izgovoru, pa se i piše:

nasijecati, popijevati, zadijevati, zahtijevati, zapovijedati, odolijevati.

7) Mjesto dugog jata u ijekavskom izgovoru imamo je i u nekim pojedinačnim riječima koje su izvedene od kratke osnove:

vjérnost (:vjȅran), vjéštac (:vjȅštica), ravnomjérnost (:mjȅra), starjéštvo (:starjèšina).

B i lj e š k a. — Riječ gnjev na štokavskom području ima dvojaku dužinu: gnjêv i gniév. A kao gnjêv izgovara se i piše i: gnjêvan, gnjéviti, gnjêvīm i qnjévljēnje.


II

24. — U ijekavskom je narječju redovna zamjena kratkog jata je:

vjera, djelo, mjesto, mjera, sjena, sjesti, pjevati, mjed, nasljeđe, Njemica, ozljeda, spjev, svjestan, zjenica, žljebić.

Ovo pravilo je mnogo dosljednije od onoga prvog. Bez obzira na to da li je izvedena riječ od duge ili kratke osnove, u ijekavskom izgovoru imamo je kada god je slog s nekadašnjim jatom kratak.


25. — Prema jednim oblicima riječi s dvosložnom zamjenom u drugim imamo zamjenu sa je:

l)u promjeni imenica srednjega roda s osnovom na suglasnik (t ili s):

djeteta: dijete, zvjereta: zvijere, tjelesa: tijelo;

2) u množini (s nastavkom -ovi, -evi) dvosložnih imenica s kratkosilaznim akcentom u jednini i množini:

bjȅsovi
prema
bȉjes i bȉjesa
cvjȅtovi
cvȉjet i cvȉjeta
svjȅtovi
svȉjet i svȉjeta
mjȅhovi
mȉjeh i mȉjeha
cjȅpovi
cȉjep i cȉjepa.


26. — U imenica pak koje prema kratkosilaznom akcentu nominativa jednine u množini imaju kratkouzlazni akcenat — vrijednost jata je i u oblicima množine dvosložna:

kao lȉjek, lijèka
tako
i
lijèkovi
brȉjest, brijèsta
brijèstovi
dȉo, dȉjela
dijèlovi
vȉjek, vȉjeka
vijèkovi, ali i vjȅkovi.

27. — Dalje se skraćivanje vrši:

1) u imenica deminutivnog značenja na -ić, -ica, -ašce, -ešce, u augmentativa na -ina i u apstraktnih imenica na -oća, -ota i -ina:

djelić (:dio, dijela), cvjetić (:cvijet), vjenčić (:vijenac),

zvjezdica (:zvijezda), svjećica (:svijeća),

gnjezdašce (:gnijezdo), tjelešce (:tijelo),

mješina (:mijeh), svjetina (:svijet),

bjesnoća (:bijesan), ljepota (:lijep), bjelina (:bijel);

2) u komparativa i superlativa:

bjelji i najbjelji
prema
bijel
bijedi i najbljeđi
blijed
smješniji i najsmješniji
smiješan;

3) u učestalih glagola izvedenih.od glagola na -iti:

odljepljivati
prema
odlijepiti
zamjenjivati
zamijeniti
ocjenjivati
ocijeniti
rascjepljivati
rascijepiti.

28. — Genitiv množine nekih imenica od tri ili više slogovi pored običnije dvosložne ima i jednosložnu zamjenu jata:

od pripovijetka gen. mn. izgovara se i piše pripovijedaka i pripovjedaka
popijevka
popijevaka i popjevaka
dvocijevka
dvocijevaka i dvocjevaka
lijeska
lijesaka i ljesaka
kolijevka
kolijevaka i koljevaka
osijevci
osijevaka i osjevaka
dlijece
dlijetaca i dljetaca

29. — Prema osnovnom teći u ijekavskom imamo glagole: istjecati, natjecati se, stjecati, utjecati i od njih izvedene imenice: istjecanje, natječaj, natjecanje, stjecaj, stjecanje i utjecaj, utjecanje. A pored ovih su u upotrebi alternativni oblici istih riječi: isticati, sticati, uticati i: isticanje, sticaj, sticanje uticaj, uticanje.


30. — Prema osnovnom liti također imamo dvojake složeno-izvedene glagole: zalijevati, nalijevati, prolijevati, slijevati, ulijevati (prema lijevati) i: zalivati, nalivati, prolivati, slivati i ulivati. A tako su isto dvojaki i oblici imenica: zaljev i zaliv, naljev i naliv, proljev i proliv, uljev i uliv, slijev i sliv.


31. — Neki glagoli istoga korijena imaju dvojako značenje prema tome da li u nastavku infinitivne osnove imaju je ili i: bijeljeti, crvenjeti, rumenjeti, tupjeti znače postajati bijel, crven, rumen, tup, a glagoli: bijeliti, crveniti, rumeniti, tupiti znače činiti nešto bijelim, crvenim, rumenim, tupim: oživjeti, oživim znači postati živ, a oživiti, oživimučiniti što živim.


32. — Ima glagola koji se u jednim oblicima izgovaraju i pišu sa -ije, a u drugima sa -je. Od glagola sjeći prezent je siječem, imperativ sijeci, glag. pril. sadašnji sijekući, imperfekt sijecijah, aorist u 2. i 3. 1. jedn. siječe; a aorist ostalih lica: sjekoh, sjekosmo ..., radni pridjev: sjekao, sjekla ..., trpni pridjev sječen i glag. pril. prošli sjekavši.


III

33. — a) I iza r dugo jat obično ima dvosložnu zamjenu: brijeg, vrijedan, vrijeme, poduprijeti, riječca, strijela, trijezan, upotrijebiti.

b) U oblicima. gdje je jat bilo kratko ili se skraćivalo, iza glasa r ispred koga dolazi još koji suglasnik izgovara se i piše e; prema brijeg, vrijeme, strijela, drijemati, naprijed, vrijedan, prijek, ždrijebe, kriješ, crijep, prijevod, prijedlog, prijeko (prilog) izgovaramo i pišemo: bregovi, vremena, strelica, dremljiv, napredovati, vredniji, preči, ždrebad, kresovi, crepovi, prevoditi, predlagati, preko (prijedlog). Tako isto i greška, pogreška, krepost, kreštalica. A izuzetno se pored ogrev govori i piše i ogrjev.

c) U složenim riječima u kojih je suglasnik na kraju prvog dijela neposredno ispred -rje ostaje cijela grupa suglasnika: protivrječitij protivrječje, razrjeđivati, razrjeđivanje (prema rijedak).

d) Ako je r na početku riječi ili je ispred njega samoglasnik, kratko jat se iza njega u ijekavskom književnom izgovoru zamjenjuje sa je:

gorjeti, izgorjeti, izgorjelina, starjeti, okorjeti, korjenčić, korjenit, rječnik, rječit, rječitost, porječkati se, rječica (prema rijeka), rječina, rjeđi, prorjeđivati, rješenje, rješavati, proturječiti.


34. — U nekim riječima s predmetkom pre- (i pred-) i u ijekavskom se pored zamjene sa ije javlja e. Zato je potrebno pokazati kad tu imamo jednu, kada drugu zamjenu, i u kojim slučajevima je dopušteno izgovarati i pisati i ije i e.

a) Jednosložna zamjena imenica razvila se prema glagolima gdje je zamjena samoglasnikom e obična Zato imenice u kojih je veza s glagolom prekinuta ili se slabije osjeća imaju samo prefiks prije-: prijeboj, prijedor, prijevjes, prijeklet, prijekor, prijevor, prijevornica, prijekrst, prijemet (vino), prijerov, prijesjek (sanduk za žito), prijesto, prijetok.

b) Pored dvosložne zamjene jata u.riječima prijenos, prijevoz, prijelaz, prijevara, prijegor, prijelom, prijepis, prijeskok, prijetvor, prijeći, prijeđem, prijedlog, prijevod, prijevoj, prijeglas samostalno se razvila jednosložna zamjena jata i na ijekavskom terenu u primjerima: prenos, prevoz, prelaz, prevara, pregor, prelom, prepis, preskok, pretvor, preći, pređem, predlog, prevod, prevoj, preglas, pa se one upotrebljavaju u oba ova oblika. Posljednje četiri riječi kao gramatički termini običnije su s dvosložnom zamjenom.

c) Pretežnija je jednosložna zamjena jata u riječima: pregled, prezir, presjek (u geom.), prekid, preljub, prepad, prepreka, prerez, presrt, presada, presuda, pretrg, prevrat, predsjednik. Ali ako tkogod neku od ovih riječi izgovara s dvosložnom zamjenom jata, on je tako može i pisati.


