Vida Tomšič

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Vida Tomšič
Vida Tomšič
Datum rođenja26. jun 1913.
Mesto rođenjaLjubljana

 Austrougarska
Datum smrti10. decembar 1998. (85 god.)
Mesto smrtiLjubljana
 Slovenija
SuprugAnton Tone Tomšič
Profesijapravnica
Članica KPJ od1934.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
Narodni heroj od27. novembra 1953.
Odlikovanja
Orden narodnog heroja
Orden narodnog heroja
Orden narodnog oslobođenja
Orden narodnog oslobođenja
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden bratstva i jedinsta
Orden bratstva i jedinsta
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.

Vida Tomšič rođena Bernot, (19131998), je bila slovenska komunistkinja i partizanka, jedna od organizatora ustanka u Sloveniji, učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Posle oslobođenja je nosila odgovorne društvene funkcije SFRJ i SR Slovenije, između ostalih: predsednica Narodne skupštine Republike Slovenije, predsednica Veća građana Savezne skupštine Jugoslavije. Od 1948. bila je na čelu AFŽ-a Jugoslavije.

Njeni stavovi o ženskom pitanju u socijalističkom društvu pripadaju jugoslovenskoj feminističkoj baštini.[1]

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođena je 26. juna 1913. godine u Ljubljani. Tu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1931. upisala je Filozofski fakultet, ali je kasnije prešla na Pravni, na kom je diplomirala 1941. godine. U toku studija se pridružila naprednom studentskom pokretu i učestvovala u mnogim štrajkovima.

Godine 1934. postala je član Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine se upznala i sa svojim budućim mužem Antonom Tonetom Tomšičem, narodnim herojem. Novembra 1934. godine je uhapšena i pred ljubljanskim Okružnim sudom osuđena na devet meseci zatvora. Posle izlaska iz zatvora, nastavila je ilegalni rad u partijskoj organizaciji i učešće u studentskom pokretu. Učestvovala je u štampanju i širenju ilegalnih i legalnih listova i brošura. Izvesno vreme radila je kao instruktor Centralnog komiteta KP Slovenije na Dolenjskoj i Beloj Krajini.

Juna 1940. godine je na Pokrajinskoj konferenciji izabrana za člana CK KP Slovenije, a zatim je bila u partijskoj školi pri CK KPJ u Makarskoj. Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, oktobra 1940. godine, izabrana je za člana Centralnog komiteta KPJ.

Od prvih dana okupacije Kraljevine Jugoslavije, učestvovala je u pripremama za oružani ustanak, i radila na učvršćivanju partijskih organizacija na području Ljubljanske pokrajne. Početkom 1941. godine učestvuje u osnivanju legalnog partijskog lista za žene „Naša žena“. U avgustu iste godine je, kao ilegalac, za kojim je bila izdata poternica, rodila sina. Na dojavu jednog izdajnika, Italijani su je 10. decembra 1941. godine uhapsili, zajedno sa suprugom Tonetom, pod ilegalnim imenom Marija Pevec. U zatvoru je mučena da bi priznala ilegalni rad i rad svog supruga, za kojeg su znali da je jedan od glavnih vođa ustanka. Nije ništa priznala, čak ni svoje pravo ime. Zatim je, zajedno sa suprugom, Mihom Marinkom i Pepcom Kardelj, odvedena u gestapov zatvor u Begunjama, na Gorenjskom. Ali ih je Gestapo posle dva meseca vratio italijanskim vlastima.

16. maja 1942. godine, italijanski vojni sud ju je, na procesu protiv Toneta Tomšiča i ostalih, osudio na 25 godina zatvora. Kada su njenog supruga streljali, nju su, juna 1942. godine, odveli u zatvor u Veneciju, zatim u Ankonu, pa u Kampoboso i u Tranu.

Posle kapitulacije Italije je, zajedno sa drugim zatvorenicima, dovedena u logor anglo-američke vojne uprave u Karbonari, kod Barija. Tu je organizovala partijsku organizaciju u logoru i bila među osnivačima Prve prekomorske brigade, u kojoj je jedno vreme bila zamenik političkog komesara.

Januara 1944. godine vratila se u Sloveniju, i u februaru izabrana u SNOS. Od aprila do oktobra 1944. uređivala je partijsko glasilo „Ljudska pravica“, i obavljala organizacione poslove u Centralnom komitetu KP Slovenije. Početkom 1945. godine poslata je u Primorsku na politički rad u vojsci, gde je od 18. januara, kao član Politbiroa CK KPS, pomagala u radu Oblasnog komiteta KPS za Slovensko primorje i jedinicama Devetog slovenačkog korpusa.

5. maja 1945. godine postala je ministar za socijalnu politiku u prvoj slovenačkoj vladi. U danima oslobođenja ju je CK KP Slovenije poslao na politički rad u tek oslobođenu Korušku, u Celovec, gde je ostala do povlačenja jedinica Jugoslovenske armije.

Posle oslobođenja Jugoslavije Vida Tomšič vršila je značajne funkcije. U organima vlasti je bila ministar za socijalnu politiku vlade NR Slovenije, predsednik Kontrolne komisije NR Slovenije i član Izvršnog veća NR Slovenije. Bila je poslanik Savezne i Republičke skupštine i u njenim organima obavljala dužnost sekretara Narodne skupštine FNRJ, predsednika Skupštine SR Slovenije, predsednika Veća naroda Skupštine SFRJ, bila je član Saveta federacije, a od 1974. godine i član Predsedništva SR Slovenije.

Vida Tomšič je bila član mnogih parlamentarnih delegacija, dva puta član jugoslovenske delegacije na zasedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. U dva mandata je bila predstavnik SFR Jugoslavije u Komisiji za socijalni razvoj pri OUN, a jedne godine i predsednik te Komisije.

Uporedo sa državnim funkcijama, vršila je i mnoge odgovorne partijske funkcije. Bila je organizacioni sekretar CK Saveza komunista Slovenije i član CK SKJ. U Socijalističkom savezu je bila predsednik Glavnog odbora SSRN Slovenije i član Predsedništva SSRN Jugoslavije. U godinama posle rata bila je predsednik AFŽ Jugoslavije. Jugoslovenske društveno-političke organizacije zastupala je na mnogim kongresima, konferencijama i posetama u raznim krajevima sveta. Značajna je i njena uloga u okviru Saveznog saveta za planiranje porodice; nekoliko godine bila je predsednik tog Saveta. Učestvovala je na sastancima eksperata OUN o socijalnim akspektima planiranja porodice i o ulozi žena u privrednom i društvenom razvoju.

Od 1978. godine bila je redovni profesor za porodično pravo na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Godine 1979. promovisana je za počasnog doktora Ljubljanskog univerzitetaEdvard Kardelj“. Od 1979. bila je član Saveta Međunarodnog instituta za istraživanje i obuku za unapređivanje žena OUN-a.

Umrla je 10. decembra 1998. godine u Ljubljani.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja Jugoslavije odlikovana je 27. novembra 1953. godine.

Izvori[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]