Ohrana

Vodstvo Ohrane u Sankt Peterburgu 1905.

Odjel za zaštitu javne bezbjednosti i poretka (ruski: Отдѣленіе по охраненію общественной безопасности и порядка), najčešće skraćeno u "zaštitni odjel" (ohranoje otdelenije), poznatiji po skraćenicama Okhana ili Ohranka, je bila tajna policija Ruskog Carstva na kraju 19. vijeka, formalno kao dio policijskog odjela Ministarstva unutrašnjih poslova (MVD), kojoj je kao ispomoć služio Posebni korpus žandarma. Stvorena je 1880. kao zamjena za dotadašnji Treći odjel Vlastite kancelarije Njegovog carskog veličanstva.

Glavne aktivnosti Ohrane su bile usmjerene protiv ljevičarskih pojedinaca i organizacija, kao i nastojanje da se zaustavi njihova teroristička aktivnost, čiji je najspektakularniji primjer bio atentat na Aleksandra II. U tu je svrhu Ohrana s vremenom razvila izuzetno široku mrežu doušnika, ali i agenata provokatora koji su se infiltrirali u brojne anti-carističke organizacije. Neki od njih su uspjeli doći na njihov vrh, a pri tome se najviše istakao Jevno Azev, koji je 1904. godine, nastojeći održati svoju "krinku" eserskog operativca, organizirao atentat na premijera Vjačeslava Plevea. Ohranine aktivnosti su kasnije uključivale i organizacije vlastitih kvazi-opozicijskih organizacija i sindikata u nastojanju da se subverzivna aktivnost sasječe u korijenu ili kontrolira. Neke od tih aktivnosti su, međutim, zapravo oslabili caristički režim koji je Ohrana trebala štititi, među čime se posebno ističe marš siromašnih radnika na petrogradku Zimsku palaču 1905. pod vodstvom pravoslavnog svećenika Georgija Gapona koji je bio Ohranin agent, a koji je doveo do pokolja zvanog Krvava nedjelja, a posredno do izbijanja prve ruske revolucije. 1910-ih je Ohrana, smatrajući je najmanjom i najbezopasnijom od svih subverzivnih grupa, poticala boljševičku partiju nastojeći steći kontrolu nad njom preko svog agenta Romana Malinovskog. U tome nije uspjela, a njena mreža doušnika i agenata, usmjerena prije svega na intelektualce i političke aktiviste, nije uspjela detektirati duboko nezadovoljstvo među ruskim masama. Zbog toga je februarska revolucija 1917. godine Ohranu, kao i cijelu carsku vladu, u potpunosti iznenadila. Ohrana je tada prestala postojati.

Iako nije uspjela u svojoj krajnjoj misiji sprečavanja revolucije i zaštite Ruskog Carstva, brojni historičari drže da su boljševici nakon dolaska na vlast u Oktobarskoj revoluciji preuzeli i usavršili metode Ohrane kako bi na temelju njih stvorili vlastiti, daleko efikasniji tajno-policijski aparat počevši od Čeke 1917.

Vanjske veze

Ohrana na Wikimedijinoj ostavi

• Okhrana records at the Hoover Institution Archives (en)
• Službena historija ruskog MVD: 1857–1879 1880–1904 1905–1916 (ru)
• Okhrana in Spartacus Educational Encyclopedia Arhivirano 2013-06-29 na Wayback Machine-u (en)
• Okhrana: The Paris Operations of the Russian Imperial Police Arhivirano 2012-12-20 na Wayback Machine-u (en)