IV

35. — a) Ispred samoglasnika o i suglasnika j i lj u ijekavskom izgovoru imamo zamjenu sa i:

volio, živio, trpio prema: voljeti, voljela, živjeti, trpjeti, cio pored cijel i bio pored bijel; dio, razdio, predio, pored predjel, odjel; grijati, smijati se, sijati (a ne: grjejati, smjejati se), obiju (a ne objeju, prema obje); biljeg, bilješka, bilježiti (a ne bjeljeg, bjelješka, bjelježiti).

b) U oblicima nekih dvosložnih radnih glagolskih pridjeva i ispred o imamo e ili je; pored vrio, zrio, srio, sio i io, i češće od njih, upotrebljavaju se oblici: vreo, zreo, sreo, sjeo i jeo. Prva dva kao pridjevi glase jedino vreo i zreo. A tako i pridjev sazreo, mada ovaj posljednji kao glag. pridjev ima samo oblik sazrio.


36. — a) Dvojaku zamjenu jata u ijekavskom, tj. zamjenu sa i i sa ije, imamo u odričnom obliku pomoćnog glagola jesam: nisam, nisi, nije, nismo, niste, nisu i nijesam, nijesi...

b) Zamjenice pak i pridjevi književni su samo u oblicima sa samoglasnikom i u nastavku: naših, našima, ovih, ovima, dobrih, dobrima, novih, novima. A njihovi oblici sa ije (našijeh, našijem, dobrijeh, dobrijem) smatraju se za provincijalne.

c) U oblicima sa dvojakom zamjenom jata: sa ije i sa je, i u govoru i u pismu, upotrebljavaju se složenice: blijèdožût, svijètlomȍdar, bijèlocṙven t1 i prȍsijed. Pored ovih književni su i njihovi oblici: bljedòžūt, svjetlòmodar, bjelocṙven i pròsjed.

Tako isto se pored slijèdēćī, ȕslijed govori i piše i: sljèdēći, ùsljed.


37. — I u ijekavskom izgovoru mjesto zamjene sa je ili ije imamo e u primjerima: neki, nekakav, nekoliko, nekad, nešto, slezena, Slaveni (Sloveni). Običnije je i dečko nego dječko.

B. Pravila ekavskog izgovora[uredi - уреди]

38. — U ekavskom se izgovoru i dugo i kratko jat zamjenjuje samoglasnikom e: bled, bleda, bledo, beo, vera, mera, pesma, lek, lekovi, vek, vekovi, bežati, mešati, meriti, namestiti, nameštati. Mjesto starog jata ovako se izgovara i piše e i iza r i ispred o, j i Ij: brest, greška, vreme, vremena, krepost, rečnik, rečca, rečica (mala reka), voleo, živeo, trpeo, deo, razdeo, predeo, zreo, vreo, sreo, smejati se, grejati, dveju, obeju, umeju, razumeju, sporazumeju se (oblici umu, razumu i sporazumu se uski su provincijalizmi). I u oblicima imperfekta ovi glagoli imaju e ispred j: umejah, razumejah, smejah. A od glagola biti imperfekt glasi: bejah, bejaše … i beh, beše ...


39. — Prema glagolima sa e (mjesto starog jata) u infinitivu (prema kojemu u prezentu dolazi i) beletibelim, crveneticrvenim, crneticrnim, rumenetirumenim, zelenetiželenim, žutetižutim sa značenjem: postajati beo, crven, crn..., i u ekavskom imamo glagole istog korijena sa tu infinitivu: belitibelim, crveniticrvenim, crniticrnim ..., koji znače činiti nešto belim, crvenim itd.


40. — a) I u ekavskom imamo i (a ne e):

1) u odričnim oblicima prezenta glagola jesam: nisam, nisi, nije, nismo, niste, nisu (nesam je dijalekatski, a ne književni oblik);

2).u komparativnom nastavku -iji: noviji (a ne noveji), stariji, pametniji itd.

3) u nastavku imperfekta -ijah: tresijah, pletijah, metijah, pecijah.

b) Riječi gdi i sikira, a zatim niki i nikakav kao neodređene zamjenice, provincijalne su, a književni su njihovi ekavski oblici: gde, sekira, neki i nekakav. Imenicu pak koleba ne treba upotrebljavati u ovome, već u književnom obliku koliba.

c) Prema teći u ekavskom su izgovoru uobičajeni učestali glagoli uticati, isticati, sticati i od njih izvedene imenice: uticaj, sticaj i sticanje. A govori se i piše natečaj.

d) Prema liti (levati) imamo dvojake složeno-izvedene glagole: ulivati, prolivati, slivati, nalivati, zalivati i ulevati, prolevati... Od ovih glagola izvedene imenice su samo: sliv, proliv, naliv, zaliv.

*

41. — Imena, prezimena i geografska imena i u ekavskom i u ijekavskom književnom izgovoru valja upotrebljavati samo u obliku koji ona imaju u narodu onoga kraja gdje su im imena data:

Beograd (u Srbiji), Biograd (u Dalmaciji), Livno, Split, Delnice, Bela Crkva, Cvetko, Cvetković, Cvjetković, Cvitković, Ćetković, Nemčić, Belostenec, Pljevlja, Prijepolje, Bjelovar, Sremski Karlovci, Belić, Bilić, Bijelić, Stepan, Stjepan, Šćepan, Cvito, Lički Osik.

Ali su Osijek (u Slavoniji) i Rijeka (u Hrvatskom primorju) u književnom jeziku odavna odomaćeni u ovome obliku.

Suglasnik h[uredi - уреди]

42. — U narodnim govorima štokavskoga dijalekta suglasnik h se nejednako izgovara. Samo u jednima od njih on se izgovara tamo gdje mu je po etimologiji (tj. po porijeklu) mjesto. U ostalima se on gubi, ili se na njegovu mjestu javljaju drugi suglasnici. Zato treba obratiti pažnju izgovoru i pisanju ovoga glasa u književnom jeziku. Treba paziti da se suglasnik h izgo­vara i piše:

1) u gen. mn. pridjeva, zamjenica i promjenljivih brojeva: dobrih, boljih, gorih, novih, gustih, velikih, tvojih, vaših, naših, svakih, nekih, prvih, drugih, desetih;

2) u glagolskim oblicima 1. lica jedn. aorista i imperfekta; tresoh, oprostih, rekoh, dođoh, pročitah, govorah, viđah, kazivah, čujah itd.;

3) u riječima sa suglasničkim skupom hv: hvala, hvaliti, po­hvala, pohvaliti, hvat, hvatati, Hvar;

4) i u ostalim riječima gdje mu je po etimologiji mjesto: hrast, hrana, hljeb, hladovina, rashlađivati se, dah, dahnuti, duh, kruh, snaha, mahati, mahnuti, usahnuti, Hrvatska.


43. — a) U riječima u kojima su se mjesto h javili suglasnici v ili j dopušta se i pisanje ovih glasova, ukoliko se nije odomaćilo pisanje sa h:

gruvati pored gruhati
duvati
duhati
vajat
hajat
zauvar
zauhar.

b) Sa h ili sa v izgovaraju se i druge riječi s naporednom upotrebom tih glasova, pa i pišemo:

uho, ali i uvo
muha,
muva
buha,
buva
protuha,
protuva
duhan,
duvan
pastuh,
pastuv.

c) U književnom jeziku nekih središta odomaćile su se iz­vjesne riječi isključivo sa v ili j, pa se i one, naravno, pišu na oba načina: suhsuši = suvsuvlji, gluhgluši = gluvgluvlji, leha (ek.) = leja (u ijek. samo lijeha), kuhati = kuvati, kuhar = kuvar, kihati = kijati, đinđuha = dinđuva.


