6. proleterska istočnobosanska udarna brigada

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Šesta istočnobosanska proleterska udarna brigada
Segment NOV i PO Jugoslavije
Aktivnost 2. avgust 1942.
Lokacija osnivanja Šekovići
Jačina 620 vojnika i oficira
Formacija tri bataljona
Komandanti
Komandant Vojo Ljujić
Politički komesar Cvijetin Mijatović
Angažman
Bitke Napad NOVJ na Vlasenicu juna 1942.
Bitka na Sutjesci
Prva tuzlanska operacija NOVJ
Druga tuzlanska operacija NOVJ
Bitka na Kopaoniku avgusta 1944.
Odlikovanja Orden narodnog heroja
Orden narodnog oslobođenja
Orden bratstva i jedinstva

Šesta proleterska istočnobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada je formirana naredbom Vrhovnog štaba NOP i DVJ 2. avgusta 1942. godine u Šekovićima, od tri istočno-bosanska proleterska bataljona. Na dan formiranja imala je 620 boraca.

Prvi komandant brigde bio je Vojo Ljujić, a politički komesar Cvijetin Mijatović, narodni heroji.

Brigada je imala ogroman značaj za održavanje ustanka u istočnoj Bosni u periodu njegove najveće krize, tokom 1942—1943. godine, u ponovnom rasplamsavanju ustanka u ovoj oblasti i brojnim poduhvatima u istočnoj Bosni, Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Dala je veliki broj vojno-političkih i partijskih rukovodilaca, kao i narodnih heroja.

Odlukom Vrhovnog štaba NOV i POJ za postignute uspehe u borbi, 29. oktobra 1944, proglašena je proleterskom.

Odlikovana je i Ordenom narodnog oslobođenja i Ordenom bratstva i jedinstva, a povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom narodnog heroja.

Borbeni put Šeste proletrske brigade[uredi | uredi kod]

Od formiranja do 9. aprila 1943. godine brigada je bila pod neposrednom komandom Glavnog štaba NOP odreda za Bosnu i Hercegovinu. U avgustu i septembru vodila je borbe na planinama Konjuhu, Romaniji i Majevici: održala se u Birču uprkos jakoj ofanzivi 718. nemačke divizije, ustaško-domobranskih i četničkih snaga (od 25. avgusta do 9. septembra). Posle tih borbi na Trebavi i u Birču, jedan njen bataljon ostao je na Majevici, a ostatak brigade (dva bataljona) je 5/6. oktobra prešao u Srem.

U Sremu brigada je vodila jednomesečne borbe - zajedno sa Sremskim NOP odredom razbila je neprijateljeske posade u Vrbanji i Kuzminu i bataljon 718. divizije u Bosutskim šumama. Ojačana jednim bataljonom sremskih partizana, zajedno sa Sremskim NOP odredom 4/5. novembra razbila je i delom uništila četnike na području Semberije i Majevice. U borbi kod sela Maleševaca, 28. novembra, razbijeni su četnici Majevice, Posavine i Trebave (preko 250 poginulih i ranjenih i oko 600 zarobljenih). Istovremeno su razbijene domobranske posade na putu Tuzla-Lopare-Brčko. Sve ovo imalo je veliki značaj za dalji razvoj NOP u istočnoj Bosni.

U decembru 1942. godine brigada je sa Sremskim i Majevičkim NOP odredom u zahvatu druma Tuzla-Zvornik, posle višednevnih borbi, razbila neprijateljske snage (dva nemačka, dva ustaška i pet domobranskih bataljona i četnike) koje su izvodile operacije „Tuzla II". Potom je učestvovala u razbijanju četnika u Birču. Iz Birča je prodrla na Romaniju i tamo razbila nekoliko četničkih i ustaško-domobranskih jedinica. Januara 1943. narasla je na sedam bataljona jačine 1.300 boraca. Na prostranoj teritoriji oko Han-Pijeska, Olova, Kladnja, Tuzle i Zvornika u januaru i februaru izvela je više uspešnih napada na neprijateljska uporišta. U martu 1943. odbila je napad Romanijskog četničkog korpusa na Birač i vodila borbe sa ustašama u Milićima, Han-Pijesku, Žljebovima i oko Sokoca.

