Prašnik

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
prašnici vrste roda Amaryllis

Prašnik je biljni organ koji stvara polen. Nastao je iz listolikih mikrosporofila primitivnih golosemenica - predaka skrivenosemenica. Listoliki izgled prašnika se sreće kod primitivnih skrivenosemenica, kao što su lokvanji. Skup svih prašnika u cvetu se naziva andreceum (Androeceum).[1]

Građa prašnika[uredi - уреди | uredi izvor]

U najvećem broju slučajeva, prašnik se sastoji od prašničkog konca (filamentum) na čijem vrhu se nalazi prašnica (anthera). Prašnicu dalje čine dve poluantene (thecae) koje povezuje nastavak prašničkog konca (conectiv). One su podeljene na dve polenove kese (loculi) uzdužnom pregradom. Prašnik je homolog mikrosporofilu, a prašničke kese mikrosporangijama.[1]

Stadijumi razvitka[uredi - уреди | uredi izvor]

List iz koga će nastati prašnik u prvim stadijumima razvića je konveksna kvržica (tzv. primordija) koja raste dajući štapićastu tvorevinu iz koje će se razviti prašnički konac i polenove kese. Pretpostavku da prašnici, kao i tučak, nastaju iz lista potvrđuje pretvaranje ovih organa u listolike, zelene organe kod nekih cvetova. To se dešava zbog spoljašnjih agenasa, kao što je ujed insekata.[1]

Raspored prašnika[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: cvetni dijagram

Raspored prašnika u cvetovima je spiralan i u ciklusima. Broj i izgled prašnika je važna sistematska karakteristika. Na primer, većina vrsta familije usnatica ima četiri prašnika od kojih su dva duža od preostala dva, a krstašice imaju šest prašnika od kojih su četiri dugačka nastala deobom dva prašnika. Ukoliko prašnici čine jedan krug, takav andreceum je haplostemon. Kod mnogih vrsta su prašnici raspoređeni u dva kruga i tada se takav andreceum naziva diplostemon. Takav je slučaj kod vrsta familije ljiljana, na primer. Postoji još i obdiplostemon. Kod familije orhideja dolazi do srastanja prašnika sa stubićem tučka, ali je i kod drugih vrsta zapaženo srastanje prašnika i drugih delova cveta, kao što su krunični listići.[1]

Uloga prašnika[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavna funkcija ovih organa je da prizvode polen, ali mogu imati i druge uloge. U slučaju redukcije krunice, mogu preuzeti ulogu ovih listića, odnosno privlačiti oprašivače svojim živim bojama kao što je slučaj kod roda Melaleuca. Takođe, pripisuje im se i žlezdana uloga, odnosno uloga nektarija kao kod kukureka. U ovom slučaju, prašnici koji zamenjuju nektarije nemaju sposobnost stvaranja polenovih zrna i nazivaju se staminodije.[1]

Tipovi oprašivanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Oprašivanje vjetrom[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Anemofilija

Cvjetovi koji se oprašuju vjetrom često imaju male tupe latice i proizvode malo ili nimalo mirisa. Neki od tih cvjetova često nemaju latice uopće. Cvjetovi koji ovise o ovakvom oprašivanju proizvode velike količine polena, jer se većina raspršenog ne dospijeva do drugih cvjetova iste vrste.[2]

Privlačenje insekata[uredi - уреди | uredi izvor]

Za privlačenje insekata, cvjetovi imaju različite regulatorne mehanizme. Jedan takav koristan mehanizam je prisustvo upadljivih boja. Insekti kao što su pčele ili leptiri mogu vidjeti ultraljubičaste oznake koje se nalaze na ovim cvjetovima, djelujući kao atraktivno mehanizam koji nije vidljiv ljudskim okom. Mnogi cvjetovi sadrže razne dodatke i načine koji djeluju kao pomoć kod slijetanja gostujućih insekata i sluče za četkanje prašnika i tučka (dijelovi cvijeta). Jedan takav primjer je cvijet biljke Metrosideros excelsa , koji djeluje tako da regulira boju u drugačije nijanse. Taj cvijet Ima male latice koje također imaju velike svijetle crvene nakupine prašnika.[3][4]

Drugi mehanizam cvjetova za privlačenje insekata je upotreba mirisa koji je vrlo atraktivan za ljude, kao što imaju ruže, dok su neki vrlo mirisni za muhe jer imaju miris truhlog mesa. Tama je još jedan faktor kojem se cvjetovi prilagođavaju tako boja nije vidljiva noću pa stoga je miris rješenje za cvjetove koji se oprašuju noću pomoću letećih insekata kao što su moljci.

Privlačenje ptica[uredi - уреди | uredi izvor]

Cvjetovi koje oprašuju ptice moraju biti dsovoljno veliki i šareni da budu vidljiviji od prirodnih pejzaža. Takva biljke u prirodi uključuju: vrste roda Sophora, Phormium tenax , Clianthus puniceus i sl. Zanimljivo je da cvjetovi imaju pehanizam takvih prilagodbi da njihove latice mijenjaju boju i djeluju kao komunikativan mehanizam za ptice koje ih posjećuju. Primjer je drvenasta fuksija (Fuksija excorticata, kōtukutuku) koja ima zelene boje latica kada treba da se oprašuje, koje nakon toga mijenja u crvene koje su znak za ptice da prestanu dolaziti na cvijet.[4]

Oprašivanje šišmišima[uredi - уреди | uredi izvor]

Cvjetovi mogu oprašivati i kratkoremim šišmiši. Primjer za to je Dactylanthus taylorii. Ova biljka raste pod zemljom gdje parazitira na korijenje šumskog drveća. Iznad površine tla Dactylanthus ima samo bezbojne cvjetove, ali imaju prednost po sadržaju puno nektara i vrloo jakom mirisu. Ovi djeluju kao vrlo koristan mehanizam u privlačenju šišmiša.[5][4]

Galerija[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Tatić, B.& Petković, B. 1991. Morfologija biljaka. Naučna knjiga. Beograd.
  2. Donald R. Whitehead (1969). "Wind Pollination in the Angiosperms: Evolutionary and Environmental Considerations". Evolution 23 (1): 28–35. doi:10.2307/2406479. 
  3. Simpson, Michael G. (2011). Plant Systematics. Academic Press. ISBN 0-08-051404-9. http://books.google.ca/books?id=Ia2eIPVksMMC. pristupljeno 12 February 2014. 
  4. 4,0 4,1 4,2 Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1.. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8. 
  5. Physics.org (2012). University of Adelaide. "Flightless parrots, burrowing bats helped parasitic Hades flower". Date Retrieved August 2013. [1]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]