6. proleterska istočnobosanska udarna brigada
Šesta istočnobosanska proleterska udarna brigada | |||
---|---|---|---|
Segment | NOV i PO Jugoslavije | ||
Aktivnost | 2. avgust 1942. | ||
Lokacija osnivanja | Šekovići | ||
Jačina | 620 vojnika i oficira | ||
Formacija | tri bataljona | ||
Komandanti | |||
Komandant | Vojo Ljujić | ||
Politički komesar | Cvijetin Mijatović | ||
Angažman | |||
Bitke | Napad NOVJ na Vlasenicu juna 1942. Bitka na Sutjesci Prva tuzlanska operacija NOVJ Druga tuzlanska operacija NOVJ Bitka na Kopaoniku avgusta 1944. | ||
Odlikovanja | Orden narodnog heroja Orden narodnog oslobođenja Orden bratstva i jedinstva |
Šesta proleterska istočnobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada je formirana naredbom Vrhovnog štaba NOP i DVJ 2. avgusta 1942. godine u Šekovićima, od tri istočno-bosanska proleterska bataljona. Na dan formiranja imala je 620 boraca.
Prvi komandant brigde bio je Vojo Ljujić, a politički komesar Cvijetin Mijatović, narodni heroji.
Brigada je imala ogroman značaj za održavanje ustanka u istočnoj Bosni u periodu njegove najveće krize, tokom 1942—1943. godine, u ponovnom rasplamsavanju ustanka u ovoj oblasti i brojnim poduhvatima u istočnoj Bosni, Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Dala je veliki broj vojno-političkih i partijskih rukovodilaca, kao i narodnih heroja.
Odlukom Vrhovnog štaba NOV i POJ za postignute uspehe u borbi, 29. oktobra 1944, proglašena je proleterskom.
Odlikovana je i Ordenom narodnog oslobođenja i Ordenom bratstva i jedinstva, a povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom narodnog heroja.
Borbeni put Šeste proletrske brigade[uredi | uredi kod]
Od formiranja do 9. aprila 1943. godine brigada je bila pod neposrednom komandom Glavnog štaba NOP odreda za Bosnu i Hercegovinu. U avgustu i septembru vodila je borbe na planinama Konjuhu, Romaniji i Majevici: održala se u Birču uprkos jakoj ofanzivi 718. nemačke divizije, ustaško-domobranskih i četničkih snaga (od 25. avgusta do 9. septembra). Posle tih borbi na Trebavi i u Birču, jedan njen bataljon ostao je na Majevici, a ostatak brigade (dva bataljona) je 5/6. oktobra prešao u Srem.
U Sremu brigada je vodila jednomesečne borbe - zajedno sa Sremskim NOP odredom razbila je neprijateljeske posade u Vrbanji i Kuzminu i bataljon 718. divizije u Bosutskim šumama. Ojačana jednim bataljonom sremskih partizana, zajedno sa Sremskim NOP odredom 4/5. novembra razbila je i delom uništila četnike na području Semberije i Majevice. U borbi kod sela Maleševaca, 28. novembra, razbijeni su četnici Majevice, Posavine i Trebave (preko 250 poginulih i ranjenih i oko 600 zarobljenih). Istovremeno su razbijene domobranske posade na putu Tuzla-Lopare-Brčko. Sve ovo imalo je veliki značaj za dalji razvoj NOP u istočnoj Bosni.
U decembru 1942. godine brigada je sa Sremskim i Majevičkim NOP odredom u zahvatu druma Tuzla-Zvornik, posle višednevnih borbi, razbila neprijateljske snage (dva nemačka, dva ustaška i pet domobranskih bataljona i četnike) koje su izvodile operacije „Tuzla II". Potom je učestvovala u razbijanju četnika u Birču. Iz Birča je prodrla na Romaniju i tamo razbila nekoliko četničkih i ustaško-domobranskih jedinica. Januara 1943. narasla je na sedam bataljona jačine 1.300 boraca. Na prostranoj teritoriji oko Han-Pijeska, Olova, Kladnja, Tuzle i Zvornika u januaru i februaru izvela je više uspešnih napada na neprijateljska uporišta. U martu 1943. odbila je napad Romanijskog četničkog korpusa na Birač i vodila borbe sa ustašama u Milićima, Han-Pijesku, Žljebovima i oko Sokoca.
