Dželaludin Rumi – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
m Bot: Brisanje šablona: Link FA.
Red 55: Red 55:
[[Kategorija:Perzijski pjesnici]]
[[Kategorija:Perzijski pjesnici]]
[[Kategorija:Četveroslovnik-R|UMI, Dželaludin]]
[[Kategorija:Četveroslovnik-R|UMI, Dželaludin]]

{{Link FA|mk}}

Verzija na datum 7 mart 2015 u 01:30

Mevlana Dželaludin Rumi
srednjovjekovna
Perzijska filozofija
Datoteka:Molana.jpg
Rođenje1207, Balh, Veliki Horasan, Perzijsko carstvo
Smrt1273, Konya, Rumski sultanat, Seldžučko carstvo
Filozofija
Škola/TradicijaTasavuf
Glavni interesiteologija, filozofija, poezija, muzika

Mevlana Dželaludin Rumi (perz.: مولانا جلال الدین محمد رومی) je bio perzijski islamski filozof, teolog, pravnik, pjesnik i sufijski mistik iz 13. vijeka. Smatra se jednim od najvećih mističkih pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku.[1]

Ime Rumi dobio je zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, a Mevlana na perzijskom znači "naš vodič" ili "naš gospodar".

Život

Rođen je 30. septembra 1207. godine u gradu Balhu u regiji Baktriji, tada u sastavu Perzijske Monarhije (današnji Afganistan)[2]. Potječe iz ugledne porodice, a njegov otac Bahaudin Velad je bio veliki učenjak. Pred najezdom Mongola[2], ili zbog dvorskih intriga kojima je njegov otac Bahaedin postao izložen[1], njegova porodica napušta Balh između 1213. i 1217. godine. Prema predanju, u gradu Nišapuru sreću čuvenog mistika Atara, koji je, videvši Bahaudina i Dželaludina, uzviknuo: „Gle čuda! Dolazi nam rijeka koja vodi moćni ocean!“. Tada je čuveni sufija malom Dželaludinu poklonio svoju Knjigu tajni (Esrarname).[2]

Nakon nekoliko godina putovanja kroz razne oblasti Istoka, porodica se najzad nastanjuje u gradu Konyi, gdje je Bahaedin 1227. godine uspio dobiti položaj profesora teologije. Konya se nalazila u istočnoj Anadoliji, u oblasti koja se nazivala Rum (prema Rumskom Sultanatu, tj. ranijem Istočnom Rimskom Carstvu), po čemu je budući pjesnik dobio svoj nadimak Rumi.

Nakon smrti oca 1231. godine, Dželaludin putuje u Siriju i provodi sedam godina u Damasku i Alepu, nakon čega se vraća u Konyu, gdje nasleđuje očevo mjesto i predaje teološke nauke. Rumi nije bio ni najmanje vjerski isključiv - imao je puno prijatelja hrišćana, posjećivao je kršćanska svetišta, a u njegovim djelima ima i metafora koje vode porijeklo iz Evanđelja i kršćanskog predanja[2].

Šablon:Citat2

Poema Masnevija na perzijskom iz 1479.

Godine 1244. godine Rumi je doživeo susret sa lutajućim dervišem Šemsedinom Tebrizijem, koji je izmenio dalji tok njegovog života.[1] Šemsedin je prešao u Rumijevu kuću, a Džalaludin se od naučnika i pravnika preobražava u mistika i pjesnika, koji je većinu svojih djela iz tog vremena pisao pod pseudonimom Šemsedin.[1] Nakon nekog vremena, Šemsedin je nestao iz Rumijevog života isto onako misteriozno kao što je i došao. Međutim, Rumi nastavlja da piše inspirisan "božanskim" ljudima. Pod utiskom ličnosti Salahudina Zarkuba, jednostavnog, nepismenog čovjeka čiste duše, piše oko 70 gazala.[2] Nakon Salahudinove smrti, njegov učenik Husamedin Čelebi, isto tako slavni sufija, mu služi kao inspiracija da napiše svoju najpoznatiju poemu Masneviju, koja spada u najviše uzlete ljudske misli[2].

Rumi umire u Konyi (današnja Turska) 17. decembra 1273. godine. Njegovoj sahrani je prisustvovalo na hiljade stanovnika grada, bilo da su muslimani, kršćani ili Jevreji. On sam je ostavio amanet da mu na sahrani svira muzika.[2] Ta noć ostaje poznata kao Noć vjenčanja (Šabe Arus), i od tada svake godine dolazi reka njegovih poštovalaca iz cijeloga svijeta na njegovo turbe.

Djela

Rumijeva najpoznatija poema je Masnevija, koja se sastoji od šest knjiga i bavi se raznim temama, često u obliku parabola ili anegdota napisanih u slikovitom stihu. Među muslimanskim misticima je poznata kao »Kuran na perzijskom«.[1]

Ostavština

Vrteći derviši na Rumijevom grobu u Konyi, Turska.

Rumi je inspirisao stvaranje nezavisnog sufijskog bratstva mevlevija, nazvanih prema počasnoj tituli koju su učenici dodjeljivali svom učitelju (mevlana − naš učitelj). Ovaj red je postao poznat u Evropi kao »vrteći derviši« prema važnoj ulozi ritualnog plesa u obaveznom sedmičnom obredu nazvanom sama.[1]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 2004. ISBN 86-19-02360-8
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Dejan Spasojević, Dželaludin Rumi

Vanjske veze