Valens

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Zlatni novac (solid) kovan u vreme Valensove vladavine oko 376. godine. Na reversu prikazani su Valens i njegov brat Valentinijan I kako druže globus, simvol svetske vladavine.

Flavije Julije Valens (zvanično ime: IMPERATOR CAESAR FLAVIVS IVLIVS VALENS AVGVSTVS), rođen 328, umro 9. avgusta 378. godine, bio je rimski car od 364. do 378. godine, pošto je Istočni deo carstva dobio od svog brata Valentinijana I. Njegov otac je bio poznati vojskovođa Gracijan Stariji. Valens je bio poznat kao poslednji pravi Rimljanin.

Život[uredi | uredi kod]

Valens postaje car[uredi | uredi kod]

Flavije Valens i njegov brat Valentinijan I rođeni su nedaleko od Sirmijuma, u gradu Cibale (današnjim Vinkovcima), 328. odnosno 321. godine. Odrasli su na imanjima koje je kupio njihov otac Gracijan Stariji. Dok je Valentinijan bio uspešni vojni zapovednik pre nego što je postao car, Valens to očito nije bio. On se priključio vojsci tek u ratovima koje je Julijan Otpadnik vodio protiv Persijanaca tokom šezdesetih godina.

Februara 364. tadašnji car Jovijan, krenuo je prema Carigradu da bi učvrstio svoju vlast, ali je na putu iznenadno umro. Valentinijan, njegov bliski saradnik proglašen je za cara 26. februara 364. godine. Valentinijan je smatrao da mu je potrebna pomoć u vladanju raznorodnim Carstvom. Tako je 28. marta iste godine, Valens imenovan za Valentinijanovog savladara.

Valens je dobio istočni deo Balkana, Grčku, Egipat, Siriju, Malu Aziju sve do Persije na samostalno upravljanje. Valens je stigao u Carigrad i započeo svoju samostalnu vladavinu Istočnim rimskim carstvom u decembru 364. godine.

Ustanak Prokopija[uredi | uredi kod]

Valens je nasledio istočni ceo Rimskog carstva. Rimljani su se nedavno povukli iz najvećeg dela Mesopotamije i Jermenije na osnovu sporazuma između Jovijana i Šapura II. Valensov prioritet posle zime 365. bio je da krene na Istok da bi primirio situaciju. Na jesen 365. godine Valens je bio u Kapadokiji. Tada je saznao za ustanak Prokopija koji se u Carigradu proglasio za cara. Prokopije je bio srodnik sa Julijanom Otpadnikom sa majčine strane i učestvovao je u njegovom persijskom pohodu kao zapovednik najvećeg dela severnog fronta. Kada je Jovijan došao na vlast, on je sklopio sporazum sa Prokopijem, ali je promena na prestolu izazvala Prokopijevu pobunu: on se nije osećao sigurnim pod Valensovom vladavinom.

Prokopije se tako u Carigradu, uz pomoć nekih manjih odreda proglasio za cara 28. septembra 365. godine. U početku njegova pozicija nije bila sjajna, ali je on kasnije učvrstio svoju poziciju šireći priče kako je Valentinijan umro. Kovao je novac koji je isticao njegovu vezu sa Konstantinovom dinastijom. Takođe je stupio u vezu sa udovicom i ćerkom Konstancija II kako bi učvrstio svoju poziciju. Takva propaganda imala je izvesnog uspeha, naročito među vojnicima, lojalni Konstantinovoj dinastiji.

Valens je razmatrao mogućnost da abdicira ili čak da izvrši samoubistvo. Ipak, stvar je krenula nešto bolje po Valensa i tokom haotičnih događaja 365. godine on je uspeo da najveći deo Male Azije stavi pod svoju kontrolu. U proleće 366. godine Valens je okupio trupe da bi se konačno obračunao sa Prokopijem. Trupe protivcar pretrpele su poraz u Frigiji a na čelu pobedničkih trupa je bio sam Valens. Prokopija su napustile njegove trupe i on je konačno uhvaćen i pogubljen 27. maja 366. godine. Valens je njegovu glavu poslao bratu Valentinijanu.

