Stjepan II., kralj Ugarske i Hrvatske

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Stjepan II. ugarsko-hrvatski kralj, vladao (1116. - 1131.)

Stjepan II. je imao 15 godina kada je nasljedio hrvatsko-ugarsku krunu. Još nije bio posve zreo, pa se prepustio užicima, što je posve uništilo njegovo zdravlje, te je stalno pobolijevao. Izvori ga opisuju kao okrutnog, lakomislenog, naprasitog i krvoločnog vladara koji je tijekom svoje vladavine zaratio s svim svojim susedima.

Rat s Mletačkom Republikom[uredi | uredi kod]

Mladi kralj Stjepan morao se odmah posvetiti prilikama u Dalmaciji. Nakon što je u prvom pohodu zauzeo Zadar i Biograd 1115. godine, mletački dužd je pripremao drugi pohod. U ožujku 1116 godine u Mletke je stigao car Henrik V.. Ordelafo Faledro ga je primio sa svim počastima, a car je obečao pomoć Mlečanima u predstojećem pohodu. Dužd je dobio vojnu pomoć i iz Bizanta, te se sa jakom vojskom i mornaricom zaputio na Dalmaciju. U bitki kod Zadra potukao je vojsku bana Kledina i zauzeo kaštel u kojem se nalazila hrvatsko-ugarska vojska. Potom je krenuo prema Šibeniku i zauzeo ga, te razorio da se u njemu ne bi mogla skloniti hrvatsko-ugarska vojska. Gradovi Split i Trogir su se predali bez borbe, a Mlečani su zavladali i Kvarnerom. Kraljevska vojska je 1117. godine krenula u napad na dalmatinske gradove. Dužd Ordelaf Faledro je pohitao u pomoć, ali je u bitki kod Zadra pretrpio težak poraz i izgubio život. Novi dužd Dominik Michele (1117-1130) je sklopio primirje na pet godina s hrvatsko-ugarskim kraljem pod uvjetom da svatko zadrži što trenutno posjeduje. Kralj je tako dobio Šibenik i Biograd. Mlečani su 1124 godine otišli u križarski pohod u Siriju, a taj je trenutak iskoristio kralj Stjepan i zauzeo dalmatinske gradove osim Zadra i kvarnerskih otoka. Iskoristio je tu priliku da gradovima obnovi Kolomanove povlastice.

Dužd se vratio 1125. godine i odmah napao i zauzeo gradove Split, Trogir, a osvojeni Biograd je do temelja razorio bojeći se da vojska iz njega ne bi ugrozila Zadar. Grad se nikad više nije uzdigao do svoje nekadašnje moći i snage. Dužd se nakon toga vratio u slavlju natrag u Mletke, a kralj više nije ratovao u Dalmaciji zauzet problemima s Bizantom.


Rat s Bizantom[uredi | uredi kod]

Nakon smrti cara Aleksija I. Komnena na vlast je došao njegov sin Ivan II. Komnen koji je odlučio igrati dinastičke "igre" na području Ugarske tako da je na bizantskom dvoru pružila utočište slijepom kraljevu stricu Almošu, a car mu je obećao da će ga vratiti na vlast. Odgovor kralja Stjepana je bio vrlo jednostavan: Ultimatum kojim se traži od Bizanta proteera Almoša i druge ugarske nazadovoljnike s dvora, a kada to nije učinjeno on je 1127. godine objavio rat. Ugarska vojska je zauzela Braničevo i Beograd, te prodrla do Plovdiva, te se s bogatim plijenom povukla natrag.

Iako je Almoš umro u rujnu 1127. godine, car Ivan II. je 1128. godine krenuo na ratni pohod protiv Ugarske. Bizantska vojska se zaustavila na Dunavu, gdje joj je kod današnje Nove Palanke ugarska vojska prepriječila prijelaz. Dok je bizantska flota napala ugarsku i uz pomoć grčke vatre joj nanijela težak poraz, dio je bizantske vojske prešao Dunav i napao ugarsku vojsku s boka. Bizantinci su do nogu potukli ugarsku vojsku. Car je zauzeo Srijem i Zemun te je utvrdio Braničevo i vratio se natrag u Carigrad.

Kralj Stjepan II. je želio osvetiti taj poraz, pa je dobivši pomoć od češkog kneza Sobjeslava I 1129. s čijim prethodnikom je bio ratovao krenuo u rat. Ugarska vojska je zauzela Srijem, Zemun i Braničevo. Car Ivan II. je odmah krenuo s vojskom u uspešan protunapad kojim je vratio izgubljeni teritorij . Kako je bila kasna jesen i rat se nije mogao nastaviti, a caru su počele stizati vijesti o problemima U Maloj Aziji, odlučio je sklopiti mir s kraljem Stjepanom. Mirovni ugovor je odredio bizantsko-hrvatsko-ugarske granice na rijeci Savi i Dunavu to jest tamo gde je bila pre izbijanje rata što dovodi do neuspešne zavere za njegove rušenje.

Godine 1131. kralj Stjepan II. je umro od dizenterije. Njegov izbor za naslednika je bio sestrin sin Saul, ali ugarski velikaši su to odbili. U kraćoj borbi za vlast između trenutka Stjepanove smrti 1.3. 1131 i 28.4. 1131 Bela je izgleda uspio poraziti konkurenta i biti okrunjen za kralja.

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • Šišić, Ferdo (1944). Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1102-1301. 1. Zagreb: HAZU. 
  • Klaić, Vjekoslav (1980). Povijest Hrvata. 1. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. 
Stjepan II., kralj Ugarske i Hrvatske
Kraljevske titule
Prethodi:
Koloman
Kralj Mađarske
1116 - 1131
Slijedi:
Bela II.