44. — Riječi pak koje su se proširile na znatno većem pod­ručju hrvatskosrpskog jezika samo sa h ili samo sa v, odnosno j, pišu se na jedan način:

1) samo sa h: grah, zadah, kožuh, kruh, kuhinja, ruho, snaha, streha, hljeb, hladovina, tih, dahnuti, zadihati se, kihnuti, nasmjehnuti se, usahnuti;

2) samo sa v: buzdovan, marva, tvor, zijevati, ismijevati se;

3) samo sa j: aždaja, jendek, proja, promaja.


45. — Ako suglasnika h nestaje, dva samoglasnika obično se sažimaju, i u tim slučajevima imamo dvojake oblike: muhur i mur (bolje je mjesto ovih upotrebljavati riječi pečat ili žig), podbuhao i podbuo, tanahan i tanan, ćehaja i ćaja, sahat-kula i sat-kula. Imenica sat upotrebljava se samo u ovome, sažetom obliku.


46. — Riječ stranog porijekla historija i od nje izvedene historičar i historijski upotrebljavaju se i u tom i u obliku bez h: istorija, istoričar, istorijski. A ime legendarnog grčkog pjesnika piše se samo sa h: Homer (a ne Omir).


47. — Lična imena i prezimena i geografski nazivi književno se izgovaraju i pišu u obliku koji im se daje u dotičnom kraju ili u obliku u kome su odomaćeni: Mihat i Mijat, Hercegović i Ercegović, Hristo i Risto, Hristić i Ristić, Zaharija i Zarija, Rončević (od Hromčević), Hreljin, Horvati, Hvar (a ne Far), Grahovo (a ne Graovo), Orahovac i Orahovica (a ne Oraovac i Oraovica). Ali Livno (a ne Hlivno ili Hlijevno), Avala (a ne Havala), Oriovac (a ne Orjehovac).


48. — a) Suglasnik h ne piše se u riječima: adet, alat, ametom, ametice, at, uditi, nauditi, venuti, pomenuti, rđa, rđav, rđati, rvati se, jer ga u njima nikada nije ni bilo.

b) Ali ne treba pisati ni u riječima u kojima ga je davno nestalo, kao što su: odlanuti, miljeti, trunuti, truo, trula, trulo.


Bilješka. — Pravilno je samo lak, laka, lako, mek, meka, meko. Oblici lahka, mehko i sl. dijalekatski su.

Suglasnik j[uredi - уреди]

49. — Po načinu tvorbe suglasnik j dosta je sličan samoglasniku i. Zbog toga u izgovoru ove glasove nije lako odvojiti jedan od drugoga kada se oni nalaze u neposrednom susjedstvu, niti je pisanje suglasnika j pored samoglasnika i tako jednostavno. Zato treba znati da se suglasnik j ne piše:

1) između dva samoglasnika od kojih je drugi i: daire, kaiš, tain, Kain (biblijsko ime), Smail, zaista, naime, doimati se, poimati, doista, obuimati, Beduin, bjuik, neimar, seiz, reis-ul-ulema itd.;

2) između i na prvom i o na drugom mjestu: radio, nosio, dioba, radionica, prionuti (pa prema njemu i prianjati iako bismo u ovome primjeru između i i a inače očekivali j), iole, biologija, stadion, radio, embrio, nacionalan, nacionalizacija, marionetski. Ali: radija, radiju, embrija, embriju i sl.


50. — a) Ako se pak j nalazi na kraju osnove a ispred nastavka za oblik ili za tvorbu druge riječi, onda ga treba pisati:

Vojin, Vojić, Vojinović, Kojić, Mojić, Bajić, izdajica, Majić, Pejić, Vujić, Grujić, mojih, svojih, kojima, zmijom, vijoglav, zmijoglava, usvojiti, obojiti, obojica, trojica.

b) Slovo j piše se i u položaju iza i a ispred a, e i u:

dijalekat, radija, materijalan, higijena, hijeroglif, dijeta, pijetet, pijuk, trijumf, trijumvirat, radiju.

c) I između dva i slovo j također se piše:

Iliji, Ilijin; Mariji, Marijin; Matiji, Matijin; deliji, delijin; sudiji, sudijin; komšiji, komšijin; spahiji, spahijin; kutiji, kutijici; pametniji, oholiji, snažniji, čiji, svačiji, ničiji.

d) Ali se dešava da j između dva i ispada, i onda nastaje sažimanje, te se izgovara i piše jedno i: Ilić, Terzić (od Ilijić i Terzijić, kako se vrlo rijetko čuva), komšinica, spahinica, sudinica, (prema komšijin, spahijin, sudijin).

e) izuzetno se j ne piše u istom međusamoglasničkom položaju između dijelova složenica, kao u primjerima:

antiamerički, prianjati, priličiti, arhiepiskop, antiistorijski, iako itd.


51. — a) Slovo j piše se iza samoglasnika i na kraju riječi i neposredno ispred suglasnika u imperativu:

pij, pijmo, pijte, lij, lijmo, lijte, umij se, umijmo se, umijte se, ne ubij, ne ubijte.

b) A j trebati pisati i:

1) ispred nastavka -ski u pridjeva i priloga izvedenih od imenica koje se svršavaju na -ija i -ij: armijski (od armija), austrijski (od Austrija), azijski (od Azija), šumadijski (od Šumadija), historijski i istorijski (od historija i istorija), aluminijski (od aluminij ili aluminijum);

2) iza prednjonepčanih suglasnika š, č i ž: vražji, mišji, vučji, dječji, mačji, pored kojih oblika se upotrebljavaju i oblici sa i ispred j: vražiji, dječiji, mišiji...

c) Iza prednjonepčanih suglasnika i suglasnika r — j se ne piše u komparativu i superlativu: vrući i najvrući (prema vruć); riđi, najriđi (prema riđ); krnji i najkrnji (prema krnj); širi i najširi (prema širok); gori i najgori (od zao). Tako je i od visok komparativ viši.

d) Suglasnik j pogotovu se ne javlja iza mekih suglasnika đ, ć, Ij i nj, pa treba pisati: noću (a ne noćju), moću (a ne moćju), čađu (a ne čađju), smilje (a ne smiljje), Zavidovićanin (:Zavidovići), Okićanin (:Okić). Ali se izgovara, pa i piše punomoćje, pored punomoć.


52. — a) Ovdje ćemo dodati da se j ne piše između a i o na prvom i e na drugom mjestu U brojevima: jedanaest, dvanaest, trinaest... devetnaest. Tako isto ni u riječima: poezija, maestral i sl.

b) Između e i a u nekim slučajevima j se piše — epopeja, ideja, a u drugima se ne piše — idealan, kupea, defilea, rezimea, realizam, geak itd.

Suglasnici č i ć[uredi - уреди]

53. — Suglasnici č i ć dosta su srodni glasovi. Zbog toga se oni kod pojedinaca, pa i u nekim govorima hrvatskosrpskog jezika, jednako izgovaraju. A oni su ipak različiti ne samo po porijeklu već i po načinu izgovora.

Pri izgovoru suglasnika č vrh jezika dodiruje ispupčeni dio prednjeg nepca (tj. alveole). Takav je položaj jezika kada se glas ć izgovara u riječima: čaša, čarapa, čabar, čađ, čedo, čelenka, čelo, čep, čibuk, čiča, čipka, čovjek, čudo, ječam, riječ, bič, mač, ključ, početi, Mačva, čiji, čega, činiti, veče, gnječiti, čak, Čačak, Peščenica i u svim drugim riječima sa tim suglasnikom.

Pri izgovoru suglasnika ć vrh jezika se pak opire na unutrašnju stranu donjih sjekutića, a prednji dio gornje površine jezika pribija se na prednji dio tvrdoga nepca. S takvim položajem jezika izgovara se ć u mnogim riječima našeg jezika, između ostalog i u: ćaća, kuća, kći, leća, vreća, maćeha, naćve, ćelav, vruć, već, ćaskati, praćakati, prćiti.


54. — Glasove č i ć potrebno je razlikovati jedan od drugog prije svega u riječima koje su sličnog oblika a različitog značenja, kao što su:

buča — tikva i sud za piće, i buča — kugla

čar — imenica u vezi s glagolom čarati, i ćar (turcizam) — dobit

čemer — jed, i ćemer — vrsta pojasa

čorda — krdo, i ćorda, — sablja

jahačica — žena koja jaše, i jahaćica — mazga za jahanje

oračica — žena koja ore, i oraćica — oraća zemlja

spavačica — žena koja rado spava, i spavaćica — košulja za spavanje

gluhač — biljka, i gluhać — gluh čovjek

vračanje — imenica prema glagolu vračati, i vraćanje prema glagolu vraćati

vratič — biljka, i vratić — mali vrat.