Rat protiv Gota[uredi | uredi kod]

Varvarski Goti su podržali Prokopija u ustanku protiv Valensa. Štaviše, car je saznao da Goti planiraju da podignu ustanak. U proleće 367. godine, uz pomoć Gracijana, cara Zapadnog rimskog carstva, Valens je prešao Dunav i napao Gote koji su pobegli u Karpate. On na kraju nije uspeo da ih izazove na bitku i car se morao vratiti preko Dunava. Iduće godine ova velika reka je imala toliko visok vodostaj da nije bilo moguće je preći; da bi našao zanimanja vojnicima, Valens je naredio da grade utvrđenja. 369. godine, Valens je ponovo prešao Dunav i u dve bitke pobedio Gote. Njihov vođa Atanarik je zatražio mir, na šta je Valens pristao.

Sukob sa Sasanidima[uredi | uredi kod]

Među Valensovim razlozima zašto je pristao na mir sa Gotima 369. godine, mogući rat na Istoku je bio svakako veoma važan. Jovijan je predao dosta rimskih teritorija Sasanidima, a Šapur II je bio spreman da iskoristi svaku novu priliku. Persijanci su pokušavali da privuku jermenske poglavice na svoju stranu. Jermenski kralj Arsak II je pao u Šapurovo zarobljeništvo. Tada je Šapur poslao svoje trupe da osvoje Iberiju na Kavkazu i da poraze Arsakovog sina, Papa, verovatno 367. godine. Narednog proleća, Pap je uspeo da pobegne iz jedne opsednute tvrđave. Uspeo je da stigne do Valensa.

Valens je već bio poslao jednog vojskovođu da ponovo postavi Papa na Jermenski presto. To je izazvalo Šapura i on je napao Jermeniju. Pap je ponovo uspeo da pobegne, ali su Rimljani iduće godine na čelu velike vojske upali u Jermeniju i ponovo postavili Papa na presto, 370. godine. U proleće iduće godine, Rimljani su pokušali da uspostave kontrolu nad Iberijom. Ali, Šapur je napao Jermeniju, no ovoga puta je doživeo poraz. Valens kao da je nadoknadio velike gubitke iz 363. na Istoku. Mir sa Šapurom je uspostavljen 371. godine.

U međuvremenu, dečak-kralj Pap je počeo da vodi nerazumnu politiku. Čak je i ubio jermenskog episkopa Narzesa i zahtevao je da dobije vlast nad rimskim gradovima, uključujući i važno mesto Edesu. Pritisnuto od svojih vojskovođa, i plašeći se da će Pap potpuno preći na stranu Persijanaca, Valens je pokušao da ga zarobi. Nije u tome uspeo, ali su Rimljani nešto kasnije u samoj Jermeniji uspeli da ubiju Papa. Umesto njega, Valens je na jermenski presto postavio drugog predstavnika dinastije Arsakida, Varazdata.

375. godine Valentinijan I doživeo je moždani udar što je dovelo do njegove smrti 17. novembra 375. godine. Valentinijanovi sinovi, Valensovi bratanci, Gracijan i Valentinijan II postali su carevi, tj. vojska u Panoniji im je izvikala titulu avgusta.

Persijanci su i dalje zahtevali da se odnosi između Rima i njihove države definišu na osnovu sporazma iz 363. godine. Kako su se prilike na Istoku pogoršavale 375. godine, Valens se počeo pripremati za veliku ekspediciju. Ali, nevolje su se pojavile i u drugim delovima Rimskog carstva. U Isauriji, brdovitom delu Kilikije, izbio je veliki ustanak oko 375. godine. Sve trupe sa Istoka su se morale tamo koncentrisati. Da bi stvari bile gore Saraceni su 377. godine podigli ustanak u Fenikiji i Palestini. Valens je ipak uspeo da uguši oba ustanka, ali ga je to koštalo i vremena i vojnih snaga. Više nije mogao povesti ofanzivu protiv Persijanaca.

Gotski rat[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Gotski rat (377.–382.)

Valensovi planovi da krene u veliki pohod na Istok nikada se nisu ostvarili. Prebacivanje Valensovih trupa na Zapad 374. godine, ostavili su Valensa bez dovoljno vojske. Pripremajući se za rat na Istoku, Valens je počeo regrutaciju, kako bi ponovo prikupio vojsku. U takvim prilikama, Valensa su zatekle vesti 375. godine da su Goti pretpeli velike gubitke od Huna i da traže pravo da se nasele na teritoriji Rimskog carstva. 376. Vizigoti su stigli do donjeg Dunava i poslali su svoje izaslanike kod Valensa koji je tada bio u Antiohiji. Goti su tražili od Valensa da se nasele na Balkanu. Po proceni, na obali Dunava, u Meziji i Dakiji bilo je 200,000 Gota.

