Povelje i pisma u srednjovjekovnoj Bosni

Povelja Kulina bana iz 1189. god. prema originalu u Sankt Peterburgu. Bosna i Hercegovina je uputila zahtjev za njeno vraćanje koji je odbijen sa obrazloženjem da povelja, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i ruskoj istoriji

Povelje i pisma srednjovjekovne Bosne i Hercegovine predstavljaju izvornu podlogu za rekonstrukciju istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine.

Iz srednjeg vijeka u Bosni nije očuvana nijedna hronika kao istorija svoga vremena (historia suis temporis). Zbog toga je rekonstrukcija istorije srednjovjekovne Bosne u priličnoj mjeri otežana. Izučavanje se zasniva na pojedinačnim dokumentima - poveljama, pismima, raznoraznim ugovorima i drugim parcijalnim segmentima iz srednjeg vijeka, s manjim brojem informacija, datim u fragmentima.

Najveći broj očuvanih originalnih povelja i pisama, kao i prepisa, danas se nalazi u arhivima u Budimpešti, Veneciji, Vatikanu i Dubrovniku, a u manjem broju u arhivima u Beču, Splitu, Zadru, Kotoru i drugim italijanskim i zapadnoevropskim gradovima. To su bosanski susjedi ili politički savremenici s kojima je vršena trajnija ekonomska i politička saradnja. Najveći dio gradiva sačuvan je u Državnom arhivu u Dubrovniku, iz dva razloga - vrlo intenzivna saradnje Bosne i Dubrovnika još od Kulinova doba i osobito poštovanje Dubrovčana prema čuvanju pisane građe.

U samoj Bosni i Hercegovini nalaze se samo tri tri povelje, smještene u Zemaljskom muzeju. Vlasništvo su institucija koje su ih dobile razmjenom i poklonom.

Padom srednjovjekovne bosanske države pod osmansku vlast 1463. dotadašnje institucije privatnog i javnog prava prestale su funkcionirati ili su promijenile svoju fizionomiju u skladu s potrebama novog sistema.

Historija

Vrhunac privrednog razvoja i teritorijalno političko širenje srednjovjekovne Bosne u XIV i XV stoljeću, bazirani su na rudarstvu, prije svega intenzivnoj eksploataciji srebra. Time je Bosna postala izuzetno afirmativni prostor za poslovno i kulturološko prisustvo. Došlo je do značajnog prisustva stranaca, prije svega Dubrovčana, koji pojavno kapitalom i djelima, prije svega umijećem privređivanja i naprednijom duhovnom nadgradnjom Sredozemlja, utiču na domaće stanovništvo u svim segmentima, kao i na šarolik vjerski sastav u zemlji u kojoj se prati i relativno tolerira prisustvo različitih vjerskih zajednica i vjerskih strujanja.

Bosanski vladari i vlastela - imali su svoje uređene kancelarije s obrazovanim pisarima (dijacima), vještim aktuelnom srednjovjekovnom međunarodnom i međudržavnom latinskom i ćiriličnom pismu.

Pored vlastelinskog sloja, pisanu građu u većem obimu stvarale su i posjedovale vjerske institucije koje nisu bile samo predstavnici vjere i usmene vjerske kršćanske poduke, suhoparnog obreda, nego i nosioci pisma i knjige kao izraza duhovnog napretka, školstva, pisane riječi i kulture uopšte. Pisana dokumentacija ovjerena pečatima vlasnika preuzela je ulogu prvorazrednog svjedočanstva koje je prelazila okvire lokalne sredine i bilo legitimno u najudaljenijim prostorima kao najvažnije dokazno sredstvo.

Bosanska država je tad pala pod udarom Osmanlija, a u trajni zaborav otišlo je čitavog jedno vrijeme.

Opis

Pismo

Pisana građa za historiju srednjovjekovne Bosne najvećim je dijelom ćirilska i latinska, kojom se, prema potrebi, ispisivala savremena javna i privatnopravna dokumentacija.