Krajem marta, izvršavajući ranije upućeno naređenje Vrhovnog štaba NOV i POJ, povezala se sa Glavnom operativnom grupom. Vodeći borbe, 9. aprila, izbila je u rejon Ustikoline. Više od mesec dana, do 15. maja, delovala je na sektoru Foče, štiteći, sa Majevičkom brigadom, Centralnu bolnicu NOVJ i snage Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba u zapadnom Sandžaku od napada neprijatelja iz doline Drine. U bici na Sutjesci od 15. do 20. maja vodila je teške borbe sa neprijateljem koji je nastupao prema Čelebiću, pa je zajedno sa Grupom brigada u vanredno oštrim borbama zaustavlja nastupanje neprijatelja i napravila prvi pokušaj proboja neprijateljskog obruča (južno od Foče). Ove teške borbe omogućile su izvlačenje Centralne bolnice na planinu Pivu i u znatnoj meri olakšale stanje u dolini Sutjeske. Posle ovoga brigada je vodila teške borbe na Vučevu, u dolini Sutjeske, na Košuru i Zelengori.
Pred bitku na Sutjesci brigada je imala 817 boraca (785 muškaraca i 32 žene). U toku bitke poginulo je 185 boraca brigade.[1]
Sa Zelengore je prešla u istočnu Bosnu i 2. jula ušla u sastav 17. istočnobosanske divizije. U leto 1943. godine učestvovala je u razbijanju četnika na Trebavi, oslobađanju Modriče, Gradačca, Šamca i Orašja. Naročito se istakla u borbama za oslobođenje Tuzle, od 29. septembra do 7. oktobra, kada je pohvaljena od Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita. Učestvovala je u oslobođenju Vareša 20/21. oktobra, gde je gotovo potpuno uništen domobranski puk. U istočnobosanskoj zimskoj operaciji vodila je više žestokih borbi kao: boj na Betnju, od 6. do 9. decembra, u kojem je onemogućila potpuno opkoljavanje Pete krajiške i 27. istočnobosanske divizije. Učestvovala je u napadu na Tuzlu, od 17. do 20. januara 1944, u borbama oko Srebrenice, u Birču i na Romaniji.
Krajem maja 1944. godine prešla je u Crnu Goru i u toku juna učestvovala u borbama kod Žabljaka i Pljevalja, a u julu u Andrijevičkoj operaciji. Za vreme prodora Operativne grupe divizija u Srbiju, učestvovala je u razbijanju Četvrte grupe jurišnih korpusa na Kopaoniku, u borbama u dolini Zapadne Morave, u borbama za oslobođenje Kragujevca, 21. oktobra. Za postignute uspehe, 29. oktobra 1944, proglašena je proleterskom. U zimu 1944/1945. godine vodila je više teških borbi na terenima u istočnoj Bosni (Bijeljina, Zvornik, Brčko). U završnim operacijama JA učestvovala je u borbama u Slavoniji, Moslavini, Zagorju i Sloveniji. Kod Dravograda je, 15. maja 1945. godine, završila svoj ratni put.
Evidentirano je 6-239 boraca koji su su borili u sastavu brigade do kraja rata. Od tog broja prikupljeni su podaci za 2.243 poginula[2].
Narodni heroji Šeste proleterske brigade[uredi | uredi kod]
Neko od boraca Šeste proleterske udarne brigade proglašeni za narodne heroje su:
- Nisim Albahari, zamenik političkog komesara bataljona
- Janko Balorda, politički komesar bataljona
- Hasan Brkić, zamenik političkog komesara brigade
- Milenko Verkić, politički komesar čete
- Dušan Vukasović, komandir čete
- Miloš Zekić, komandant brigade
- Ravijojla Janković Rava, bolničarka i borac-bombaš
- Veljko Lukić Kurjak, komandir Udarne čete u Udarnom bataljonu
- Vojo Ljujić, prvi komandant brigade
- Anka Matić Grozda, borac brigade
- Pašaga Mandžić Murat, politički komesar brigade
- Omer Maslić, zamenik političkog komesra Trećeg bataljona
- Huso Merdžić, politički komesar čete
- Cvijetin Mijatović, prvi politički komesar brigade
- Vlada Obradović Kameni, borac brigade
- Vladimir Perić Valter, komandant Udarnog bataljona
- Jovo Radovanović Jovaš, pomoćnik komandira Udarne čete u Udarnom bataljonu
- Avdo Hodžić, politički komesar čete u Drugom bataljonu
- Jusuf Džonlić, politički komesar Prve čete Prvog bataljona
- Branko Šurbat Bane, politički komesar čete u Prvom bataljonu
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Viktor Kučan: BORCI SUTJESKE (Zavod za udžbenike, Beograd ). (1995). str. 541.
- ↑ Petovar & Trikić 1982: str. 21
Literatura[uredi | uredi kod]
- Petovar, Rudi; Trikić, Savo (1982). ŠESTA PROLETERSKA ISTOČNOBOSANSKA BRIGADA. Beograd: Vojnoizdavački zavod.
- Vojna enciklopedija, Beograd 1975. godina
- „Narodni heroji Jugoslavije”. Beograd: Mladost. 1975.