Invazija Varšavskog pakta na Čehoslovačku

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Invazija Varšavskog pakta na Čehoslovačku
Sovjetska invazija Čehoslovačke
Segment Hladni rat

Česi vijore zastavu Čehoslovačke i prkose dok prolaze pokraj sovjetskog tenka u plamenu
Datum 20. VIII - 20. IX 1968.
Lokacija Čehoslovačka
Casus belli sovjetski strah od demokratskih reformi u Čehoslovačkoj i napuštanja komunizma
Ishod Moskovski protokol
sovjetsko vojno prisustvo do 1991.
Albanija napušta Varšavski pakt
Sukobljene strane
Varšavski pakt
 Sovjetski Savez
 Bugarska
 Istočna Njemačka
 Mađarska
 Poljska
 Čehoslovačka
Komandanti i vođe
Leonid Brežnjev
Ivan Pavlovski
Andrej Grečko
Aleksander Dubček
Ludvík Svoboda
Snage
~250.000-500.000 vojnika ~
Žrtve i gubici
96 poginulih[1]
10 poginulih[2]
~100 poginulih[3]

Invazija Varšavskog pakta na Čehoslovačku ili Sovjetska invazija Čehoslovačke (češki Invaze vojsk Varšavské smlouvy do Československa) započela je u noći 20-21..8. 1968. kada su Sovjetski Savez i njegovi satelitski režimi okupljeni u Varšavski pakt (Bugarska, Istočna Nemačka, Mađarska i Poljska) izvršile invaziju na Čehoslovačku Socijalističku Republiku u cilju zaustavljanja Praškog proleća Aleksandra Dubčeka, reformi koje su vodile ka političkoj liberalizaciji. SSSR se bojao da bi čehoslovačka mogla napustiti komunistički režim i Varšavski pakt, te priječi u kapitalizam.

U operaciji koja je nosila kodno ime Dunav je učestvovalo između 250.000[4] i 500.000 vojnika.[5] Oko 500 Čeha i Slovaka je povređeno a 100 poginulo u invaziji, iako ih većina nije vršila otpor. Invazija je zaustavila reforme koje su sprovođene u cilju liberalizacije i ojačala je upravu Komunističke partije Čehoslovačke. Spoljašnja politika Sovjetskog Saveza tokom ovog perioda, kojom zabranjuje jednoj komunističkoj državi prijelaz u kapitalistički sustav, je poznata kao Brežnjevljeva doktrina.[6]

Praško proleće[uredi | uredi kod]

Na čelu Komunističke partije Čehoslovačke je postavljen Aleksander Dupček u januaru 1968. Ovaj političar je uveo znatne promene u politici i vlasti. Stvorio je veću medijsku slobodu i polako se udaljavao od politike kakvu je nametala sovjetska Rusija. Reforme koje je on sprovodio bile su nazvane "socijalizam s ljudskim licem" ili poznatije kao Praško proleće. Usprkos tome, Dubček nije namjeravao napustiti komunizam, već ga samo reformirati u slobodnije društvo.[7] Oslabljene veze sa Sovjetskim Savezom su donele strah kod Kremlja. Bojali su se da će Čehoslovačka napustiti komunistički režim i prijeći u demokraciju i kapitalizam. Izostavljanje iz Saveza bi značilo i izostavljanje iz Varšavskog Pakta.

Sastanci sa sovjetskim liderima[uredi | uredi kod]

Dupček je održao nekoliko sastanaka sa Sovjetima u proleće iste godine. On je stajao iza toga da njegova država ne želi da menja svoju politiku niti želi da raskine odnose sa Rusijom. Međutim, lideri Sovjetskog Saveza su sumnjali u odanost Čehoslovačke. Mislili su da je to početak stvaranja demokratije u zemlji. Odlučujući sastanak Dupčeka i Brežnjeva se dogodio na železničkoj stanici u gradu Čjerna na Tisi. Komunističke partije Čehoslovačke je izrazila svoju lojalnost i želju da spreči bilo kakvo stvaranje socijal-demokratske partije u zemlji. Lideri Sovjetskog Saveza su to otpozdravili sklanjanjem njihovih trupa sa čehoslovačke teritorije. Dupček odmah posle ovog sastanka prima u posetu jugoslovenskog predsednika Tita i rumunskog predsednika Nikolaja Čaušeska.

