Povelja iz 1244.

Banovina Bosna u vrijeme Mateje Ninoslava (ciglasta boja)

Povelja iz 1244 ugarskog kralja Bele IV, prema mišljenju većine historičara, je dokument kojim je Bela IV uredio crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni u skladu sa zahtjevima pape Grgura IX. Povelja je izdana nakon krstaških ratova koje je ugarski kralj vodio protiv Bosne od 1234. do 1239. godine, a ban ban Ninoslav priznao vrhovnu vlast Ugarske. Hstoričarka Nada Klaić smatra da je povelja falsifikat.

Arheolog i istoričar Pavao Anđelić navodi da je darovnica sačuvana u mnogo kasnijem i barem dva puta prepisivanom izvodu. Ninoslavljeva povelja izdata je nešto prije 1244. godine i pisana je vjerovatno narodnim pismom i jezikom. Latinska kancelarija Bele IV napravila je izvod iz te ranije bosanske povelje i sa očitim teškoćama slavenske glasove pokušala izraziti latinskom grafijom. Vjerovatno je i autor teksta bio Mađar pa je došlo do velike razlike u nazivima župa i drugih topografskih imena.

Povelja kao falsifikat

Dvije godine kasnije, Kaločki nadbiskup Benedikt se nudi papi da će protiv bosanskih heretika povesti krstaški rat. Novi papa Inoćentije IV mu daje pravo da raspolaže imanjima nevjernika, a zatim ga imenuje svojim legatom. Početkom 1247. g. i kralj Bela izjavljuje da je spreman (ponovo) krenuti u Bosnu. Nova akcija kaločkoga nadbiskupa dokaz je da je riječ o politčikoj borbi kojoj, patarenska hereza služi kao izgovor.

Ninoslav je poslao Inoćentiju IV vjerodostojna svjedočanstva o čistoći svoje vjere, na što je papa obustavio namjeravanu akciju protiv njega. Kaločkom nadbiskupu Benediktu je zapovjeđeno da ne istupi protiv Ninoslava, bar tako dugo dok papa ne dobije izvještaj o banu. Inoćencije piše senjskom biskupu Filipu da ispita što može o životu i glasu koji uživa »plemeniti muž Ninoslav, bosanski ban«. Tako je Ninoslav ponovno odbio nasrtljive ugarske prelate od svoje zemlje, što mu je omogućilo da do kraja života (ili vladanja) zadrži položaj koji je stekao još 1233. g. kao samostalni bosanski vladar.

Svoj stav o falsifikatu Nada Klaić zasniva na osnovu nekoliko elemenata:

• Pisac povelje kaže da Bela posjede Đakovo i Breznice daje i podjeljuje, i »ex certa sciencia« za vječno bosanskom biskupu i crkvi. U nastavku ispada da on spomenute posjede ne daje nego samo potvrđuje, jer je to darovanje već njegova brata Kolomana! I Bela IV to potvrđuje zato što je crkva uživala te posjede već za njegova brata.!
• Pri tome upotrebljava izraz donare jednako za darivatelja, dakle hercega Kolomana, kao i za Belu IV.
• Zatim Bela daje crkvi i posjede u Usori koje je Ninoslav dao crkvi po njegovoj volji. U povelji nije objašnjeno o kakvoj se i čijoj zemlji u Usori radi.
• Zatim se navodi Belina želja da bosanski biskup i kaptol uživaju desetine (po uzoru na Mađarsku) u Usori, Solima i Donjim Krajevima i u drugim župama koje su date po spisku (takvi porezi u Bosni nisu poznati). Međutim, Ninoslav i njegova vlastela su uvijek priznavali te posjede kao vlasništvo bosanske crkve. .
• Forma prijetnje je u ovoj povelji neobična, jer Bela prijeti božijim sudom, što vladar ne radi.

Povelja kao mjestopis

Bez obzira na istorijsku vrijednost, dokument ima svoju vrijednost zbog navođenja naziva oblasti, župa i crkvi toga doba.

Ceterum idem Naurzlaus banus cum fratribus suis et baronibus conffesi sunt et recognoverunt possessiones infrascriptas ad ius et proprietatem ecclesie Boznensis pertinere , quarum nomina sunt hec : in supa Urhbosna Burdo cum omnibus suis pertinenciis , ubi ipsa ecclesia cathedralis s. Petri est fundata , item Bulino , item Knesepole , item Vrudchy , ubi est ecclesia s. Stephani protomartiris , item in supa Nerotna Bulino , item in supa Lepenicha Rocil , ubi est ecclesia s. Michaelis , item in supa Vidgossa Lubinchi apud ecclesiam beate Virginis , item in Mel apud ecclesiam ss. Cosme et Damiani , item in supa Losoua apud tres ecclesias , item in supa Vozcopla apud ecclesiam beati Johannis , item in supa Bored Belmapola ( Belinapola ) , item in comitatu Berez Pracha Byschupnia vocata …. “ (* izvor : Theiner , ‘’ Monum . Slav. m . I. p. ‘’, str. 297 -298 )}}

Literatura

• Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
• Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države
• Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda
• Pavao Anđelić, Svjetlost, Sarajevo, 1982 – STUDIJE O TERITORIJALNOPOLITIČKOJ ORGANIZACIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE