Montan

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Montan (lat. Montanus) je bio ranokršćanski propovednik iz 2. vijeka i jedan od začetnika pokreta "Novog proroštva", kasnije po njemu nazvanog montanizam.

Prema predanju, Montan je bio učinjen eunuhom prije obraćenja na kršćanstvo. On se obratio na kršćanstvo kao odrastao čovjek. Po nekim vrelima bio je prije obraćenja svećenik frigijskog kulta Velike Majke (Cibele), što nije sasvim sigurno.[1] Činjenica je da su katolički polemičari prigovarali montanistima da su neke stvari preuzeli iz Cibelina i Izidina kulta.[2] Kao još neofit, Montan je, oko 157. godine[3], počeo nastupati kao prorok kroz kojega govori paraklet (sveti duh). Montan je govorio:

Jer, pravedan čovek će sijati stostruko sjajnije od Sunca, pa čak i najmanji među vama koji su spašeni, (će sjati) stostruko sjajnije od Meseca.[4]

Montan je propovedao 160-ih godina u maloazijskoj pokrajini Frigiji, tvrdeći da je primio niz objava od svetog Duha. On je želio da izvuče kršćane iz društvenih odnosa i da osnuje novu zajednicu odvojenu od svijeta, koja će se pripremiti za silazak »gornjeg Jeruzalema«.[5] Montan je selo Pepuza u Frigiji proglasio Novim Jerusalimom. Sa njime su uvek išle dve proročice, Priska (ili Priscila) i Maksimilija, koje su tvrdile da ih sveti Duh pokreće i nadahnjuje. Njih troje su propovedali u ekstatičnim stanjima podstičući ljude da poste i da se mole, kako bi doživeli otkrovenje. Kod Montana nalazimo rani oblik vjere u trojstvo Oca, Sina i svetog Duha:

Ja sam Otac, Sin i Paraklet.[6]

Montan nije sebe smatrao Parakletom, već je verovao da kao prorok govori u »ekstazi«, odnosno da božansko preuzima njegove moći i govori kroz njega. Ako su ga Parakletom smatrali kasniji montanisti, to je rezultat legendarne divinizacije.[7][8]

Montan je zastupao eklezialni purizam, shvaćanje po kojem u Crkvi nema mjesta za grešnike, kako nam svjedoči jedan Montanov »oraculum«:

Može Crkva otpustiti grijeh, ali neću to činiti, da ne bi i drugi griješili«.[9]

Montan je umro po svoj prilici negdje oko 177.[1]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  2. Tertulian, De ieiunio, 16
  3. prema Epifaniju, Panar., 48, 1
  4. Montanist Fragments
  5. Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
  6. DIDYMUS, De Trinitate, 3, 41, 1
  7. K. BAUS, u H. JEDIN, Velika povijest Crkve, I, str. 223—228.
  8. J. FISCHER, Die antimontanistischen Synoden des 2./3. Jahrhunderts, Ann. Hist. Conc. 6 (1974) str. 241—273.
  9. Tertulijan, De pudicitia. 21, 7

Vanjske veze[uredi | uredi kod]