Damnatio memoriae
Prijeđi na navigaciju
Prijeđi na pretragu
Damnatio memoriae (latinski za "osude sjećanja") je izraz je koji označava postupak zabrane sjećanja ili "protjerivanja iz javne uspomene".
Oblik javne posmrtne kazne koju je rimski senat mogao izricati povodom izdaje ili neke druge krivice prema Rimskom carstvu. Smisao kazne je bilo brisanje svih tragova sjećanja ili tragova postojanja osobe protiv koje je kazna izrečena.
Damnatio memoriae najčešće je izricano protiv preminulih ili ubijenih rimskih careva. Prvi car protiv koga je izrečena bio je Neron.
Postupak se može naći sve do današnjih dana:
- Nakon Drugog svjetskog rata saveznici su odlučili da se većina grobova nacističkih i fašističkih glavešina sakrije. Grob Rudolfa Hessa jedini je poznati grob nekog nacističkog glavešine i zato mjesto okupljanja neonacista.[1]
- Nakon što je optužen za izdaju i ratne zločine, Draža Mihajlović je pogubljen i pokopan na nepoznatoj lokaciji. Nakon rehabilitacije Dražinog lika i četničkog pokreta, ne prestaje potraga za njegovim kostima [2]
- Početkom 90-ih godina u Hrvatskoj je srušeno preko 3000 antifašističkih spomenika. Postojala su dva glavna načina uništavanja spomenika. Prvo rješenje je bilo preoblikovanje starih spomenika. Dotične su jednostavno napunili novim sadržajima. Prostor je ostao isti, ali su umjesto crvenih zvijezda spomenike ukrasili križevi katoličke crkve, umjesto antifašističkih parola i hvalospjeva partizanskoj borbi pod šahovnicu su bile upisane posvete hrvatskom narodu. Nova spomenička obilježja često su bila postavljena u čast posjeta Franje Tuđmana. Drugi način obračunavanja s prošlošću bio je još direktniji i razorniji. Nepoznati počinitelji jednostavno su spomenike dignuli u zrak ili ih iznakazili i ispisali ustaškim lozinkama. Uz iznimku većeg dijela Istre, nije pošteđen skoro nijedan antifašistički spomenik u Hrvatskoj.[3]
- Istovremeno s rušenjem spomenika desio se i knjigocid (kulturocid nad knjigama) proveden od strane Ministarstva kulture koje je zatražilo od škola i knjižnica "čišćenje" nepoćudne literature u kojem je nestalo 2,8 milijuna knjiga. Knjige su "čišćene" po ideološkom ili etničkom ključu pa su uništavane knjige na ćirilici, ekavici, knjige srpskih autora i izdavača, “sumnjivih” Hrvata, lijeve literature... Ljudi i magazini koji su pokušali dignuti glas protiv kulturocida na kraju su bili ti koji su bili optuženi za klevetu.[4]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Tvrtko Jakovina: Trenuci Katarze - Prijelomni događaji XX. stoljeća, Zagreb 2013. str. 82
- ↑ Novosti.rs: Neka ostave kosti moga oca na miru
- ↑ Gal Kirn: Sjećanje na partizane ili misao o partizanstvu?
- ↑ Adriana Piteša,Lešaja: Devedesetih smo uništili 2,8 mil. ‘nepoćudnih’ knjiga Arhivirano 2014-10-18 na Wayback Machine-u, Jutarnji list, 13.07.2012.
