Erik od Pomeranije

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Erik od Pomeranije
Portret Erika od Pomeranije
Danski kralj
Vladavina 1396. - 1439.
Prethodnik Margaret I od Danske
Nasljednik Christoffer III
Švedski kralj
Vladavina 1396. - 1439
Prethodnik Margaret I od Danske
Nasljednik Christoffer I
Norveški kralj
Vladavina 1396. - 1442.
Prethodnik Margaret I od Danske
Nasljednik Christoffer I
Supruge Philippa Engleska
Dinastija Griffins
Otac Warcisław VII knez od Pomeranije
Majka Marija od Mecklenburga
Rođenje oko 1381.
Pomeranija
Smrt jun 1459.
Rügenwalde / današnje Darłowo (Poljska)

Erik od Pomeranije znan i kao Erik III u Danskoj i Norveškoj i kao Erik XIII u Švedskoj (Pomeranija, oko 1381. - Rügenwalde / današnje Darłowo u Poljskoj, negdje u junu 1459.), bio je kralj Kalmarske unije od 1397. do 1439. u Danskoj i Švedskoj, a od 1397. do 1442. u Norveškoj.[1]

Erika su autokratski način vladanja i ratovi po tuđini na kraju koštali gubitka trona u sva tri kraljevstva.[1]

Biografija[uredi | uredi kod]

Erik je bio sin kneza Warcisława VII od Pomeranije i pra-nećak Margarete I kraljice Kalmarske unije tri ujedinjena skandinavska kraljevstva. Erika je kraljica Margaret usvojila - 1387. Ona mu je svojom vještom diplomacijom uspjela osigurati tron Kalmarske unije - 1397., kojom je i pored toga efikasno vladala sve do svoje smrti u 1412.[1]


Erik je nakon njezine smrti vrlo brzo formirao snažan skandinavski baltički imperij, sa centrom u Danskoj. Uz podršku danske dijete - 1413. i njemačkog kralja Žigmunda 1424., pokrenuo je dva rata (1416. - 1422., 1426. - 1435) protiv Grofovije Holstein kako bi povratio kontrolu nad Schleswigom. Nakon tog se je Grofovija Holstein udružila 1426. sa sjevernonjemačkim trgovačkim gradovima Hanzeatske lige, čiji su trgovački interesi bili ugroženi Erikovom politikom favoriziranja danskih trgovaca i zanatlija.[1]

Iako je Erik potpuno izgubio Schleswig na račun holsteinsko - hanzeatske koalicije - 1432. ipak je uspio poraziti hanzeatsku flotu i nametnuti prve takse za prolaz brodova po tjesnacima između Danske i Švedske.[1]

Erikovo uporno favoriziranje Danaca, i nametnuti visoki porezi za financiranje ratova, izazvali su žestoko protivljenje po Norveškoj i Švedskoj, a i među danskim seljacima. Kad je hanzeatska blokada - 1434. zaustavila izvoz švedskog željeza i bakra, pobunili su se i švedski rudari. Vodeći švedski plemići iskoristili su to nezadovoljstvo i pridobili uz sebe i članove danskog Državnog savjeta - da od Erika zatraže reformu Kalmarske unije sa ustavnim oblicima vlasti.[1]

Kada je to Erik odbio, srušen je s trona - 1439. u Danskoj i Švedskoj a 1442. i u Norveškoj, pa ga je naslijedio Christopher III Bavarski u sva tri kraljevstva unije.[1]

On se nakon tog povukao u egzil na baltičkom otoku Gotland, odakle se neuspješno pokušao vratiti na ton - 1449., nakon tog je pobjegao u Pomeraniju gdje je i umro.[1]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Erik VII, King of Denmark, Norway, and Sweden (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 24. 08. 2015. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Prethodnik: Danski kralj Nasljednik:
Margaret I od Danske Christoffer III
Prethodnik: Švedski kralj Nasljednik:
Margaret I od Danske Christoffer I
Prethodnik: Norveški kralj Nasljednik:
Margaret I od Danske Christoffer I