Aleksandar Kerenski
| Aleksandar Kerenski | |
|---|---|
 Aleksandar Kerenski | |
| Rođenje | 2. 5. 1881. Simbirsk, Ruska Imperija |
| Smrt | 11. 6. 1970. (dob: 89) New York, SAD |
Aleksandar Kerenski (2. 5. 1881. — 11. 6. 1970.) je bio premijer privremene vlade Rusije 1917 godine.
Mladost[uredi | uredi kod]
Aleksandar se rodio 2. 5. 1881. godine u mjestu Simbirsk koje će nakon Oktobarske revolucije promjeniti ime u Uljanovsk zbog tamošnjeg rođenja Lenjina. Njegov otac Fjodor je bio učitelj koji će predavati na lokalnom fakultetu budućem komunističkom vođi. Sam Aleksandar odlazi na fakultet u Moskvu gdje po njegovom završetku dobiva diploma za obavljanje pravnih poslova i stiče revolucionarni antimonarhistički pogled. Zbog svoje lične karizme i govorničkih sposobnosti on je izabran u Dumu 1912. godine gdje ubrzo stiče opće poštovanje njegovih članova.
Preuzimanje vlasti[uredi | uredi kod]
Tijekom Februarske revolucije zbog svoga ugleda iz parlamenta Aleksandar uspijeva biti izabran na položaj zamjenika predsjedavajućeg Petrogradskog Sovjeta. Zahvaljujući toj narodnoj popularnosti on se tada nameće novoj privremenoj vladi koja ga postavlja na poziciju ministra pravosuđa. Ta nova pozicija ga je odmah stavila u sukob sa Sovjetom pošto su njeni predstavnici imali zabranu ulaska u novu vladu. Ambicioznom Kerenskom to nije bio problem pošto vatrenim govorom uspijeva dobiti izuzeće od pravila. Sada držeći dvije važne pozicije istovremeno on ucjenjuje vladu premijera Lavova da prekine sve pregovore s carem i ukine monarhiju u bilo kojem obliku. Našavši se pod direktnom prijetnjom nove revolucije premijer je finalno popustio 16. 3. 1917. godine.
To popuštanje u stvarnosti nije zadovoljilo Kerenskog čiji cilj od prvog dana revolucije postaje preuzimanje vlasti. U sljedećoj krizi tijekom svibnja 1917. godine on sada ponovno prijeti narodnom revolucijom i kao nagradu ovaj put dobiva mjesto ministra obrane. Iako je tu poziciju osvojio samo radi protivljenja ratu sada Kerenski zamišlja sebe kao Napoleona sjevera (ima 36 godina) i protivno volji onih koji su ga postavili priprema veliku rusku ofenzivu 1917. godine s proklamiranim ciljem učvršćivanja svojega položaja velikom vojnom pobjedom.
Premijer[uredi | uredi kod]
Ta nova ofenziva počinje 1. 7. 1917. godine pod zapovjedništvom generala Alekseja Bruzilova ruskog velikog pobjednika iz prošle godine. Samo dan potom Kerenski uspijeva isprovocirati pad vlade nakon čega zauzima premijersku fotelju. Ta vijest povezana zajedno s onom o početku nove ofenzive dovodi 3. 7. do pokušaja preuzimanja vlasti od strane boljševika. Poslije dva dana borbi ovaj pokušaj "srpanjske" revolucije novi premijer uspješno guši zatvarajući u zatvor veliki broja njihovih važnijih pripadnika, dok sam Lenjin u potpunoj depresiji bježi na teritorij Finske. Kao posljedica tih događaja u Petrogradu i gubitaka tijekom napada na opće iznenađenje generala obje zaraćene strane ruski vojnici su se odbili dalje boriti. Kada je počeo protivnički protunapad 18. 7. 1917. godine ruska vojska započinje svoj bjeg bez borbe koji traje cijelih 240 kilometara.
Završni akt političke karijere brzopletog Kerenskog počinje ubrzo nakon ovog vojnog debakla. Nemajući povjerenja u lojalnog monarhistu Alekseja Bruzilova on ga smjenjuje s pozicije vrhovnog zapovjednika vojske u kolovozu samo da bi na njegovo mjesto postavio generala Kornilova. Uvidjevši svoju grešku već u rujnu on naređuje smjenu Kornilova što ovaj ne prihvaća i odlučuje sa svojom vojskom marširati na Petrograd. Kako bi se od njega obranio Kerenski sada pušta iz zatvora boljševike i daruje oružje njihovim simpatizerima za obranu grada. Na kraju gotovo bez ispaljenog metka ovaj pokušaj državnog udara će propasti, ali kao njegova posljedica boljševici su sada bili naoružani što će ubrzo i iskoristiti.
U posljednjem očajničkom pokušaju zadržavanja vlasti premijer u ovim nemogućim uvjetima donosi odluku o raspisivanju izbora za ustavni parlament. Situaciju u kojoj bi se buduća vlast odlučivala na izborima 12. 11. 1917. godine je bila neprihvatljiva Lenjinu koji donosi odluku o pokretanju Oktobarske revolucije. Pod njegovim vodstvom boljševici 25. 10. 1917. godine ( ruski kalendar, po našem 7. studeni ) osvajaju Petrograd. Sljedeći dan Kerenski koji je na vrijeme pobjegao pokušava napasti s lojalnim trupama iz smjera Pskova prema glavnom gradu. Kada taj napad propada znajući što se dogodilo on počinje bježati bez zaustavljanja sve do Francuske.
Krivnja[uredi | uredi kod]
Do kraja svoga dugog života Kerenski je za Oktobarsku revoluciju krivio svih osim sebe. Njegov glavni krivac najčešće je bio general Kornilov koji ga je pokušao oboriti u rujnu. S tim pogledom na stvari praktički nitko drugi u cijelom svijetu se nije slagao s njim. U stvarnosti za većinu događaja iz 1917. godine Kerenski je bio kriv. On u ožujku ultimatumom tjera vladu da prisili Mihajla II. na abdikaciju. Ponovno on u srpnju ruši vladu, pokreće vojnu ofenzivu i definitivno svojim novim proglasom ukida monarhiju. Kada još u kolovozu uručuje otkaz najutjecajnijom vojnom zapovjedniku priča je već bila gotova. Tim potezima u roku od samo mjesec dana brzopleti Kerenski uspijeva protiv sebe okrenuti vojsku, monarhiste i boljševike ( koje zatvara u srpnju ). Čak i "njegova" stranka koja će ostvariti apsolutnu većinu na izborima 1917 godine dolazi na sastanak s boljševicima odmah nakon Oktobarske revolucije radi dogovora o daljnjim akcijama.
Zbog svega toga nakon smrti Kerenskog 1970. godine Ruska pravoslavna crkva odbija dati dopuštenje za njegov sprovod na crkvenoj zemlji smatrajući ga odgovornom osobom za dolazak komunista na vlastu. Kada je sličan zahtjev odbila s jednakim razlozima i Srpska pravoslavna crkva njega se pokopalo na području izvan crkvenih grobova.
Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]
| Prethodnik: | Premijer privremene vlade | Nasljednik: |
| Grigorij Lavov | Ukidanje privremene vlade. Slijedi Predsjednik sovjeta narodnih komesara Lenjin |