Kako su Valensovi savetnici brzo shvatili, Goti bi mogli lako popuniti trupe koje su tada Carstvu nedostajale. Jedan od gotskih vođa, Fritigern, bio je odavno u dobrim odnosima sa Valensom. Rimski car je tokom sedamdesetih godina pomagao Fritigenu u borbi protiv Atanarika, koji je proganjao hrišćane među Gotima. Valens je ipak na kraju dozvolio samo Fritigernu i njemu bliskim ljudima da pređe Dunav i da se nasele na teritoriji Carstva.

Kada su Fritigern i njegovi Goti prešli Dunav, Valensove jedinice su krenule prema Persijancima. Ali, za ovom grupom Gota, krenula je druga, a Gotima su se ubrzo priključili i Huni i Alani. Ubrzo je masa varvara prešla Dunav. Da bi stvar bila gora, Vizigoti su se ubrzo pobunili, zato što su se rimski lokalni vojni komandanti rđavo odnosili prema njima. Pobunjeni Vizigoti pobedili su jednu rimsku vojsku početkom 377. godine.

Spojivši se sa Ostrogotima, Hunima i Alanima, Vizigoti su krenuli prema rimskim vojnim postajama. U jednoj bitki, Goti su uspeli da poraze Rimljane i da ih odbace na jug od reke Marice. Početkom 378. sam car je sa Istoka krenuo protiv ovih varvara. Praktično čitavu vojsku u svom delu Carstva je okrenuo protiv Gota. U Carigrad je stigao 30. maja 378. Valensovi savetnici su bili za to da se sačeka pomoć od Gracijana, ali je Valens želeo pobedu samo za sebe. Naročito se plašio da bi Gracijanov uspeh mogao da potkopa njegov autoritet.

Bitka kod Hadrijanopolja i Valensova smrt[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Bitka kod Hadrijanopolja

Posle kratkog zaustavljanja da bi odmorio trupe, Valens se uputio prema Hadrijanopolju. Odatle je napao savezničku varvarsku vojsku 9. avgusta 378. Ta bitka je postala čuvena kao bitka kod Hadrijanopolja. Rimski poredak je razbila vizigotska konjica.

Po Amijanu Marcelinu, Valensova glavna greška bila je u tome što je angažovao konjicu bez prave podrške, što je dovelo do toga da čitava vojska umanji svoju snagu zbog vrućine.

U međuvremenu, Fritigen je još jedanput preko izaslanika zatražio mir. To je odložilo bitku, što se naročito rđavo odrazilo na Rimljane koji su po velikoj vrućini stajali pod punom bojnom opremom.

Bitka je odlučena kada se rimska konjica povukla pred napadom gotske konjice. Tako je rimska pešadija ostala nezaštićena, opkoljena i isečena na komade. Valens je bio ranjen i prenesen je u jednu kolibu. Ubrzo su ga Goti opkolili i zapalili njegovo skrovište; verovatno nisu znali da je tu bio rimski car, inače bi ga uhvatili živog da dobiju veliku nagradu. Tako je Valens poginuo, kako beleži Amijan Marcelin (31.13.14-6).

Kada je bitka bila završena dve trećine vojske Istočnog rimskog carstva je bilo pobijeno. Mnogi oficiri su stradali. Ostaci rimske vojske su se povukli tokom noći.

U Rimu, car Gracijan, tada devetnaestogodišnjag, nije bio u stanju da se nosi sa posledicama poraza, sve dok nije imenovao Teodosija I.

Neki hrišćanski pisci, imajući u vidu Valensovo pristajanje uz arijanizam, videli su u njegovoj tragičnoj smrti znak koji je Bog poslao pravoslavnim\nikejskim hrišćanima da će njihovo vera preovladati u Rimskom carstvu, bez obzira na momentalne poteškoće. Petnaestak godina kasnije, u vreme vladavine Teodosija Velikog tako je i bilo.

Teološke borbe u Carstvu[uredi | uredi kod]

Tokom svoje vladavine, Valens se našao u centru teoloških sukoba. Valens i Valentinijan I, kao i njihovi prethodnici, braća Konstancije II and Konstans I, imali su različita teološka uverenja. Valens je bio arijanac, dok se Valentinijan držao pravoslavnog, Nikejskog učenja. Kada je Valens poginuo, to je istovremeno bio i odlučni udarac arijanstvu na rimskom Istoku. Njegov naslednik Teodosije I prihvatio je nikejsko učenje.

Prethodnik:
Valentinijan I
Vizantijski carevi
364-378
Nasljednik:
Gracijan