Antun Gustav Matoš
| Antun Gustav Matoš | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 13. 6. 1873. Tovarnik, Austro-Ugarska |
| Smrt | 17. 3. 1914. (dob: 40) Zagreb, Austro-Ugarska |
| Opus | |
| Književni pravac | književna moderna |
| Književne vrste | poezija, novela, esej, feljton |
| Jezik | hrvatski |
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. - Zagreb, 17. ožujka 1914.) bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac.
Životopis[uredi | uredi kod]
Rođen u Srijemu, u drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: "Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem". Do šestoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu propao je osim iz fizike i propedeutike i iz - hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci "čelist, pa novinar, literat". U siječnju 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uvijek kao vojni bjegunac - u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika.
Književni rad[uredi | uredi kod]
Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednivanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostalo uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca, koji od Matoša nadalje nisu (osim u komunističkom razdoblju) mogli gojiti pretežito utilitaristički odnos spram umjetničkoga stvaralaštva.
U književnost je ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svojemu poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. "... Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire, izjavljuje on u jednome pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909. godine.
S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:
- - jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,
- - te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.
Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva. Novele jednoga i drugoga kruga nastajale su paralelno, istodobno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, "stilske studije".
Proza[uredi | uredi kod]
Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom "naših ljudi i krajeva", dodirivanje nekih aktualnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterija ljubavi, jednako tako i smrti, uopće nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva očitovat će se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, što će uvjetovati pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kozmopolitski karakter.
U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv pejsaža, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejsaž ne zaustavlja se samo na izvanjskoj slici, on uključuje aktivno svojeg autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi osobnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobiva određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je za Matoševe pejsaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to, dakako, očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejsaž isključiva tema: npr., u izvanrednome lirskom putopisu Oko Lobora.
Poezija[uredi | uredi kod]
Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama. Neprijeporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezije.
Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta - javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševa pjesničkoga govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke", "Utjeha kose".
No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "Jesenje veče", "Notturno", on je, istodobno, izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti. U ponajboljim svojim rodoljubnim stihovima "Stara pjesma", 1909., "Iseljenik", razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i općim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.
Kritika[uredi | uredi kod]
Uz iskričav polemički duh kojim se tijekom svojega spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju s mnogim svojim suvremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike. U njima uz naglašeno impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvaćajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i izraza, dakle individualnoga piščevog stila, uzima kao osnovni kriterij za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja. No, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenoga univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterij u analizi pisaca hrvatske književnosti.
Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri naše dvadesetostoljetne literature, ne bi bili mogući da legendarni AGM nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo ju u maticu svjetske pisane riječi.
Djela[uredi | uredi kod]
- Iverje (1899.)
- Novo iverje (1900.)
- Ogledi (1905.)
- Vidici i putovi (1907.)
- Umorne priče (1909.)
- Naši ljudi i krajevi (1910.)
- Pjesme
- Notturno
- Utjeha kose
- 1909.
