Henrik Barić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Henrik Barić (Dubrovnik, 28. januara 1888. – Beograd, 3. aprila 1957.), jugoslavenski lingvist. Od 1906. započeo je u Gracu i Beču studije iz opšte lingvistike i uporedne gramatike i iz romanistike i slavistike. Univerzitetske studije završio je 1912. u Beču doktorskom disertacijom Istorija postanka italijanskog umetničkog epa. Već 1920. izabran je za docenta, 1923. za vanrednog i 1930. za redovnog profesora Beogradskog univerziteta, a poslije Drugog svjetskog rata i za redovnog profesora novoosnovanog Univerziteta u Sarajevu.

Još 1910. javio se esejima iz oblasti književne i kulturne istorije, i ta oblast ostaće stalno u Barićevoj interesnoj sferi, što pokazuju i brojni objavljeni ogledi i rasprave s tematikom iz te oblasti.

Prve rasprave iz lingvistike: Prilozi istoriji slovenskih jezika i Albanskorumunske studije već su predstavile prof. Barića kao budućeg balkanologa i albanologa. Nekoliko decenija on će biti jedan od naših najpoznatijih profesora opšte i uporedne lingvistike, a između dva rata Henrik Barić je sa A. Belićem, St. Kuljbakinom i M. Budimirom činio grupu naših eminentnih lingvista, koji su zauzeli trajno mjesto i u svjetskoj nauci o jeziku. Godine 1924. osnovao je u Beogradu Seminar za albanologiju, zatim na međunarodnom nivou zapaženi časopis Arhiv za arbansku starinu, jezik i etnologiju, Biblioteku Arhiva i Lingvističku biblioteku, organizovao osnivanje i bio direktor Balkanološkog instituta (novog) pri Naučnom društvu BiH u Sarajevu, pokrenuo i uredio dvije knjige Godišnjaka Balkanološkog instituta u Sarajevu, itd.

Barićev naučni opus iznosi preko dvije stotine bibliografskih jedinica. Njegov lingvistički interes bio je stalno upravljen prema problemima albanskog i rumunskog jezika, a s tim u vezi i prema problemima ilirskog, tračkog i staromakedonskog jezika. Stvaralački opus prof. Barića može se podijeliti u dvije osnovne grupe radova: rasprave o pitanju individualizacije indoevropskih jezika, posebno o pitanju refleksa indoevropskih guturala, i rasprave o međujezičkim odnosima izumrlih i savremenih balkanskih jezika, gdje centralno mjesto zauzima albanski jezik. Obje grupe radova su ipak usko povezane jer on, i kad obrađuje prajezičke opšte probleme, uvijek prati i njihovo značenje za probleme balkanskih jezika, posebno albanskog jezika i obrnuto. To pokazuju, uostalom, i njegove najznačajnije rasprave i radovi: Iz kronologije arbanskog vokalizma; Etimološki i gramatički prilozi I, II; Ima li čakavskih pozajmica u arbanskom jeziku; O pitanju refleksa guturala u tračko-arbanskom; Miscellen O uzajamnim odnosima balkanskih jezika I; Ilirske studije O ilirskom karakteru staromakedonskog jezika; Rečnik srpskoga ili hrvatskoga i arbanskoga jezika I; Lingvističke studije; Istorija arbanskog jezika (na albanskom i srpskohrvatskom jeziku).

Za člana Naučnog društva BiH izabran je 1955. godine.