Florence Hartmann
| Florence Hartmann | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 17. 2. 1963. Francuska |
| Nacionalnost | francuska |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | novinar, spisateljica, publicist |
| Opus | |
| Književne vrste | publicistika, historija |
| Teme | Jugoslavenski ratovi |
Florence Hartmann (17. veljače 1963. – ), francuska novinarka i spisateljica. Od 1987. pisala je za Le Monde o Balkanu, a početkom 1991. o Jugoslavenskim ratovima. Izvještaje je slala iz Beograda.[1] 1985. diplomirala je te stekla titulu magistra iz područja literature i stranih civilizacija na sveučilištu u Parizu. 1986. se udala u Beogradu za supruga iz SFR Jugoslavije, čiji je materinji jezik bio srpskohrvatski. S njim je dobila dvoje djece: sina 1988. i kćer 1989., koji su se rodili u Francuskoj.[2]
2000. je postala glasnogovornica za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu te savjetnica glavnoj tužiteljici MKSJ-a Carli Del Ponte.Godine 1992. bila je jedna od prvih novinara koji su otkrili lokaciju Ovčare, te je 2006. svjedočila pred MKSJ-om protiv "vukovarske trojke".[1] Konkretno, tvrdi da je Veselin Šljivančanin 1992. u intervjuu izjavio sljedeće kad ga je pitala o Ovčari: "Morali smo negdje zakopati tijela".[3] Godine 1999. objavila je prvu knjigu, Milošević, dijagonala luđaka.
Kada je Slobodan Milošević završio u MKSJ-u na suđenju, Srbija je dala tribunalu povjerljive dokumente o njegovom režimu iz 1990-ih, ali pod uvjetom da se neki dijelovi "zatamne". Hartmann je imala uvid u te tajne spise te u knjizi Mir i kazna 2006. napisala da je MKSJ prihvatio cenzurirati dijelove koji su mogli uspostaviti vezu između Miloševićevog režima i masakra u Srebrenici. MKSJ je regirao optužnicom protiv Hartmann za nepoštivanje suda objavljivanjem dokumenata koji su bili tajni za javnost.[1] Presudom je kažnjena sa €7.000, što je izazvalo kontroverzne reakcije u svijetu medija i novinara, od kojih su neki javno stali u njenu obranu.[4] Iako je Hartmann rekla da je uplatila traženu svotu, MKSJ je to opovrgnuo te izdao nalog za njeno uhićenje. Godine 2011. ona je pobjegla u Francusku. Francuske vlasti su, međutim, odbile uhititi ju jer su mislile surađivati sa MKSJ-om jedino u izručivanju ratnih zločinaca, u što ne spada i progon osoba koje kritiziraju sam sud.[5] Ipak, usprkos uhidbenom nalogu iz Haaga, nastavila se slobodno kretati i u inozemstvu: 2012. posjetila je Sarajevo, povodom 20. obljetnice opsade grada, te tamo verbalno napala Carla Bildta jer je smatrala da on nije trebao biti na obilježavanju stradanja grada jer je prije govorio da je "Milošević dobar momak".[6]
Hartmann je s vremenom postala vrlo kritična prema MKSJ-u. Još 2004. ukazala je na narušavanje neutralnosti tužilaštva tribunala kada je usvojeno novo pravilo prema kojem peteročlano sudsko vijeće kojeg pored predsjednika i potpredsjednika tribunala čine i trojica predsjedavajućih sudaca Pretresnih vijeća, odlučuje da li se nove optužnice odnose na "najviše lidere, osumnjičene da su najodgovorniji za zločine u nadležnosti tribunala." Ukoliko ocijene da neka od optuženih osoba ne spada među "najviše lidere", suci od tada imaju pravo optužnicu vratiti tužitelju, nezavisno od težine zločina i uvjerljivosti pratećih dokaza.[7] Godine 2013. izjavila je da je oslobađajuća presuda u slučaju bivših šefova Državne bezbednosti (DB) Srbije, Jovice Stanišića i Franka Simatovića, "najvidljiviji u nizu udaraca na kredibilitet Haškog tribunala u završenoj fazi njegovog rada" te dodala:
Time su nagrađeni mozgovi sistema koji su obmanom uspjeli planirati i organizirati masovno nasilje, a sve preko paravan organizacije, pazeći da ne napišu direktno naređenje. Poruke sa suđenja u Nurembergu je izbrisana. Haški sud je u naglo ušao u proces ukidanja Ženevske konvencije i, time, uništava sve što je urađeno poslije Drugog svjetskog da se zaštite civili u ratu. Dešava se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta. Mogu zamisliti reakcije žrtava čija su djeca direktno stradala od duhova tame koji su bili otjelotvoreni u likovima Stanišića i Simatovića, sada već slobodnih ljudi. Po svemu sudeći, nažalost, odgovornost za zločine (koji sud ne poriče) se svodi na lokalne igrače, a ne na mozgove. Zato imamo gorki osjećaj prijevare, jer nije ni istina, nije ni pravda".[8]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 BBC News (14. rujna 2009). „Profile: Florence Hartmann”. bbc.co.uk. Pristupljeno 3. lipnja 2013.
- ↑ „Mrkšić et al Trial: Transcript”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 25. svibnja 2006. Pristupljeno 3. lipnja 2013.
- ↑ „TV Tribunal”. Sense Agency. 2. lipnja 2006. Arhivirano iz originala na datum 2019-08-20. Pristupljeno 3. lipnja 2013.
- ↑ „ICTY: Hartmann case troubling”. UNHCR. 10. listopada 2011. Pristupljeno 4. lipnja 2013.
- ↑ Edward Cody (26. prosinca 2011). „France refuses to arrest journalist sought by tribunal for former Yugoslavia”. Washington Post. Arhivirano iz originala na datum 2013-06-30. Pristupljeno 3. lipnja 2013.
- ↑ „Hartmann napala Bildta u Sarajevu: 'Što ti radiš tu, pričao si da je Milošević dobar momak!'”. dnevnik.hr. 6. travnja 2012. Pristupljeno 3. lipnja 2013.
- ↑ „Del Ponte će tražiti razjašnjenja od Merona”. Sense Agency. 14. travnja 2004. Arhivirano iz originala na datum 2019-08-20. Pristupljeno 4. lipnja 2013.
- ↑ „Hartmann: Haški sud je nagradio mozgove masovnih zločina”. source.ba. 1. lipnja 2013. Pristupljeno 1. lipnja 2013.[mrtav link]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Intervju na Peščanik.net
- Intervju za Slobodna Evropa
- Vrijeme je promijenilo stranu esej Hartmann za Al Jazeeru
- Hartmann u emisiji Nedjeljom u dva (2007)