Slom Praškog proleća i početak invazije na Čehoslovačku[uredi | uredi kod]

Udružene snage Varšavskog Pakta, odnosno zemlje Istočnog bloka su odlučile da napadnu Čehoslovačku u noći između 20. i 21. avgusta 1968. Bugarska, Poljska, Mađarska i Istočna Nemačka su zajedno sa Sovjetskim Savezom poslale oko 175.000 do 500.000 vojnika i 5.000 tenkova na čehoslovačke teritorije. Rumunija, iako je bila deo Istočnog bloka, odbila je da učestvuje u ovom ratnom pohodu.[8] Invazija je počela tačno u 23 časa. Planski je okupiran Aerodrom Vaclava Havela Prag. Na taj način je olakšan dolazak aviona iz Moskve. Prvim letovima su sleteli vojnici u civilu koji su obezbedili aerodrom za veće avione koji su prevozili lake tenkove i drugu artiljeriju. Na ulicama, okupatori nisu naišli na znake otpora među građanima. Protivili su se ovoj invaziji ali ih je vlast pozvala da miruju i da budu pasivni tokom napada. Na taj način su Sovjeti sa lakoćom ušli u Čehoslovačku. Ujutru su vlasti izdale proglas u kome se navodi kako lideri nisu znali o ništa napadu.

Posle invazije[uredi | uredi kod]

Iz Čehoslovačke su prebačeni u Moskvu svi vodeći političari. Vođeni su razgovori oko politike same zemlje i njenom ophođenju prema Sovjetima. Čehoslovaci su bili pred "svršenim činom" i potpisan je Moskovski protokol. Sporazum je zahtevao upravljanje čehoslovačkom vojskom od strane Sovjeta, suzbijanje opozicionih partija, uvođenje cenzure i stacioniranje sovjetskih vojnika u nekoliko delova zemlje. Taj sporazum su potpisali Dupček i Ludvik Svoboda.

Aleksander Dupček je smenjen sa mesta premijera 17.4. 1969. Zamenio ga je prosovjetski političar Gustav Husak. Za razliku od prošlog premijera, Husak je poništio sve reforme Praškog proleća i proterao iz vlade sve liberalne članove.

Cenzura i rigidno suzbijanje bilo kakvih "tabu" tema znatno su uništile čehoslovačku kinematografiju, koja je tada zabilježila pravi kreativni zamah (Vera Chytilova, Štefan Uher, Jiří Menzel, Miloš Forman i drugi). Jugoslavija je osudila invaziju, dok je Albanija iz prosvjeda napustila Varšavski pakt.

Oko 92.000 izbjeglica je pobjeglo iz Čehoslovačke do 31.10. 1968., od čega je oko 8.000 otišlo u SAD, Kanadu ili Australiju.[9]

Raznorazna nastojanja ruske propagande da i u 21. vijeku pronađu izgovore za opravdanje ove invazije naišla su uvijek na žestok otpor Čeha i Slovaka koji su ruske političare optuživali za historijski revizionizam.[3]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. „The Soviet War in Afghanistan: History and Harbinger of Future War”. Ciaonet.org. 1978-04-27. Arhivirano iz originala na datum 2012-05-21. Pristupljeno 2015-06-08. 
  2. Skomra, Sławomir. „Brali udział w inwazji na Czechosłowację. Kombatanci?” (Poljski). Agora SA. Arhivirano iz originala na datum 2013-09-27. Pristupljeno 2015-06-08. 
  3. 3,0 3,1 BBC News (1.6. 2015). „Russian TV doc on 1968 invasion angers Czechs and Slovaks”. 
  4. Jeremy Black (2001). European Warfare 1815-2000. p. 20: Palgrave Macmillan. ISBN 9781403907059. 
  5. „Events in Czechoslovakia 1968”. BBC. 
  6. Stephen M. Schwebel. „The Brezhnev Doctrine Repealed and Peaceful Co-Existence Enacted”. The American Journal of International Law. DOI:10.2307/2198512. 
  7. Charles T. Powers (8.11. 1992). „Alexander Dubcek, Hero of 'Prague Spring,' Dies : Czechoslovakia: He espoused 'socialism with a human face' in 1968, and he remained beloved”. Los Angeles Times. 
  8. Petruta Vataman (25.6. 2010). „Romanian Position on the Military Invasion in Czechoslovakia in 1968”. Stefan cel Mare University, Suceava. 
  9. Selm-Thorburn, Joanne Van (1998). Refugee Protection in Europe: Lessons of the Yugoslav Crisis. p. 199: Martinus Nijhoff Publishers. ISBN 9789041104823. 

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]