Prva Intifada

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Prva Intifada
Deo Izraelsko-palestinski sukob

IDF pregledava isprave Palestincima u Džabaliji
Vrijeme:8 decembar 1987. – 13. septembar 1993.
Mjesto:Bliski istok
Izrael, Zapadna obala, Pojas Gaze
Uzrok:Palestina traži punopravnu samostalnost od Izraela
Rezultat:

Izrael suzbija palestinsku pobunu

Sukobljene strane
Izrael Izrael

Palestina (država) Palestina
podrška:

 Irak
Komandanti i vođe
Izrael Yitzhak Shamir
Izrael Yitzhak Rabin
Izrael Dan Shomron
Khalil al-Wazir  
Marwan Barghouti
Žrtve i gubici

277 poginulih Izraelaca[1]

  • 175 civila[1]
  • 102 pripadnika sigurnosnih snaga[1]

1.962 poginulih Palestinaca[1]

  • 1.603 poginulih od Izraelaca[1]
  • 359 poginulih od Palestinaca[1]

Prva Intifada je bila palestinska pobuna protiv Izraela između 1987. i 1990. godina. Konfrontacije su često nazivane „Rat kamenja“, zbog toga što je glavno oružje demonstranata bilo kamenje.

Nakon dugog perioda rezignacije izraelskom okupacijom, palestinsko stanovništvo na teritorijima Zapadne Obale i Pojasa Gaze 1980-ih je godina počelo podizati glas protiv takvog stanja. U decembru 1987. u izbjegličkom kampu Džebalija u Pojasu Gaze izraelski je oklopni transporter usmrtio četiri Palestinca. Lokalni Palestinci revoltirani incidentom organizirali su demonstracije koje su se proširile na ostale gradove na okupiranim teritorijima. Iako je ustanak počeo u Gazi, žarište se ubrzo premjestilo u grad Nablus na Zapadnoj obali oko kojeg se nalazilo više izbjegličkih kampova. Osim Nablusa jako središte ustanka bio je i grad Ramala s univerzitetom Bir Zeit.

Ustanak je dobio naziv Intifada, što u slobodnom prijevodu s arapskog znači „zbacivanje“. Intifada se razlikovala od dotadašnjih sličnih manifestacija palestinskog nezadovoljstva po upornosti i masovnosti podrške palestinskog stanovništva. Demonstranti su se sukobili s izraelskim snagama koje nisu bile pripremljene za takvu vrstu sukoba. Nemajući odgovor na takav nekonvencionalni način ugroze izraelske nacionalne sigurnosti, Tel Aviv je odgovorio represijom – deportacijama Palestinaca osumnjičenih za učestvovanje u ustanku, te razmještanjem brojnih policijskih i vojnih jedinica uzduž mjesta sukoba. Zatvoreni su arapski univerziteti, a zbog nedostatka razrađene procedure za takve vojno-policijske akcije pri suzbijanju prosvjeda, izraelski su vojnici često prekoračivali ovlasti u postupanju.

Broja žrtava od decembra 1987. do potpisivanja Sporazuma iz Osla 1993. je 1162 ubijenih Palestinca i 160 Izraelaca.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Kober, Avi. "From Blitzkrieg To Attrition: Israel's Attrition Strategy and Staying Power." Small Wars & Insurgencies 16, no. 2 (2005): 216-40.

Povezano[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]