55. — A ni u drugim slučajevima č i ć nije dopušteno miješati ni u izgovoru ni u pisanju. Stoga se onima koji ne prave razlike između njih preporučuje da se uče pravilnom izgovoru vježbajući se čitanjem dobrih književnih tekstova.

A. Suglasnik č[uredi - уреди]

56. — a) U književnom jeziku suglasnik č izgovara se i piše: 1) u vokativu imenica m. r. s osnovom na suglasnike k ili c ispred nastavka -e, 2) u oblicima množine imenica na c ispred nastavka -evi i 3) u množini imenice oko ispred -i: vuče (od vuk), vojniče (od vojnik), junače (od junak), momče (od momak), hajduče (od hajduk), oče (od otac), striče (od stric), zeče (od zec), očevi, očeva, očevima, stričevi, stričeva, stričevima, zečevi, zečeva, zečevima, oči, očiju, očima.

b) Suglasnik č javlja se i u glagolskim oblicima u kojih se osnova završava suglasnicima k ili c, a nastavci počinju glasovima e ili j:

1) u prezentu: pečem, siječem (nekadašnje: pekem, sijekem), vičem, vičeš...viču, plačem, plačeš ... plaču, mičem, miče ... miču, tičem, tičeš ... tiču (nekadašnje: vikjem, vikješ ... vikju), itd., prema: peku (3.l. mn.) i pekao, sijeku i sjekao, vikati i vikao, plakati i plakao, micati i micao, ticati i ticao;

2) u glag. prilogu sadašnjem: plačući, vičući, mičući;

3) u 2. i 3. l. jedn. aorista: peče, siječe, vuče, tuče prema pekoh, sjekoh, vukoh, tukoh;

4) u trpnom glag. pridjevu: pečen, sječen, vučen, tučen prema pekao, sjekao, vukao, tukao.


57. — U izvedenim riječima s nastavcima koji počinju glasovima i, e ili j iza osnovnih suglasnika k i c, također se izgovara i piše č:

vučica, vučji, vučjak, vučetina (od vuk)

junačina, junački, junačiti se, junačenje (od junak)

stričev, stričević (od stric), očev, očevina, očinski (od otac)

daščica, pa prema ovome i daščurina (od daska)

djevojčica, djevojčina, djevojčiti se (od djevojka)

pličina (od plitak)

ručica, ručetina, pa i ručurda (od ruka)

majčica, majčin, majčinstvo (od majka)

ptičica, ptičetina, pa i ptičurina (od ptica)

lisičica, lisičetina, lisičji (od lisica).


58. — Suglasnik č imamo u nastavcima za tvorbu riječi, kao što su:

-ač (za tvorbu imena vršioca radnje i sredstva radnje): vikač, kopač, mjenjač, nosač, orač, pjevač, plivač, svirač, žarač, zapušač, ogrtač, otirač, podupirač, pokrivač, prekidač, uvijač;

-ača: borovača, drenovača, bukovača, brezovača, ilovača, drljača, rudača, narikača, udavača;

-ačica (za tvorbu imenica ž. roda koje znače vršioca radnje ili što slično): kopačica, nosačica, oračica, jahačica, krojačica, pjevačica, sviračica, stajačica;

-ačak i -ačan (za izvođenje pridjeva najčešće deminutivnog značenja, ali i drugih koji nisu deminutivni): slabačak, punačak, velikačak, lagačak, uzačak, debelačan, mladačan, dugačak, ubitačan, probitačan, punačan;

-če (za tvorbu imenica sr. roda koje znače mlado čeljade ili živinče, kakav mali predmet i uopće imenice deminutivnog karaktera) i -čad (kojim se završavaju zbirne imenice u službi množine imenica na -če): djevojče, kumče, momče, vuče, majmunče, ptice, pače, gušče, zmijče, svinjče (bez deminutivnog značenja), mače, meče, lavče, jelenče, akovče i djevojčad, kumčad, momčad, vučad, pačad, mačad, mečad, majmunčad, svinjčad;

čica (deminutivni nastavak imenica ž. r.): cjevčica, grančica, koščica, slamčica;

-čić (deminutivni nastavak za tvorbu imenica m. roda): zupčić, stočić, sinčić, vočić, kamenčić, hljepčić, roščić, obraščić, lončić, trupčić, stančić;

-ič (kojim se izvode imenice većinom od glagola i označavaju vršioce radnje, a često su i nazivi pojedinih biljaka): branič (od braniti), vodič (od voditi), gonič (od goniti), vratič, povratič, zvonič, teklič, ribič (onaj koji lovi ribu), ljutič, ali i ljutić;

-ičak (nastavak za izvođenje deminutiva osnovnih imenica): kamičak, konjičak, kremičak, krajičak, plamičak;

-ičar (za izvođenje imena koja označavaju lica što se bave naukom ili zanatom, pripadaju pravcu ili igraju uloge koje označavaju imenice u osnovi): gramatičar, liričar, logičar, optičar, fizičar, skolastičar, tehničar, tragičar, komičar;

-ičast (nastavak za izvođenje pridjeva deminutivnog značenja i pridjeva koji označavaju sličnost s onim što imenuje osnovna riječ): bjeličast, plavičast, ružičast, igličast, ivičast.


59. — U našem jeziku ima još mnogo riječi sa suglasnikom č. Veći broj njih unesen je u pravopisni rječnik ove knjige. I oni koji se kolebaju gotovo uvijek će u njemu moći da vide kako te riječi treba izgovarati i pisati.

B. Suglasnik ć[uredi - уреди]

60. — Kao što se č javlja prema osnovnim suglasnicima k i c, tako ć najčešće potječe od glasa t. Ovaj se suglasnik u književnom jeziku izgovara i piše u oblicima riječi u kojih se osnova svršava suglasnikom t, i to:

1) u instrumentalu jednine s nastavkom ju imenica ž. roda na suglasnik: radošću (od radost), bolešću (od bolest), dužnošću (od dužnost), žalošću (od žalost), strogošću (od strogost), smrću (od smrt);

2) u prezentu, imperativu i prilogu sadašnjem glagola s nekadašnjim osnovnim nastavkom je: mećem, mečeš, meće, mećemo, mećete, meću, meći, mećući (od metjem, metješ ...) prema metati; prećem, preći, prećući prema pretati; krećem, kreći, krećući prema kretati; klikćem, klikći, klikćući prema kliktati; grakćem, grakći, grakćući prema graktati;

3) u trpnom pridjevu i imperfektu glagola u kojih se prezent završava na -im, a infinitiv na -iti i -jeti (ek. -eti): mlaćen, mlaćena, mlaćeno, mlaćeni, mlaćene, mlaćena, praćen, vraćen, ožalošćen, gošćen (ali: iskorišten i ovlašten pored iskorišćen i ovlašćen, a samo: namješten, dopušten), mlaćah, mlaćaše, mlaćasmo, mlaćaste, mlaćahu, praćah, vraćah, gošćah itd.

4) Infinitiv glagola s općim dijelom na suglasnik k, g ili h mjesto završetka -ti ima -ći: peći, sjeći, maci, vući, žeći, vrći, dići, stići, leći, vrći (prema: pekao, sjekao, makao, vukao, žegao, vrgao, digao, stigao, legao, vrhao). Završetak -ći ima i ići i s njim složeni glagoli: doći, poći, naći, pronaći, naići, otići, proći, ući i dr.


