Crkva sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu
Crkva svetih Ćirila i Metoda je neorenesansna katolička bogomolja u sklopu Visoke teološke bogoslovije Vrhbosanske nadbiskupije. Smještena je u sarajevskoj općini Stari Grad. Izgradnja ovog sakralnog, dijelom i obrazovnog, objekta započela je 1892. godine nakon prihvaćanja Vancaševog projekta, predstavljenog 1892., a dorađenog 1895. godine.[1] Radovi su završeni 1896., kad je crkva i blagoslovljena [2].
Sukladno svojim prethodnim arhitektonskim rješenjima, projektant Vancaš, inače dobrim dijelom zaslužan za današnji izgled Sarajeva,[3] u neorenesansnu strukturu unio je neke barokne elemente, uočljive na pročelju, zvoniku i na skulpturama.
Ukupan pak dojam jako asocira na Crkvu svetoga Petra u Rimu, koja mu je vjerojatno poslužila kao uzor, jer je osnova crkve istokraki križ, a na vrhu je jajolika kupola.
Među brojnim umjetninama koje krase enterijer, treba istaknuti radove Josipa Kriklera, Otona Ivekovića, Franza Schmidta i drugih.
Nacionalni spomenik[uredi | uredi kod]
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 11. marta 2011. godine, donijela je odluku da se crkva proglasi za nacionalni spomenik BiH[4] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo. Nacionalni spomenik se sastoji od objekta Bogoslovije sa zbirkom umjetničkih slika i Crkvom sa pet oltara, crkvenim nameštajem i zbirkom ikona. Cjelina jeste izuzetan svjedok vremena austrougarske uprave u BiH i vrijedan objekat u likovnom smislu.
Istorija[uredi | uredi kod]
Izgradnju graditeljske cjeline – Crkve Svetog Ćirila i Metoda sa Bogoslovijom u Sarajevu moguće je posmatrati u širem kontekstu obnavljanja „drevne Crkve Vrhbosanske“, odnosno Mitropolije Vrhbosanske. Činjenica da u Bosni i Hercegovini početkom austrougarskog perioda nije bilo biskupskih svećenika, predstavljalo je najveću prepreku za ustanovljenje redovne hijerarhije, o kojoj se u Vatikanu raspravljalo još od 1879. godine. Sveta Stolica je već 1880. godine zatražila od bosanskohercegovačke Zemaljske vlade otvaranje pokrajinskog sjemeništa. U cilju obnavljanja dijeceze, za nadbiskupa izabran je dr Josip Stadler, koji dobija zadatak da podigne katedralu, kaptol i bogoslovno sjemenište.
Vrhbosanska Bogoslovija je bila prva moderna katolička sveučilišna ustanova u Bosni i Hercegovini, koja je kontinuirano radila tokom čitavog austrougarskog perioda, perioda između dva svjetska rata, II svjetskog rata do 1944. godine, kada je Njemačka vojna komanda zauzela jedan dio zgrade i pretvorila ga u bolnicu. Nakon završetka II svjetskog rata, rad Bogoslovije nije obnovljen, s obzirom da se u prostorije Bogoslovije uselio partizanski medicinsko-sanitarni bataljon.
Na Božić, 25. decembra 1946. godine, rad Bogoslovije je i zvanično zabranjen, s obzirom da je Republičko ministarstvo prosvjete odbilo izdati Bogosloviji dozvolu za dalji rad. Medicinsko - sanitarni bataljon se povukao 1947. godine, ali je na njegovo mjesto došla druga postava jugoslovenske vojske. Iste godine vojska je iselila, a u zapadno krilo Bogoslovije je smještena Uprava studentskih domova.
Pedesetih godina XX vijeka došlo je do gradnje stambenog objekta duž ulice Muse Ćazima Ćatića, koji se oslonio na sjeverni kraj zapadnog krila Bogoslovije.
Nacionalizacija zapadnog krila Bogoslovije izvršena je 1959. godine. Istočno krilo i dalje je formalno bilo u vlasništvu nadbiskupije, ali ga je država koristila za smještaj studenata.
Godine 1969. Sarajevskoj nadbiskupiji je vraćeno istočno krilo na korišćenje. Nakon završenih radova preuređenja istočnog krila, bogoslovi četiri bosanskohercegovačke biskupije (Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Trebinje), pozvani su da se okupe u Sarajevu 22. novembra 1969. godine, a nastava je započela samo 3 dana kasnije.
Rad Bogoslovije se odvijao isključivo u istočnom krilu sve do 1973. godine kada je država vratila na korišćenje zapadno krilo Sarajevskoj biskupiji, odnosno omogućila otkup nacionalizovane imovine. U tom periodu je izvršena dogradnja i nadogradnja Bogoslovije.
Rad Bogoslovije se od tada odvijao u kontinuitetu do aprila 1992. godine, kada je nastava prekinuta usljed rata u BiH 1992-95. U tom periodu zgrade crkve i Bogoslovije su oštećene. Suteren je pretvoren u masovno sklonište.
Godine 1996. godine izvršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi i nadogradnja zapadnog krila. Papa Ivan Pavle II posjetio je Bogosloviju aprila mjeseca 1997. godine.[4]
Literatura[uredi | uredi kod]
- Alija Bejtić -Ulice i trgovi Sarajeva. Sarajevo: Muzej grada Sarajeva 1973. Godine
- Nedžad Kurto -Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.
- Jela Božić, -Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave, doktorska disertacija, Sarajevo, 1989.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ „Ana Barić CRKVA SVETIH ĆIRILA I METODA U SARAJEVU, DJELO JOSIPA VANCAŠA”. SVEUČILIŠTE U ZAGREBBU FILOZOFSKI FAKULTET -ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI Zagreb 2014. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ Snježana Mutapčić: Sarajevske crkve kroz povijest umjetnosti, Hrvatska misao, Sarajevo, 2000.
- ↑ „Nedžad Kurto: ARHITEKTURA BIH- Razvoj bosanskog stila”. Kulturno naslijeđe, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ 4,0 4,1 „Crkva svetih Ćirila i Metoda u Sarajevu”. kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.[mrtav link]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- O crkvi Arhivirano 2010-05-24 na Wayback Machine-u