Cecilijan

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Cecilijan (latinski: Caecilianus, fl. 310-e) je bio kršćanski biskup Kartage, poznat po tome što je svojim stavovima potakao donatističku šizmu u Sjevernoj Africi. Tadašnja kršćanska zajednica u toj rimskoj provinciji je početkom 4. vijeka bila teško pogođena Dioklecijanovim progonima, ali i unutrašnjim razdorom koji su izazvali njeni članovi koji su se, nastojeći očuvati život i porodice, javno odrekli svoje vjere. Pokušaj da se nakon završetka progona vrate u zajednicu je izazvao žestoko protivljenje fanatičnih rigorista koji su smatrali da se samo kršćani koji su beskompromisno spremni na mučeništvo trebaju smatrati pravim kršćanima; rigoristi su svoje protivnike nazivali lapsima (posrnuli) i traditorima ("izdajnicima"). Cecilijan je, kao i njegov prethodnik Mensurije, imao daleko umjerenije stavove. Nakon Mensurijeve smrti se, pak, protiv njega stvorila opozicija koju je vodila bogata kršćanska plemkinja po imenu Lucila. Na njenu stranu je stao i Sekund, biskup Tigiste i Cecilijanu nadređeni primat Afrike. Godine 311. je održan sinod na kome je Cecilijan ekskomuniciran, svrgnut i na njegovo mjesto postavljen Majorin. Cecilijan i njegove pristaše su, pak, odbile prihvatiti tu odluku.

U spor se zbog toga umiješao Miltijad biskup Rima (papa), kao i car Konstantin Veliki, koji je 313. ozakonio kršćanstvo u Carstvu. Obojica su presudila u korist Cecilijana, a Konstantin je u svojim ediktima izričito opisao Majorina i njegove pristaše kao "luđake". Godine 314. su te odluke potvrđene na Saboru u Arlesu, a 316. i pred carem osobno koji je, nastojeći riješiti spor, naredio da se crkvena imovina koje su kontrolirale Majorinove pristaše, te se predaju Cecilijanu. Raskol među sjevernoafričkim kršćanima se, međutim, nastavio.

Izvori[uredi | uredi kod]

Vidi još[uredi | uredi kod]