61. — Sve izvedene riječi u kojih se osnovni dio završava suglasnikom t, a nastavak počinje sa j, mjesto ova dva glasa imaju suglasnik ć. Tako se to ć izgovara i piše:

1) u zbirnim imenicama: braća (:brat), cvijeće (:cvijet), pruće (:prut), lišće (:list), plašće (:plast), briješće (:brijest);

2) u glagolskim imenicama koje su izvedene nastavkom -je preko trpnih pridjeva ili od glagolskih osnova sa suglasnikom t: raspeće (:raspeti), nadahnuće, krvoproliće, biće, žice, svanuće, uskrsnuće;

3) u komparativima i superlativima pridjeva: krući i najkrući (od krut), ljući i najljući (od ljut), gušći i najgušći (od gust), češći i najčešći (od čest), kraći i najkraći (od kratak), plići i najplići (od plitak);

4) u imenima stanovnika pojedinih zemalja i mjesta izvedenih od imenica s osnovom na t: Banaćanin (:Banat), Zećanin (:Zeta), Splićanin (:Split), Imoćanin (:Imotski);

5) u riječima mjesto suglasnika đ ispred bezvučnih suglasnika: žećca (od žeđca): žeđ, nalećke (od naleđke): na leđa, Roćko (od Rođko).

6) I u grupama skj mjesto k javlja se katkad suglasnik ć: liješće i triješće (ek. lešće i trešće) od lijeska i trijeska (ek. leska i treska).


62. — Suglasnik ć javlja se i treba ga izgovarati i pisati u nastavcima:

-aći (kod pridjeva izvedenih od glagola): brijaći (od brijati), pisaći (od pisati), oraći (od orati), kupaći (od kupati), stajaći (od stajati), šivaći (od šiti), peraći (od pratiperem);

-ća i -ćo: zloćo i zloća, Mićo i Mića;

-ći (u glagolskog priloga sadašnjeg): bijući, pijući, lijući, čujući, krijući, znajući, čekajući, čitajući, pjevajući, orući, pišući, držeći, noseći itd.;

-eći (kod pridjeva izvedenih najčešće od imenica na -e (-eta): teleći, pileći, jagnjeći, jareći, pseći, praseći, juneći, srneći (od tele-teleta, pile-pileta);

-ećak (kod imenica izvedenih opet najčešće od imenica na –e (-eta): telećak, ždrebećak, svinjećak, prasećak, srnećak;

-ić (za tvorbu deminutivnih imenica m. roda): zubić, stolić, listić, gradić, grozdić, prstić, nosić, ključić, noktić, crvić i za građenje naših najčešćih narodnih prezimena koja se izvode neposredno od imenica ili preko pridjeva na -ov ili -ev: Marić, Jović, Perić, Nikolić, Maretić, Daničić, Jagić, Karadžić, Mažuranić, Jakšić, Lukić, Kovačić, Radičević, Domanović, Kapetanović, Barjaktarević;

-oća (za izvođenje imenica od pridjeva): bljedoća, sljepoća, čistoća, hladnoća.


63. — a) Treba znati da se kajkavsko č koje stoji prema glasu t u književnom jeziku piše kao ć: Habdelić, Desinić, Lašćina, Trakošćan, Pušća (kajk. Habdelič, Desinič, Laščina, Trakoščan, Pušča).

b) Kajkavsko pak č koje stoji prema k ili c u književni se jezik prenosi kao č: Peščenica, Konjščina, Ciganjščak, Jurovčak, Medveščak, Grmoščica (prema: pesak, konjski, ciganski i dr.).


64. — U narodnom izgovoru imamo ć u riječima književnog jezika: opći, uopće, općina, svećenik. Ali su te riječi iz crkvenoslavenskog jezika u obliku sa št mjesto ć ušle u narodne govore jednog dijela našeg jezičnog područja, pa se u književnom jeziku upotrebljavaju i u obliku: opšti, uopšte, opština, sveštenik.

Suglasnici i đ[uredi - уреди]

65. — Po načinu tvorbe donekle su među sobom slični i sliveni suglasnici i đ. Zato u izgovoru pojedinaca, a i u nekim govorima hrvatskosrpskog jezika, nema razlike među njima. A griješi se katkad i u pisanju ovih glasova. U književnom jeziku razlike u načinu izgovora i đ lako je zapaziti.

a) Suglasnik dž, kao zvučni parnjak suglasnika č, izgovara se kada se vrhom jezika dodirne prednji dio tvrdoga nepca. Ovaj tvrdi sliveni suglasnik imamo najčešće u pozajmljenim riječima kao što su:

džamija, dželat, hodža, hadžija, džilit, nadžak, džeferdar, džibra, džakati, džin, džigerica, fildžan, džep, daidža, džezva, maharadža, Mandžurija, džabe, džapati se, džem, džungla, pidžama, budžet, džokej i sl.

b) Pri izgovoru suglasnika đ, zvučnog parnjaka glasa ć, vrh jezika opire se na unutrašnju stranu donjih sjekutića, a gornja površina srednjeg dijela jezika pribija se na tvrdo (prednje) nepce. Takvim smještajem govornih organa dobiva se mek zvučni sliveni suglasnik, kakav imamo u primjerima:

đak, đakon, Đakovo, Đakovica, đavo, Đorđe, Đuro, Đurica, đulabija, đuvegija, buđa, krađa, đerdan, anđeo, đerđev, lađa, leđa, Jeđupka, međa, rđa, riđ, gađati, dođem, nađem, pođem, prođem i dr.


66. — Nezgoda miješanja suglasnika i đ i ovdje se najjače ogleda kada do nje dođe u riječima koje su po značenju različne, a po obliku su inače vrlo slične. Takve su riječi:

džak, džaka — vreća, i đak, đaka — učenik

džem — vrsta kuhanog voća, i đem — gvožđe na uzdi i žvale

džiđa — vrsta koplja, i đida — junak

Džon (u transkripciji) englesko ime, i đon — potplat na cipeli

Džordž (u transkripciji) opet englesko, a Đorđe je naše ime.

A. Suglasnik [uredi - уреди]

67. — Glas ne nalazimo često u riječima domaćeg porijekla.

a) On se javlja mjesto č u položaju ispred zvučnih suglasnika:

svjedodžba (svjedočba): svjedočiti, srdžba (srčba): srčiti se (ljutiti se), narudžba (naručba): naručiti, porudžbina (poručbina): poručiti, vradžbina (vračbina): vračati.

b) Glas imamo i u riječima s nastavcima turskog porijekla -džija, -džika i -džinica:

govordžija, inadžija, rabadžija, huregdžija, bozadžija, šaldžija ili šaljivdžija, šeširdžija, provodadžija, provodadžika, bozadžinica, čajdžinica, duvandžinica itd.


68. — Naporedo se upotrebljavaju i dopušteno je pisati i sa i sa đ riječi: Madžar, Madžarska, madžarski (prema turskom izgovoru) i Mađar, Mađarska, mađarski (s izgovorom koji ove riječi imaju u samom mađarskom jeziku).


B i lj e š k a. — U nekim složenicama se u latinici ne izgovara kao jedan glas, nego svako slovo tu označava poseban glas, npr. nadživjeti, podžeći, nadžeti.

B. Suglasnik đ[uredi - уреди]

69. — Glas đ javlja se i treba ga pisati u oblicima promjenljivih riječi gdje osnovno d dolazi u vezu sa suglasnikom j:

1) u instrumentalu jedn. imenica ž. roda na suglasnik d: glađu (od glad-ju), mjeđu (od mjed-ju), zapovijeđu (od zapovijed-ju);

2) u komparativu pridjeva s osnovom na d: tvrđi (od tvrdji), grđi (od grdan), luđi (od lud);

3) u prezentu, imperativu i glag. prilogu sadašnjem s osnovom na d: glođem, glođeš, glođe, glođemo, glođete, glođu, glođi, glođući (od glodjem, glodješ ...);

4) u trpnom pridjevu i imperfektu glagola na -iti i -jeti (ek. -eti): vođen, vođah, građen, građah, prebrođen, viđen, viđah.


70. — Suglasnik đ imamo dalje u izvedenih riječi u kojih se osnovni dio završava suglasnikom d, a nastavak počinje sa j:

1) u imenica: građanin (od grad-janin), Beograđanin, Novosađanin, vođa (:voditi), grožđe (od grozd), viđenje (:vidjeti), građa, građenje (:graditi), brođenje (:broditi);

2) u nesvršenih glagola izvedenih od glagola na -iti i -jeti (ek. -eti): vrijeđati (:uvrijediti), svađati se (:svaditi se), rađati (:roditi), sviđati se (:svidjeti se), događati se (:dogoditi se), viđati (:vidjeti), iscjeđivati (:iscijediti), zarađivati (:zaraditi), obrađivati (:obraditi).


