Prezbiterijanstvo – razlika između verzija
m r2.7.1) (robot Dodaje: war:Presbiterianismo |
m r2.7.2) (robot Dodaje: eo:Presbiteriismo |
||
Red 30: | Red 30: | ||
[[el:Πρεσβυτεριανισμός]] |
[[el:Πρεσβυτεριανισμός]] |
||
[[en:Presbyterianism]] |
[[en:Presbyterianism]] |
||
[[eo:Presbiteriismo]] |
|||
[[es:Presbiterianismo]] |
[[es:Presbiterianismo]] |
||
[[et:Presbüterlus]] |
[[et:Presbüterlus]] |
Verzija na datum 30 januar 2012 u 09:52
Prezbiterijanstvo ili prezviterijanstvo je naziv za različite kršćanske crkve koje se temelje na kalvinističkoj teološkoj tradiciji unutar protestantizma te su organizirane po načelu prezbiterijanske crkvene uprave. Prezbiterijanska teologija u pravilu naglašava suverenitet Boga, autoritet Svetog pisma i nužnost Božje milosti kroz vjeru u Krista.
Prezbiterijanstvo se razvilo uglavnom u Škotskoj te je potvrđeno kao crkvena vlast u Škotskoj Zakonom u Uniji 1707. Većina prezbiterijanaca koji danas žive u Englesku su dijelom škotskog porijekla, a prezbiterijanstvo se također proširilo u Sjevernu Ameriku zahvaljujući Škotima i škotsko-irskim doseljenicima. Prezbiterijanske denominacije u Škotskoj koriste teologiju Calvina i njegovih neposrednih nasljednika, iako postoji široki raspon teoloških pogleda u suvremenom prezbiterijanstvu.
Moderno prezbiterijanstvo svoje institucionalne korijene vuče od vremena Škotske reformacije. Lokalnim kongregacijama upravljaju sjednice predstavnika kongregacije, a skupštinsko načelo se koristi i na drugim razinama odlučivanja (Prezbiterij, Sinod i Opća skupšđtini). U teoriji, u prezbiterijanstvu ne postoje biskupi (episkopi); neke prezbiterijanske grupe u Istočnoj Evropi, pak, imaju biskupe. Funkcija starješine je još jedna specifičnost prezbiterijanstva: to su posebno zaređeni laici koji sudjeluju u upravljanju parohijama/župama i odlučivanju na svim razinima. Funkcija đakona je, pak, usmjerena prema brizi za članove crkve, njihove porodice i zajednice. U nekim kongregacijama aktivni starješine i đakoni služe mandat od tri godine pa se potom rotiraju. Funkcije pastora, starješine i đakona započinju sa zaređenjem; jednom kada je pastor zaređen, može zadržati titulu do kraja života. Osoba može istovremeno biti i starješina i đakon.
Korijeni prezbiterijanstva su u evropskoj Reformaciji u 16. vijeku, gdje je posebno značajan uticaj Calvinove Geneve. Većina reformiranih crkava koje potiču iz Škotske su ili prezbiterijanske ili kongregacionalističke po svojoj organizaciji.
Dio prezbiterijanaca je u 20. vijeku igrao važnu ulogu u ekumenskom pokretu, uključujući Svjetski savez crkava. Mnoge prezbiterijanske denominacije su pronašle načine suradnje sa drugim reformiranim crkvama kao i kršćanima drugih tradicija, posebno kroz Svjetsku zajednicu reformiranih crkava. Neke prezbiterijanske crkve su ušle u uniju sa drugim crkvama, pogotovo kongregacionalističkim, luteranskim, anglikanskim i metodističkim.