Osnovno pismo u Bosni je ćirilica, koje je dominiralo u kancelarijama vladara i velikaša, kao i administracijom na lokalnom nivou. U historiografiji se danas naziva: bosančicom, bosanskom ćirilicom, bosanicom, ćirilicom bosanskog tipa, srpskom ćirilicom, zapadnom varijantom ćirilice, hrvatskom ćirilicom i slično. Jedno od karakterističnih imenovanja jeste i ono kojim je Gregor Čremošnik, izdvajajući ga specifičnim obilježjem jednog vremena, nazvao feudalnom ćirilicom.

Latinsko pismo bosanskih povelja i pisama su varijante gotice, karolino-gotica i gotički kurziv u kojima su se snalazili bosanski pisari. On je strani jezik u Bosni, manje upotrebljiv u širim krugovima, a najčešće je u upotrebi kao sredstvo diplomatske komunikacije.

Materijal

Tokom srednjega vijeka kao materijal za pisanje služila je različita podloga, prvenstveno pergament i papir. Pergament predstavlja određenom tehnikom priprernljenu životinjsku kožu za pisanje, a najčešće je upotrebljavana koža teladi, koza i ovaca. U odnosu na starije materijale, prije svega papirus, drvo, platno, metal i razne tablice, pergament je imao velike prednosti jer je savitljiv, čvršći i kompaktniji, lakše se reže prema potrebnom formatu i na njemu se jasnije i lakše piše. Nedostatak mu je visoka cijena. Najkvalitetniji je rađen od kože fetusa, nerođenog ploda životinje (charta virginea). U Bosni je najviše korišten pergament iz Italije (tanji, bjelji i bolji), dok je s područja Francuske i Njemačke dolazio nešto grublji i žućkast.

Po obimu, u jednom komadu pergamenta, najveća očuvana bosanska povelja izišla je iz kancelarije velikog vojvode bosanskog Radoslava Pavlovića o prodaji njegovog dijela Konavala Dubrovčanima (31. 12. 1426). Njena širina je 53, a dužina oko 65 centimetara, te uz pliku nejednake dužine 6,5–8 cm (neispisani prostor ispod povelje) čini površinu od oko 3870 cm2. Ovo je ujedno i najdeblji očuvani pergament.

Radi ravnog pisanja pisari bi oštrim predmetom povlačili linije na pergameni, a tako su i okomitim linijama označavali margine sa strane. Na nekim poveljama obrisi tih utisnutih linija i danas su vidljivi.

Papir je bio jeftiniji od pergamenta, te ga upravo zbog toga vremenom potiskuje iz upotrebe. Preko dalmatinskih gradova papir iz Italije (Fabriano kod Peruđe) stiže u Bosnu. Češća upotreba je krajem XIV i u IV stoljeću. Sastavni dio papira su vodeni znakovi (filigrani), zaštitni znakovi proizvođača, koji danas služe za dataciju proizvodnje papira, time i napisanog sadržaja na njemu. U Bosni papir nije bio samo privilegija vladara i velmoža. Zabilježeno je da se papir, kao i svaka druga trgovačka roba, prodavao u radnjama dubrovačkih trgovaca u Fojnici.

Mastilo kojom se pisalo pravljena je od ekstrakta hrastovih šišarki pomiješanih sa sulfatima željeza ili bakra. Optimalna mješavina bila je značajno postojanija jer je otpornija na vodu, a prevelika doza metala vremenom je nagrizala podlogu, naročito papir. Kao i većinu luksuznijih i tehnički naprednijih proizvoda, Bosanci su preko Dubrovnika dolazili i do kvalitetne tinte. od Dubrovčana dobio posudu mastila koje se upotrebljavalo i u Dubrovačkoj kancelariji (uno jiascho de inchiostro di que/lo se usa per nostra cancelaria). Zasvjedočeno je da se u Bosni prodaju i mastionice. U XIV stoljeću tinta je zelenkasta zbog mješavine bakra. Zna se da je u Podvisokom upotrebljavana mastilo zelene i smeđe boje. Za naslove, potpise, inicijale i istaknuta slova u tekstu povelja i pisama upotrebljavana je crvena tinta od minija (od kojeg potječe i riječ minijatura za manje crteže u kodeksima).