71. — Skup suglasnika dj ne daje uvijek đ, nego se i d i j posebno izgovaraju, pa ih oba treba i pisati:

1) u složenim riječima u kojima se prvi dio završava suglasnikom d, a drugi počinje suglasnikom j: nadjačati, podjarmiti, odjaviti, odjuriti, nadjahati, podjednako, adjektiv, adjunkt;

2) u ijekavskom izgovoru kada j od kratkog jata dođe neposredno iza d: djevojka, djeca, djed, djever, gdje, ovdje, ondje.


72. — Sve riječi sa suglasnicima đž i đ nisu mogle ovdje biti navedene. Veći broj njih naći ćemo u pravopisnom rječniku, i tamo ćemo vidjeti kako ih treba pisati.

Suglasnici k, g, h ispred samoglasnika e i i[uredi - уреди]

73. — Ispred samoglasnika e i i zadnjonepčani suglasnici k, g i h u prošlosti su se mijenjali u č, ž, š i u c, z, s.

a) I u sa vremenom književnom jeziku oni se mijenjaju ispred e uopće i ispred i kada se nalazi u nastavku za tvorbu riječi:

1) mjesto k imamo č: vuče (od vuk), vučetina, vučica, vučina; junače (od junak), junačina, junačiti se; vojniče (od vojnik); ručetina, ručica, ručiti se i zaručiti (:ruka); poručiti (:poruka); reče (:rekoh, rekao), peče (:pekoh, pekao), tuče (:tukao), siječe (:sjekao), steče (:stekao), uvuče (:uvukao);

2) mjesto g imajmo ž: druže (od drug), druževan, družiti se; nožica, nožetina (:noga); rožina (:rog), kružić i kružiti (:krug), stiže (:stigoh i stigao), diže (:digao), striže (:strigoh i strigao);

3) mjesto h imamo š: siromaše (od siromah), siromašica i siromašiti, sušiti (:suh), prašina i prašiti (:prah), vršina i uvršiti (:vrh), vršem i vrše (:vrhao).

b) Ali često nailazimo i na pojedine riječi ili njihove oblike u kojima se u istim položajima ispred e i i čuvaju zadnjonepčani suglasnici. U primjerima: ruke, noge, junake, vojnike, nosoroge, siromahe, kititi, kisnuti, poginuti, hitati, Grkinja, kneginja, Vlahinja i u drugim ovakvim slučajevima nije bilo uslova za promjenu o kojoj govorimo, jer su se u vrijeme njenog vršenja iza k, g i h nalazili drugi glasovi koji rečenu promjenu nisu uslovljavali.


74. — a) Za pravopis je zanimljivija promjena zadnjonepčanih k, g, h u suglasnike c, z, s. Ova se promjena vršila kada je neposredno iza zadnjonepčanih suglasnika dolazilo i kao nastavak za oblik t2, pa i danas izgovaramo i pišemo:

ruci (od ruka), muci (od muka), kolijevci (od kolijevka), ljuljašci (od ljuljaška), junaci i junacima (od junak), vojnici i vojnicima (od vojnik), vuci i vucima (od vuk), peci, pecite, pecijaše (:peći i pekao), tuci, tucite i tucijaše (:tući i tukao), vuci, vucite i vucijaše (:vući i vukao), sijeci, sijecite i sijecijaše (:sjeći i sjekao);

nozi (od noga), slozi (od sloga), tuzi (od tuga), sluzi (od sluga), nosorozi i nosorozima (od nosorog), krčazi i krčazima (od krčag); strizi, strizite i strizijah (:strigoh i strigao), lezi i lezite (:legoh i legao), snasi (od snaha), siromasi (od siromah), vrsi i vrsite (:vrhao) itd.

b) Od ove promjene ima više odstupanja. Zadnjonepčani suglasnici izgovaraju se i pišu:

1) u dat. i lok. vlastitih imena, u kojima se govori i piše:

Anki, Mirki, Milki, Zorki, Veliki, Vasiljki, Duki, Luki, Lenki, Dragi, Gogi, Gagi, Mihi;

2) u istim oblicima imenica odmila:

baki, seki, zeki, koki, striki, májki (od májka = staramajka, tj. baka) prema mâjci (od mâjka).

c) Promjena k, g i h obično se ne vrši ni u č, ž i š kada se od posljednjih riječi izvode nove riječi, njihovi deminutivi, recimo, ili prisvojni pridjevi:

bakica, sekica, kokica, majkica i bakin, sekin, dekin (ek.), kokin, májkin (:mâjčin).

d) Može se reći da se u deminutiva promjena zadnjonepčanih suglasnika danas ne vrši u slučajevima gdje nema promjene u osnovnih riječi, a i u deminutiva se osnovni suglasnici mijenjaju ako osnovna riječ zna za promjenu:

kao majčica (:majci) tako i djevojčica (:djevojci), unučica (:unuci od unuka) i snašica (:snasi), nožica (:nozi), ručica (:ruci), jabučica (:jabuci), kruščica (:krušci). Ali se odmila kaže i nogica, rukica, jabukica.

e) U prisvojnim pridjevima pak promjena je nešto rjeđa. Promjenu imamo u majčin i djevojčin, a bez promjene su: snahin, slugin i unukin.

f) Prisvojni pridjevi na -in izvedeni od vlastitih imena uopće ne znaju za promjenu, već se govori i piše: Ankin, Mirkin, Zorkin, Lukin, Todorkin, Gagin, Dragin, Mihin.

g) Ispred deminutivnog nastavka -ica zadnjonepčani suglasnici se također gotovo redovno čuvaju neizmijenjeni: Ankica, Mirkica, Milkica, Gagica, Dragica, Mihica. Jedino se suglasnik k kada je u skupu sa suglasnikom m, n ili v ispred sebe može i čuvati i mijenjati: Ankica i Ančica, ili se još češće mijenja nego što se čuva: Budimčica, Dubravčica, Ivančica, Jovančica.

h) Potrebno je istaći da se ispred nastavka prisvojnih pridjeva na -in(a) mjesto c javlja č iako se k u takvim položajima nije mijenjalo. Govori se i piše: Ankičin, Mirkičin, Daničin, Miličin (a ne: Ankicin, Mirkičin itd.).


75. — Zadnjonepčani suglasnici čuvaju se neizmijenjeni i kada se nalaze neposredno iza suglasnika u koje se inače mijenjaju ili u skupu iza sebi srodnih suglasnika:

1) u skupovima ck, zg, sh: kocki, mazgi, tezgi, drezgi, pashi (jer bismo u slučaju promjene dobili: kocci, mazzi, tezzi, drezzi i passi i dalje: koci, mazi, tezi, drezi, pasi, a to bi značilo nešto sasvim drugo ili ništa ne bi značilo); i prema ovome: kockicakockin, mazgicamazgin, tezgica itd.;

2) u slučajevima kada bi se i van suglasničkog skupa promjenom zadnjonepčanih suglasnika mijenjalo značenje riječi: gatki, motki, tetki, kliki, čestitki, patki, agi, kuki, guki, čuki, tuki (promjenom bi se dobilo: gaci, moci, teci, klici, čestici, paci, azi, kuci, guci, čuci, tuci i ovdje bi se naime promijenilo značenje). Ali se govori i piše okuci (prema okuka).


76. — a) Ni u oblicima imenica tuđeg porijekla: psihi, najlonki, frizerki promjena se nikako ne vrši, ili se pored oblika s promjenom upotrebljavaju i oblici bez promjene: epohi i eposi, freski i fresci, maski i masci.

b) Oblici i s promjenom i bez promjene poznati su i od domaćih riječi: zagoneci i zagonetki, pripovijeci i pripovijetki, bici i bitki, krleci i krletki.

c) Mnogo su običniji oblici sa sačuvanim osnovnim suglasnikom i u imenica čija se osnova svršava skupovima čk i ćk: tački, mački, zvečki, klečki, kučki, voćki, praćki.

d) A promjena se nikada ne vrši u oblicima imenica izvedenih od pridjeva nastavkom -ka: plavki, crnki, blondinki. Tako isto ni u oblicima ženskih imena stanovnica pojedinih mjesta, pokrajina ili zemalja: Valjevki, Turopoljki, Karlovčanki, Šumadinki, Dalmatinki, Bosanki, Ličanki, Crnogorki, Makedonki, Jugoslavenki i Jugoslovenki, Belgijanki, Amerikanki.

e) Ali kada se ove imenice daju kao nazivi pojedinih književnih djela ili listova, u njihovim oblicima zadnjonepčani suglasnici ispred i mogu se i mijenjati: U Srbijanci (i u Srbijanki) Sime Milutinovića, u Podunavci (i u Podunavki).


