Gentile Bellini – razlika između verzija
m Bot: Adding {{Commonscat}} |
m r2.6.4) (robot Mijenja: th:เจนตีเล เบลลีนี |
||
| Red 77: | Red 77: | ||
[[ru:Беллини, Джентиле]] |
[[ru:Беллини, Джентиле]] |
||
[[sv:Gentile Bellini]] |
[[sv:Gentile Bellini]] |
||
[[th:เจนตีเล เบลลีนี]] |
|||
[[th:เจ็นทิเล เบลลินี]] |
|||
[[tr:Gentile Bellini]] |
[[tr:Gentile Bellini]] |
||
[[uk:Джентіле Белліні]] |
[[uk:Джентіле Белліні]] |
||
Verzija na datum 19 januar 2012 u 11:17
| Gentile Bellini | |
| renesansa | |
|---|---|
 Autoportret iz 1496 (crtež) | |
| Rođenje | Venecija,  Mletačka republika, 1429.
|
| Smrt | Venecija, Mletačka republika, 23. februar 1507.
|
| Vrsta umjetnosti | slikarstvo, sitna plastika |
| Praksa | Venecija |
| Utjecao | Vittore Carpaccio, Giovanni Bellini |
.jpg)
Gentile Bellini (Venecija, 1429. - Venecija, 23. februar 1507.) bio je venecijanski renesansni slikar i medaljer; sin i učenik Jacopa Bellinija.
Ime Gentile, dobio je po slavnom Gentile da Fabrianu kojeg je njegov otac neobično cijenio, i kod kojeg je učio slikarstvo.
Biografija
Gentile je rođen u slavnoj slikarskoj porodici, njegov otac Jacopo Bellini, bio je među prvima koji su počeli koristiti uljane boje[1] , sjaj tih slika oduševljavao je njegove suvremenike, i njegov brat Giovanni Bellini bio je priznati i cijenjeni slikar, slavni Andrea Mantegna oženio se njegovom sestrom Nicolosiom[1] . I Gentile je krenuo njihovim stopama, pomažući i ocu u njegovoj dobro uvedenoj slikarskoj bottegi. Vrlo brzo postao je cijenjen portretist i slikar velikih historijskih kompozicija.
Njegov prvi potpisani rad je portret Blaženog Lorenza Giustiniana[1] iz 1445. jedna od najstarijih uljanih slika iz Venecije, koja se danas čuva u Galeriji Akademije. Tokom 1470 -tih Bellini radi zajedno sa bratom Giovannijem na oslikavanju Scuole Grande di San Marco.[1] Bellini se uspio profilirati kao vrlo vješti portretist, koji je slikao vrlo realističke portrete sa vrlo puno sitnih detalja (dužd Pasquale Malipiero oko 1460.). On je 1474. postao službeni portretist mletačkih duždeva, do danas ostali su sačuvani portreti; Niccola Marcella (1474.), Giovannija Moceniga (1480.) i Agostina Barbariga (1486.)
Gentile Bellini zajedno sa kolegama slikarima Pietrom Peruginom, Lazzarom Bastianijem, Vittoreom Carpacciom, Giovannijem Mansuetijem, Benedettom Diana i Benedettom Rusconijem dobio narudžbu od bratovštine Scuola Grande di San Giovanni Evangelista, za ciklus od 9 slika posvećenu relikviji - Pravog križa, koju je bratovština dobila još 1369. Bellinijev doprinos bile su tri slike; Procesija Pravog križa na trgu sv. Marka u Veneciji (1496.), Čudo Pravog križa na mostu San Lorenzo (1500.) i Ozdravljenje Pietra Ludovicia (1501).
Bellini je u pozadini tih prizora, oslikao tipične venecijanske ambijente sa puno sitnih detalja, tako da je iz njih moguće isčitati običaje i život Venecije u 15. vijeku.
Mletački senat poslao je Gentilea u septembru 1479. na sultanov dvor u Carigrad [1], kao ambasadora dobre volje, nakon ranije dogovorenog mira između Venecije i Osmanskog carstva. Gentile je ispunio misiju i naslikao Portret Mehmeda II. i napravio više crteža - tada nepoznatog i mističnog orijenta (koji je tad opčinjavao Veneciju), koji se danas čuvaju po svjetskim galerijama.
Njegovo posljednje djelo bila je velika tempera na drvu Propovjed sv. Marka u Aleksandriji (347x770 cm) koju je zapačeo slikati 1504., i koju nije uspio završiti, zbog smrti, tako da je sliku dovršio njegov brat Giovanni oko 1507.
Nasljednik njegovog slikarskog stila bio je Vittore Carpaccio, a jako je utjecao i na svog brata Giovannija Bellinija, najpoznatijeg slikara iz obitelji Bellini. U slijedećim vjekovima, je Gentile pao u sjenu svog oca i brata - za koje se držalo da su puno bolji slikari. Danas slike Gentile Bellinija ponovno privlače pažnju stručnjaka, zbog izučavanja načina života i izgleda Venecije u 15. vijeku.
Izbor poznatih djela Gentile Bellinija
-
Blaženi Lorenzo Giustiniani, 1465., Galerija Akademije - Venecija. -
-
Portret Mehmeda II., 1480., 69,9 × 52,1 cm, Nacionalna galerija portreta, London. -
Portret Catarine Cornaro, oko 1500, ulje na drvu, 63 × 49 cm, Budimpešta.
Literatura
- Pierluigi De Vecchi, Elda Cerchiari: I tempi dell'arte, volume 2, Bompiani, Milano 1999. ISBN 88-451-7212-0