Krajem marta, izvršavajući ranije upućeno naređenje Vrhovnog štaba NOV i POJ, povezala se sa Glavnom operativnom grupom. Vodeći borbe, 9. aprila, izbila je u rejon Ustikoline. Više od mesec dana, do 15. maja, delovala je na sektoru Foče, štiteći, sa Majevičkom brigadom, Centralnu bolnicu NOVJ i snage Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba u zapadnom Sandžaku od napada neprijatelja iz doline Drine. U bici na Sutjesci od 15. do 20. maja vodila je teške borbe sa neprijateljem koji je nastupao prema Čelebiću, pa je zajedno sa Grupom brigada u vanredno oštrim borbama zaustavlja nastupanje neprijatelja i napravila prvi pokušaj proboja neprijateljskog obruča (južno od Foče). Ove teške borbe omogućile su izvlačenje Centralne bolnice na planinu Pivu i u znatnoj meri olakšale stanje u dolini Sutjeske. Posle ovoga brigada je vodila teške borbe na Vučevu, u dolini Sutjeske, na Košuru i Zelengori.

Pred bitku na Sutjesci brigada je imala 817 boraca (785 muškaraca i 32 žene). U toku bitke poginulo je 185 boraca brigade.[1]

Sa Zelengore je prešla u istočnu Bosnu i 2. jula ušla u sastav 17. istočnobosanske divizije. U leto 1943. godine učestvovala je u razbijanju četnika na Trebavi, oslobađanju Modriče, Gradačca, Šamca i Orašja. Naročito se istakla u borbama za oslobođenje Tuzle, od 29. septembra do 7. oktobra, kada je pohvaljena od Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita. Učestvovala je u oslobođenju Vareša 20/21. oktobra, gde je gotovo potpuno uništen domobranski puk. U istočnobosanskoj zimskoj operaciji vodila je više žestokih borbi kao: boj na Betnju, od 6. do 9. decembra, u kojem je onemogućila potpuno opkoljavanje Pete krajiške i 27. istočnobosanske divizije. Učestvovala je u napadu na Tuzlu, od 17. do 20. januara 1944, u borbama oko Srebrenice, u Birču i na Romaniji.

Krajem maja 1944. godine prešla je u Crnu Goru i u toku juna učestvovala u borbama kod Žabljaka i Pljevalja, a u julu u Andrijevičkoj operaciji. Za vreme prodora Operativne grupe divizija u Srbiju, učestvovala je u razbijanju Četvrte grupe jurišnih korpusa na Kopaoniku, u borbama u dolini Zapadne Morave, u borbama za oslobođenje Kragujevca, 21. oktobra. Za postignute uspehe, 29. oktobra 1944, proglašena je proleterskom. U zimu 1944/1945. godine vodila je više teških borbi na terenima u istočnoj Bosni (Bijeljina, Zvornik, Brčko). U završnim operacijama JA učestvovala je u borbama u Slavoniji, Moslavini, Zagorju i Sloveniji. Kod Dravograda je, 15. maja 1945. godine, završila svoj ratni put.

Evidentirano je 6-239 boraca koji su su borili u sastavu brigade do kraja rata. Od tog broja prikupljeni su podaci za 2.243 poginula[2].

Narodni heroji Šeste proleterske brigade[uredi | uredi kod]

Neko od boraca Šeste proleterske udarne brigade proglašeni za narodne heroje su:

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Viktor Kučan: BORCI SUTJESKE (Zavod za udžbenike, Beograd ). (1995). str. 541.
  2. Petovar & Trikić 1982: str. 21

Literatura[uredi | uredi kod]


Zvezda Petokraka Istočnobosanske brigade Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije
Šesta proleterska | Petnaesta majevička| Šesnaesta muslimanska| Sedamnaesta majevička| Osamnaesta hrvatska| Devetnaesta birčanska | 20. romanijska| 21. tuzlanska