77. — a) U oblicima dat. i lok. geografskih vlastitih imena domaćeg porijekla promjena se vrši ako su ona postala od zajedničkih imenica: Banjaluci, Palanci, Rijeci.

b) A i bez promjene i s njom upotrebljavaju se gotovo sva ostala geografska imena: Požegi i Požezi, Gradiški i Gradišci, Liki i Lici, Boki i Boci.

c) Ukoliko bi njihovi oblici s promjenom bilo po čemu postali neobični, u njima se čuva osnovni suglasnik, govori se i piše npr. Krki (a ne Krci).

d) Strana imena koja su odavna tako u upotrebi, u obliku dat. i lok. mijenjaju zadnjonepčane suglasnike ispred nastavka -i: Americi i Africi. U drugima, međutim, taj se suglasnik čuva neizmijenjen: Meki, Kostariki, Volgi.

Promjena glasa l u o na kraju riječi i na kraju sloga[uredi - уреди]

78. — U današnjem književnom jeziku često se na kraju riječi i na kraju sloga nalazi samoglasnik o ondje gdje je u starijem jeziku (a još i danas je u kajkavskom i čakavskom dijalektu) bio suglasnik l. Tako prema starijem čital, pepel, selba, gostilnica imamo današnje književne oblike čitao, pepeo, seoba, gostionica. Ta promjena glasa l u o negdje je sačuvana u svima slučajevima iste vrste, negdje je pored nje pravilan i oblik s glasom l, a negdje se upotrebljavaju isključivo oblici sa l.


79. — Promjena glasa l u o dosljedna je u ovim slučajevima:

a) u muškom rodu jednine glagolskog pridjeva radnog: čitao, nosio, kleo, vidio. Od dva o sažimanjem nastaje dugo o: ubō (od ubol preko uboo), probo i sl.;

b) u imenica ž. r. koje se tvore s nastavkom -nica: čitaonica, radionica, učionica, gostionica;

c) u imenica m. i ž. roda koje su na kraju imale glas l i ispred njega nepostojana a: kotao, posao, ugao, orao, uzao, misao, zamisao.


80. — Drugi su slučajevi podijeljeni. Ima pojedinih imenica i pridjeva u kojih se promjena l u o obavezno čuva, npr. pepeo, veo, deo (ek.), razdeo (ek.), dioba, seoba, žaoka, vlasteostvo, veseo, zao, nagao, okrugao, mio, debeo, ceo (ek.), smeo (ek.), misaon, smion, osion. Tako su i od imenica nosilac, žetelac, davalac, talac i dr. ostali padeži osim gen. množine pravilni samo s promjenom: nosioca, žeteoca, davaoca, taoca, ali gen. množine glasi: nosilaca, žetelaca, davalaca, talaca, jer l nije bilo na kraju sloga.

Pored toga ima imenica i pridjeva u kojih su pravilni oblici i s promjenom i bez nje, npr. so i sol, vo i vol, do i dol, soko i sokol, dio i dijel (u ijek.), odio i odjel (ijek.), predio i predjel (ijek.), seoce i selce, stoca i stolca (gen. od stolac), koca i kolca, krioce i krilce, groce i grlce, anđeo i anđel, obao i obal, topao i topal, bijel i bio (ijek.), cio i cijel (ijek.), smjel i smio (ijek.), vlasteoski i vlastelski, seoski i selski. Tako i od nekih imenica na -lac imamo dvojake oblike: pogorioca i pogorjelca (od imen. pogorjelac), ekavski samo pogorelca, stradalca i strodaoca (od imen. stradalac), krvopilca i krvopioca (od imen. krvopilac). Od imenice palac nom. mn. glasi palci (na rukama) i paoci (na točku).


81. — Treću skupinu čine imenice i pridjevi u kojih promjene glasa l u o uopće nema, ni na kraju riječi ni na kraju sloga. Takve su imenice: bol, val, pečal, glagol, ždral, prelacprelca, tkalactkalca, bijelacbijelca, žalacžalca, molba, žalba, bolnica, nevaljalstvo. Među njima ima dosta imenica stranoga porijekla: apostol, bal, general, gol, konzul, maršal, žurnal, feudalacfeudalca, Ćiril.

Takvi su i pridjevi ohol, školski, kolski, ćirilski, konzulski, fudbalski, maršalski, (stalan)stalna, stalno, (silan)silna, silno, (zahvalan)zahvalna, zahvalno i sl.


82. — Prema imenici stvaralac, stvaraoca stvorena je pravilno imenica stvaralaštvo. Tako je i tužilaštvo, branilaštvo, pregalaštvo, a oblici tužioštvo, branioštvo, pregaoštvo nisu pravilni.


83. — I u glagola prionuti nastalo je o od starijega l. A nesvršeni je glagol od njega prianjati.


84. — Prema imenicama Konavli, Solila, Soko-grad pridjevi zadržavaju promjenu l u o: konavoski (od konavalski, konavaoski), solioski, sokoski.


B i lj e š k a. — U gen. množine imenica seoce, krioce, groce, vesaoce l se čuva nepromijenjeno, jer se ne nalazi na kraju sloga, pa ti oblici glase: selaca, krilaca, grlaca, vesalaca.

Jednačenje suglasnika[uredi - уреди]

85. — Suglasnici se razlikuju po zvučnosti i po mjestu tvorbe. Jedni su zvučni, a drugi bezvučni; jedni se stvaraju zatvaranjem usana, drugi dodirom jezika na zubima, treći na nepcu itd. Ako se različni suglasnici nađu u riječi jedan do drugoga, oni se jednače, asimiliraju.

I. Jednačenje suglasnika po zvučnosti[uredi - уреди]

86. — Suglasnici se po zvučnosti dijele na zvučne i bezvučne. Zvučni su b, d, g, z, ž, đ, dž, j, v, l, lj, m, n, nj, r, a bezvučni p, t, k, s, š, ć, č, c, f, h. Sonanti (j, v, l, lj, m, n, nj, r) ne utječu na jednačenje, a ostali su po načinu tvorbe tako srodni da je razlika među njima samo u zvučnosti. Baš zato su ti suglasnici podložni jednačenju po zvučnosti. Oni se pojavljuju u paru i pri jednačenju se zamjenjuju jedan drugim. Evo tih parova:

zvučni:
b
d
g
z
ž
đ
bezvučni:
p
t
k
s
š
ć
č

Kad se u riječi nađu takva dva suglasnika različne zvučnosti, oni se jednače po ovim pravilima:

1) Zvučni suglasnik mijenja se ispred bezvučnoga u bezvučni.

Tako se mijenja

b u p:
vrapca od vrabac
ropstvo od rob
opčiniti od občiniti
zepsti od zebsti (prema zebem)
gipka od gibka (prema gibak)
ophoditi se od obhoditi se
d u t:
pretka od predka (prema predak)
natprirodni od nadprirodni
potcijeniti od podcijeniti
natčovjek od nadčovjek
otćušnuti od odćušnuti
pothvat od podhvat.

Ako se d nađe ispred s ili š, ostaje u pismu neizmijenjeno:

predsjednik gradski sredstvo
odsjek odstupiti vođstvo
predstava predstavnik srodstvo
odšetati kadšto podšišati.

Po pravilu o jednačenju mijenja se dalje

g u k:
bokca od bogca (prema bogac)
drukčije od drugčije (pored drugačije)
z u s:
dolaska od dolazka (prema dolazak)
gristi od grizti (prema grizem)
rascijepiti od razctjepiti
besplatan od besplatan
beshljebnik od bezhljebnik
ž u š:
lašca od lažca (prema lažac)
teškoća od težkoća (prema težak)
bilješka od bilježka (prema bilježiti, ali gen. mn. bilježaka)
gruški od gružki (prema Gruž)
đ u ć:
žečca od žeđca (prema žeđ)
omećka od omeđka (prema omeđak)
nalećke od naleđke (prema na leđa).