Pečati su otisci pečatnjaka (tipara) utisnuti u pečatnu grudvu sačinjenu od voska. U upotrebi su po oblicima u početku mali i srednji, a kasnije i veliki pečati. Pored toga, mogli su visiti na svilenoj vrpci ili biti utisnuti u vosak na pismu.

Pisari

Glavni nosioci pismenosti u administrativnom aparatu bili su dijaci, koji su u XIV i XV stoljeću profesionalci jer im je vještina pisanja osnovno zanimanje. Dijaci su poznati i po drugima imenima, kao što su gramatik, pisar, notar, kancelar, pisac i logofet. Njihovo obučavanje je organizirano i ima elemente obrazovnog sistema, a prije svega zanatske djelatnosti u kojoj u pisarskim radionicama i skriptorijima vješti majstori šegrtima prenose osnovna saznanja svoga zanata. Mimo organiziranih formi, Bosanci su pismenost primali u kontaktu sa susjedima. Početkom februara 1399. Dubrovčani su odobrili o svome trošku (u iznosu od 50 perpera dubrovačkih dinara) školovati godinu dana nećaka dijaka bosanskog kralja.

Diplomatičke formule

I povelje i pisma su isprave u užem smislu riječi, ali se pisma razlikuju od povelja u njihovoj diplomatičkoj obradi. Pisma ne sadrže u sebi pravni čin i formule sankcije i koroboracije. U pismima nijednom nisu navedeni svjedoci, pa je i to jedna od značajnih razlika između povelja i pisama. Istina, ni u svim poveljama nisu navedeni svjedoci, ali se u takvim slučajevima po drugim karakteristikama zna da su povelje.

Latinske povelje bosanskih vladara i velmoža od 12. do 15. stoljeća imaju svoje konvencionalne dijelove. To su:

• uvod (protokol), sastavljen od invokacije, intitolacije, devocije, inskripcije i salutacije.
• tekst ili kontekst, u koji su uključeni: arenga, promulgacija, naracija, peticija, dispozicija, sankcija, koroboracija i svjedoci
• zaključak ili korpus i eshatokol - datacija, subskripcija i pisac.

Invokacija

Invokacija je u ispravama u verbalnom i simboličkom obliku. Simbolička je u obliku krsta, dok je verbalna u poznatoj formuli koja se upotrebljava na Zapadu, a preuzeta je s Istoka. Ona glasi: »In nomine patris et filii et spiritus sancti amen«. Ima biblijsko-teološki sadržaj u kojem se pojedinačno zazivaju sve tri hršćanske osobe Božanstva, a proširena je potvrdnim izrazom »amen«.

Intitulacija

Najstarija intitulacija u sačuvanim bosanskim poveljama i pismima sadržana je u Kulinovoj povelji upućenoj Dubrovniku 1189. godine. Ona glasi: Ego banus Culinus Bosene. Ona je kratka i jednostavna a odnosi se samo na Bosnu, jer je Bosna u to vrijeme zasebna upravna jedinica odnosno odvojena je od Huma. Intitulacija bana Stjepana II. Kotromanića odraz vlasti nad stečenim teritorijem. On je u prvom redu ban Bosne. Zatim slijede zemlje Soli i Usora koje su dosta rano ušle u sastav srednjovjekovne Bosne.

Inskripcija

Inskripcija ima ulogu adrese u ispravama. U svim poveljama i pismima bosanskih vladara upućenih ima pojedinačni oblik, to jest odnosi se na primaoca, a rijetko ima opšti oblik, odnosno upućena je svima koji će vidjeti ispravu "sada i ubuduće". Inskripcija isprava upućenih Dubrovniku ima međudržavno značenje.

Salutacija

Diplomatička formula slijedi poslije inskripcije, ponekad i na početku i u bosanskim poveljama počela se upotrebljavati od sredine XIII. vijeka.

Naracija

Naracija svojim sadržajem govori o okolnostima koje su predhodile pravnom činu. Sadrži historijske podatke, a posebno navođenje osoba u Bosni i kod primaoca.

Dispozicija

Dispozicija predstavlja najvažniji dio povelje, jer izražava volju donosioca povelje u pogledu pravnog čina, odnosno donosi materijalni i moralni objekt povelje ili pisma.

