Koptsko Otkrivenje po Pavlu
Koptsko Otkrivenje po Pavlu je ranohrišćanski apokrifni spis otkriven u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi. Spis nema nikakve veze sa grčkim djelom istoga naslova.
Spis je izrazito sinkretička, gnostička verzija Pavlova uzašašća i prolaska kroz nebesa. Nemoguće je reći jesu li postojale neke sličnosti sa danas izgubljenim "Pavlovim uzašašćem" kojeg su, po Epifanu, rabili "gnostici".[1]
Nastanak[uredi | uredi kod]
Datum i mjesto nastanka djela ne može se sa sigurnošću utvrditi. Da ono potječe iz gnostičkih krugova koji su gajili anti-židovski stav, potvrđuje nam negativan prikaz božanstva na sedmome nebu. Prikaz Pavla koji je uzvišen čak i nad ostalim apostolima tipičan je za gnosticizam 2. stoljeća, naročito valentinizam.[1]
Sadržaj[uredi | uredi kod]
Otkrivenje započinje pripoviješću o tome kako je Pavao, na svome putu za Jeruzalem, na "brdu Jerihon" susreo maleno dijete. Dijete, koje je Pavlov duh vodič, ili anđeo tumač, i koje se na nekim mjestima u tekstu naziva Duh Sveti, uznosi ga do nebesa kako bi se susreo sa ostalim apostolima, koji ga prate pri daljem njegovom uzlazu. Na četvrtome nebu Pavao svjedoči suđenju dušama; na petome, anđele kako vode duše do suda. Šesto je nebo osvijetljeno svjetlošću odozgo, a na sedmome Pavao susreće starca na sjajnome prijestolju koji mu prijeti da će spriječiti njegov daljnji uzlaz. On, međutim, nastavlja dalje u Ogdoad, deveto i deseto nebo, i kada dosegne posljednje, biva utoliko transformiran da ne pozdravlja više svoje drugove apostole, već svoje srodne duhove.
Sadržaj Otkrivenja po Pavlu može se podijeliti u tri epizode: prizor bogojavljanja, prizor suda i kazne, te nebesko putovanje. Prema Parrottu, u prvoj epizodi, maleno dijete koje susreće Pavla na gori i daje mu otkrivenje, označava bogojavljanje uskrsloga Krista, koji se ponekad opisuje kao maleno dijete (npr. Iv. Ap. (BG,2) 20,19-21,4). Ovo iskustvo, funkcionira kao poziv Pavlu da postane apostol, čime se tumači Gal 1, 11-17. Nebeski posjetitelj ne samo da nudi otkrivenje Pavlu, već ga i vodi do (nebeskog) Jeruzalema, do apostola, čime se također tumači Gal 2, 1-2. Sam uzlaz nastavlja se na 2 Kor 12, 2-A.[1]
Analiza[uredi | uredi kod]
Prizor suda i kažnjavanja duša na četvrtom i petom nebu svoju najbližu paralelu ima u židovskoj apokaliptičnoj književnosti, naročito u Zavjetu Abrahamovom. Međutim, autor Otkrivenja po Pavlu opis tri anđela koji se, vodeći duše do suda, jedan s drugim nadmeću u njihovu bičevanju, duguje drugim predajama. Posrijedi je jasna evokacija Erinija iz grčke mitologije. Isto tako, čuvar vrata koji istovremeno i sudi dušama, pripada babilonskoj i helenističkoj astrologiji. Prizor je, dakle, nastao kao posljedica sinkretizma. Treći glavni element u djelu, nebesko putovanje, najvećim se svojim dijelom odvija na šestom i sedmom nebu. Moguće je da je tema uzlaza posuđena iz židovske apokaliptične predaje, no gnostička je nota primjetljiva u opisu "starca" na prijestolju na sedmome nebu (Dn 7,13; 1 Enoh 46-47), Pavlu nenaklonjenog lika koji nastoji spriječiti uzlaz gnostičke duše u Ogdoad i viša nebesa.[1]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u (Otkrivenje po Pavlu, uvod: DOUGLAS M. PARROTT)