Ako se đ nađe ispred nastavka -stvo, ostaje u pismu neizmijenjeno: vođstvo (a ne voćstvo) prema vođa.

2) Bezvučni suglasnik ispred zvučnoga mijenja se u zvučni. Tako se mijenja

p u b:
tobdžija od topdžija (prema top)
oklobdžija od oklopdžija (prema oklop)
t u d:
primjedba od primjetba (prema primijetiti)
kosidba od kositba (prema kositi)
svadbeni od svatbeni (prema svat).

B i lj e š k a. — Suglasnik d ostaje i u gen. mn. imenica koje se svršavaju na -dba, dakle: primjedaba, kosidaba, svadaba, udadaba (prema nom. jedn. primjedba, kosidba, svadba, udadba).

Nadalje se mijenja

k u g:
svagdašnji od svakdašnji (prema svaki dan)
negda od nekda
gdje od kdje
s u z:
zbor od sbor
zbogom od sbogom
združiti od sdružiti
š u ž:
zadužbina od zadušbina (prema za dušu)
Varaždin od Varašdin
č u :
svjedodžba od svjedočba (prema svjedočiti)
narudžba od naručba (prema naručiti)
srdžba od srčba (prema srčiti se, ljutiti se)
otadžbina od otačbina.

Glas h ispred zvučnih suglasnika ostaje, razumije se bez promjene: Vrhbosna, Salihbegović.


B i lj e š k a. — Suglasnik ostaje i u gen. mn imenica koje se svršavaju na -džba, dakle: svjedodžaba, narudžaba, srdžaba.


87. — Ostali zvučni i bezvučni suglasnici ne mijenjaju se po zvučnosti kada se nađu jedan do drugoga: tvoj, ovca, lonci, kolijevka, inovjerci, crkva.


88. — Osim spomenutih već slučajeva (predsjednik, vođstvo) jednačenje suglasnika ne vrši se u pisanju ni u ovim slučajevima:

1) u složenim riječima u kojima bi se promjenom suglasnika na kraju prvog dijela složenice izgubila veza s njegovim značenjem: predturska vremena, podtekst, postdiplomski studij, jurisdikcija, adherentan, subpapilaran i sl.;

2) u nekim vlastitim imenicama stranog porijekla i u njihovim pridjevima: Habsburgovci, habsburški, Rentgen i Röntgen (ali rendgen-aparat), Vašington i Washington, vašingtonski, Musorgski i sl. Pri tom treba uzeti u obzir da naša muslimanska imena ne smatramo stranim, pa ih je bolje pisati u obliku Mithat, Ethem, Suphija nego Midhat, Edhem, Subhija.

3) U nekim domaćim vlastitim imenima d može ostati neizmijenjeno radi razlike prema drugom sličnom imenu i u deklinaciji radi čuvanja veze s osnovom: Kadčić (književnik, za razliku od drugog književnika A. Kačića), Brgudac (mjesto u Istri) — iz Brgudca, Zabrdac — gen. Zabrdca, dat. Zabrdcu.

II. Jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe[uredi - уреди]

89. — Po mjestu tvorbe mijenjaju se u našem jeziku suglasnici s, z i n kada se nalaze ispred nekih suglasnika.


90. — Suglasnici s, z mijenjaju se u š, ž kada stoje ispred prednjonepčanih suglasnika š, ž, č, ć, dž, đ, lj i nj.

1) Tako se mijenja

s u š:
lišće od lisće (prema starijem listje)
pašče od pasče (prema pas)
pošljem od posljem (prema poslati)
prošnja od prosnja (prema prositi)
z u ž:
grožđe od grozđe (prema starijem grozdje)
grožnja od groznja (prema groziti se)
pažljiv od pazljiv (prema paziti)
zabražđivati od zabrazđivati (prema zabrazditi)
ižđikati od izđikati (prema đikati)
miraždžika od mirazdžika (prema miraz).

U nekih riječi često se prije jednačenja po mjestu tvorbe izvrši i jednačenje po zvučnosti:

raščupati od razčupati preko rasčupati
iščeznuti od izčeznuti preko isčeznuti
bešćutan od bezćutan preko besćutan
obraščić od obrazčić preko obrasčić.

2) Do promjene suglasnika s, z u š, ž ne dolazi u ova dva slučaja:

a) u složenicama kojima je prvi dio prefiks sa završnim suglasnikom s ili z, a drugi dio počinje prednjonepčanim suglasnicima lj i nj:

sljubiti se iznjušiti
izljubiti iznjihati
razljutiti raznjihati

b) u riječima ijekavskog izgovora ispred lj, nj koji su postali od l i n i glasa j dobivenog od starog jata:

sljepoća ekav. slepoća
sljeme ekav. sleme
snježan ekav. snežan
bjesnjeti ekav. besneti.

91. — Po mjestu tvorbe jednači se i suglasnik n kada se nađe ispred usnenih suglasnika p, b u prostim i izvedenim riječima:

himba od hinba (prema hiniti, pretvarati se)
zelembać od zelenbać (prema zelen)
stambeni od stanbeni (prema stan)
prehrambeni od prehranbeni (prema prehraniti).

Ali kada se suglasnik n nađe na kraju prvog dijela kakve složene riječi kojoj se drugi dio počinje suglasnikom p ili b, tada jednačenje nije potpuno, pa treba pisati n, a ne m:

stranputica vodenbuba vanbračni
jedanput Osmanpašić vanpartijski
crvenperka Rizvanbegović vanpartijac.

Gubljenje suglasnika[uredi - уреди]

Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi[uredi - уреди]

Imenice[uredi - уреди]

Pridjevi[uredi - уреди]

Zamjenice[uredi - уреди]

Brojevi[uredi - уреди]

Glagoli[uredi - уреди]

Prilozi i riječce[uredi - уреди]

Prijedlozi[uredi - уреди]

Veznici i riječce[uredi - уреди]

Interpunkcija[uredi - уреди]

Zarez[uredi - уреди]

A. Zarez između dijelova rečenice[uredi - уреди]

B. Zarez između rečenica[uredi - уреди]

I. Između nezavisnih rečenica[uredi - уреди]
II. Između glavnih i zavisnih rečenica[uredi - уреди]

Tačka[uredi - уреди]

Tačka i zarez[uredi - уреди]

Dvije tačke[uredi - уреди]

Navodnici[uredi - уреди]

„“

Crta[uredi - уреди]

Zagrada[uredi - уреди]

Upitnik[uredi - уреди]

Uzvičnik[uredi - уреди]

Pravopisni znaci[uredi - уреди]

Tačka[uredi - уреди]

Dvije tačke[uredi - уреди]

Nekoliko tačaka[uredi - уреди]

Crta[uredi - уреди]

Crtica[uredi - уреди]

Zagrada[uredi - уреди]

Zvjezdica[uredi - уреди]

Apostrof[uredi - уреди]

Znak jednakosti[uredi - уреди]

Znaci porijekla[uredi - уреди]

Akcenatski znaci[uredi - уреди]

Genitivni znak[uredi - уреди]

Skraćenice[uredi - уреди]

Tuđe riječi[uredi - уреди]

I. Riječi iz klasičnih jezika[uredi - уреди]

II. Riječi iz neslavenskih živih jezika[uredi - уреди]

A. Zajedničke imenice[uredi - уреди]

B. Vlastita imena[uredi - уреди]

Kad se pišu izvorno[uredi - уреди]
Kad se pišu prema izgovoru[uredi - уреди]

III. Riječi iz slavenskih jezika[uredi - уреди]

A. Izvorno pisanje slavenskih vlastitih imena[uredi - уреди]

B. Fonetsko pisanje slavenskih imena[uredi - уреди]

Pravopisna terminologija[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Ekavsko izdanje pravopisa u PDF-u (rarovan)


  1. t1 Mjesto znaka treba stajati znak r sa silaznim akcentom, ali zbog tehničkih poteškoća stavljen je znak r sa tačkom iznad (prim. Hans).
  2. t2 Jedino u oblicima današnje množine imenica oko i uho, tj. u padežima množine: oči, očiju, očima i uši, ušiju, ušima ispred i kao nastavka za oblik mjesto k i h imamo č i š, a ne c i s. I obrnuto u primjerima pecivo, tocilo, nekolicina ispred nastavka za tvorbu riječi mjesto k i g imamo c i z, a ne č i ž.