Koroboracija

Ovaj dio povelje najavljuje sredstva i način kojima pravnom činu obezbjeđuje pravni učinak. To je u ovom slučaju pečat. Kulinova povelja iz 1189 izdata Dubrovniku nema koroboracije i pečat jer on tada još nije bio uveden. Valjanost te povelje sadržana je u formuli zakletve.

Ustanove i termini

• Poklisari (dubrovački) - poslanici, diplomatski posrednici
• Svjedoci - ličnosti koje su prisustvovale zapisivanju ili izvršenju pravnog čina
• Ručnici - garanti pravne radnje
• Praroditelji - sve generacij predhodnika, krvnih srodnika
• Gospodin – riječ koja se pridodavala uz vladarske titule, ali i uz niža zvanja. Čini dio ititulacija vladara
• Reč gospodska – predstavlja tvrdo zadatu riječ vladara slično zakletvi
• Obitovati – obećati ili se na nešto zaklinjati
• Knez u Dubrovniku – je najviši zvaničnik Opštine i predsjednik sva tri vijeća
• List (listovi) - jedan od mnogobrojnih naziva za srednjovjekovni dokument. U bosanskoj kancelariji nije se pravila razlika između naziva pojedinih dokumenata. Jedan te isti dokument mogao se nazivati list, isprava, zapis, pisanije, zapisanije, povelja, pismo, slovo i dr.
• Vlasinic svetac - Praznik svetog Vlasija, kasnije nazvan sveti Vlaho. Dubrovčani ga i danas slave 3. februara.
• Časni krst – zakletva na jevanđelju (ili četvorojevanđelju). Radilo se o doticanju svešteničkog, liturgijskog krsta u crkvi, kapeli ili svečanom prostoru gdje se zakletva podnosila, a ne o upotrebi relikvije sa česticama časnog krsta na kome je Hrist razapet.
• Srpski dohodak - Svetodmitarski dohodak
• Litra (libra) – Mjera za težinu i obračunska jedinica, tanka libra za mjerenje plemenitih metala, začina i skupocjene robe i debela za mjerenje jeftinije robe
• Perpera - zamišljena obračunska jedinica koja je obuhvatala 12 jedinica lokalnog srebrnog novca. Srebreni novac se kovao u Srbiji, Bosni i Dubrovniku
• Dukat - zlatni novac (ugarski, mletački, bosanski). Pronađen je samo jedan bosanski, a i on je nestao.
• Dijak - pisar ili prepisivač
• Podvisoki - podgrađe tvrđave Visoki, savremeno Visoko
• Sutiska - Vladarski dvor u Kraljevoj Sutjesci
• Kujava - nazvana i Kujača, bila je druga supruga kralja Ostoje, od 1399. do 1414. god. Potiče iz feudalne porodice Pavlovića. Bila je majka kralja Stjepana Ostojića, a možda i pretendenta na prijesto Radivoja Ostojića i kralja Stjepana Tomaša.

Arhive

Povelje i pisma smješteni su u slijedećim arhivama:

• Archivio di Stato, Firenca
• Archivio di Stato, Venecija
• Archivio Segreto Vaticano, Rim
• Hrvatska akademija znanosti i umjetnost- Zagreb
• Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana
• Arhiv Srpske akademije nauka i umjetnosti, Beograd
• National Gallery, London
• Državni arhiv, Dubronik
• Državni arhiv, Zadar
• Gosudarstvena i publićna biblioteka, Sankt Peterburg;
• Istorijski arhiv, Kotor
• Liechemtein - The Princely Collections:
• Magyar Nemzeti Levéltár, Budimpešta
• Državni arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo
• Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Literatura

• Aleksandar Solovjev, Vlasteoske povelјe bosanskih vladara, Istorisko-pravni zbornik 1 (Sarajevo 1949) 79–105
• Gregor Čremošnik, Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, III/1948, str. 103—143.
• Gregor Čremošnik, Original povelja Kulina bana, Glasnik Zemaljskog muzeja, N. S., sv. XII, Istorija i etnografija, Sarajevo 1957, str. 195—215.
• Gregor Čremošnik, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, Zagreb 1955, str. 5—57.
• Gregor Čremošnik, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original isprave Kulina bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, knj. 4, Zagreb 1961, str. 73—86.