Prijeđi na sadržaj

Pragmatika

Izvor: Wikipedija
Lingvistika
discipline
fonetika
fonologija
morfologija
sintaksa
semantika
pragmatika
leksikologija
leksikografija
stilistika
lingvistika teksta
analiza diskursa
primijenjena lingvistika
sociolingvistika
generativna lingvistika
kognitivna lingvistika
računarska lingvistika
korpusna lingvistika
kvantitativna lingvistika
etimologija
spisak lingvista

Pragmatika ili pragmalingvistika je lingvistička disciplina koja proučava kako se značenje jezičnih sredstava interpretira u odredenoj komunikacijskoj situaciji u odnosu na namjere i uloge govornika i slušatelja.[1]

Povijest i zadaci

[uredi | uredi kod]

Ovo polje lingvistike i filozofije jezika razvilo se od šezdesetih godina 20. stoljeća.[2] Bavi se s jedne strane odnosima verbalnih znakova i ljudi koji ih izražavaju ili slušaju, a s druge strane bavi se ovisnošću značenja od konteksta. Pragmatika istražuje i mehanizme implicitne komunikacije. Izučava jezična sredstva čije se značenje može razumjeti isključivo u odgovarajućem kontekstu.

Bavi se funkcioniranjem poruke u procesu komunikacije u skladu sa situacijom, potrebama, očekivanjima, ulogama onih koji sudjeluju, onih koji su uključeni u komunikaciju. Pragmatika obuhvaća proučavanje komunikativnih sredstava s obzirom na čovjeka; šta se događa sa čovjekom kada daje i prima saopćenja; od čega zavisi oblik komunikacije u određenoj prilici i sl. Po Morisovoj podjeli semiotike, pragmatika je, uz sintaksu i semantiku, jedan njen dio i proučava odnos između znaka i primatelja (tumača). Biti pragmatično kompetentan znači biti sposoban pravilno proizvesti i ispravno interpretirati jezičnu činjenicu u skladu sa situacijom u kojoj se komunikacija odvija.

Pragmatika proučava upotrebe jezika na različitim razinama. Pragmatičke teme su npr. ljubaznost, mijenjanje uloga u komunikaciji. Tekst se razmotra sa stajališta analize konverzacije, a također se obraća pažnja na izbor izražajnih sredstava prema kontekstu. Dva ključna koncepta pragmatike su proces izbora i kontekst jer sredstvima koje izabiremo pokušavamo utjecati na sugovornika, a sve ovisi o kontekstu.

Najvažnije teorije unutar pragmatike su:

  • teorija govornih činova
  • teorija konverzacijskih implikatura
  • teorija relevantnosti
  • presupozicija

Povezano

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. Kordić, Snježana (1991). „Konverzacijske implikature”. Suvremena Lingvistika (Zagreb) 17 (31–32): 87. ISSN 0586-0296. OCLC 440780341. SSRN 3442421. CROSBI 446883. (NSK). Arhivirano iz originala na datum 2013-09-25. Pristupljeno 2019-07-25. 
  2. Kordić, Snježana (1990). „Filozofija jezika i pragmatika”. Revija (Osijek) 30 (7): 97. ISSN 0034-6888. CROSBI 446878. (NSK). Arhivirano iz originala na datum 2012-09-10. Pristupljeno 2019-10-27. 

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Ariel, Mira (2008), Pragmatics and Grammar. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Cole, Peter (ur.) (1978), Pragmatics. (Syntax and Semantics, 9). New York: Academic Press.
  • Dijk, Teun A. van. (1977), Text and Context. Explorations in the Semantics and Pragmatics of Discourse. London: Longman.
  • Laurence R. Horn i Gregory Ward. (2005), The Handbook of Pragmatics. Blackwell.
  • Verschueren, Jef, Jan-Ola Östman i Jan Blommaert (ur.) (1995), Handbook of Pragmatics. Amsterdam: Benjamins.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]